U čarobnom ambijentu otoka Lokruma 12. srpnja odigrana je prva dramska premijera na ovogodišnjim 74. Dubrovačkim ljetnim igrama. Radi se o predstavi „Vidi kako Lokrum pere zube“, nastaloj prema istoimenom romanu Ivane Lovrić Jović u režiji Paola Tišljarića. Predstava je koprodukcija Dubrovačkih ljetnih igara i Kazališta Marina Držića, a predstavlja kroniku autoričina odrastanja, odnosno života s ocem i bez njega. Glumački ansambl čine Marija Šegvić, Sandra Lončarić, Mirej Stanić, Anja Đurinović, Perica Martinović, Nika Lasić, Boris Matić i Bojan Beribaka.

Nakon premijere ove intimne i katarzične predstave, koja je izazvala ovacije publike, tjednik Nacional razgovarao je s režiserom Paolom Tišljarićem, ravnateljem dubrovačkog kazališta Marina Držića, koji je na tu funkciju imenovan 2018. godine. Rođen 1991. u Zagrebu, Paolo Tišljarić diplomirao je kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramskih umjetnosti, a zatim stjecao iskustvo u različitim kazališnim predstavama i produkcijama. Osnivač je umjetničke organizacije THEARTE. Dobitnik je skupne nagrade Orlando u sezoni 2015./2016. za predstavu Othello, u režiji Ivice Boban. Član je Hrvatskog društva dramskih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, a od 2022. član je festivalskog vijeća Međunarodnog festivala djeteta u Šibeniku.

Otkad je preuzeo kazalište Marina Držića u Dubrovniku, kolege, publika, pa i predstavnici gradske vlasti za njega imaju samo riječi hvale. Nakon uspješno prebrođene krize s koronom i širenja repertoara, u 2023. godini planirano je 6 premijera, od kojih se četiri već dogodilo – u veljači premijerno je izveden mjuzikl “Čarobni frulaš” u režiji samog Tišljarića, a slijedile su “Majka Hrabrost i njezina djeca” Bertolta Brechta u režiji Krešimira Dolenčića i u koprodukciji s varaždinskim HNK u suradnji s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, te “Dječak” Davora Špišića u režiji Tamare Damjanović. Na jesen sezonu otvara predstavu “Candide” u režiji Hrvoja Korbara, a godinu će završiti autorski projekt Livije Pandur “Kraljice”, nadahnut Shakespeareom.

NACIONAL: Kako ste zadovoljni premijerom, je li reakcija publike bila onakva kakvu ste priželjkivali?

Prije svega zadovoljan sam prekrasnim procesom rada, a svakodnevne čestitke koje stižu od publike i kolega dokaz su da je predstava baš onakva kakvom smo je zamišljali.

NACIONAL: Radi se o koprodukciji Kazališta Marina Držića i Dubrovačkih ljetnih igara. Intendatica Dora Ruždjak Podolski kaže da vas je pozvala zato jer imate odlične rezultate u svom matičnom kazalištu. Čija ideja je bila da se radi zajednički projekt? I koliko vam je to bitno?

Rekao bih da je to bila zajednička ideja. Za kazalište Marina Držića izuzetno je važno da se pojavljuje na ovom najvećem i najstarijem nacionalnom festivalu. Otkad sam mu ja na čelu, u posljednjih šest godina, obišli smo mnoge festivale u regiji, a i šire i ova ideja koprodukcije nekako se nametnula sama po sebi. Posljednjih par godina, zbog korone, smo možda malo slabije surađivali, jer je bilo teško uskladiti rasporede. Mislim da je bilo bitno da se pronađe tema koja se tiče lokalne sredine, a koja je istovremeno i univerzalna. Zato sam uvjeren da ćemo ovu predstavu moći pokazati i u drugim dijelovima Hrvatske. Naime, često se događa da se na Festivalu naprave ambijentalne predstave koje se zbog tehničkih uvjeta i specifičnosti lokacije ne mogu kasnije prikazivati nigdje drugdje. Osnovna misao bila nam je da se napravi nešto dubrovački, ali da predstava komunicira i sa drugim sredinama, kao i da bude mobilna. To znači da može ići na neku ozbiljniju turneju i da je možemo pokazati u drugim dijelovima Hrvatske.

NACIONAL: Predstava se temelji na romanu Ivane Lovrić-Jović „Vidi kako Lokrum pere zube“. Kako ste došli do ideje da ga uprizorite kao predstavu i tko potpisuje dramaturgiju?

Intendantica Dora Ruždjak Podolski prihvatila je moj prijedlog da radimo predstavu na temelju tog romona, ali ključna je bila ideja da dovedemo dramaturginju Marijanu Fumić, njezinu dugogodišnju suradnicu, koja je fantastično prilagodila ovaj kompleksni roman dramskom izričaju. Radi se o tekstu koji svakog dira, ali nije za svačiji ukus. Vrlo je kompleksne strukture i vrlo visokog jezičnog stila. Ivana Lovrić-Jović profesorica je jezika, doktorica znanosti na Institutu za hrvatski jezik. Jedan takav vrlo gusti materijal, koji nije lako pratiti, sa bezbroj referenci, svesti na sat i pol predstave koja je, čini mi se, vrlo komunikativna i vrlo emotivna, a ipak sadržava esenciju tog romana, je vrlo težak zadatak.

Redatelj Paolo Tišljarić s Nikom Lasić, glumicom u predstavi ‘Vidi kako Lokrum pere zube’. FOTO: Dubrovačke ljetne igre, Aljoša Rebolj

NACIONAL: To je ženski roman, i ženska predstava, s dva muška glumca koji igraju sve muške likove, dok lik oca, koji dominira knjigom zapravo i nema. Kako to?

Mi smo prvo odlučili da u toj predstavi muškaraca zapravo nema, iako na kraju u njoj igraju dva glumca – Boris Matić i Bojan Beribaka. Naime, svi koji su pročitali roman odmah kažu – to je roman o Ivani i njenom ocu. Budući da je Jozo Lovrić u Dubrovniku vrlo poznata osoba, vrlo karizmatična, koji je u krajnjoj liniji jedan od osnivača Dubrovačkog sveučilišta, dramaturginji i meni se učinilo da o toj temi zapravo i ne treba govoriti. Činilo nam se važnije ispričati ove ženske priče, koje su ostale skrivene i u sjeni te velike Jozove karizme. I zapravo, koliko je on obilježio te žene, toliko je on lik u toj predstavi. Željeli smo izvući na površinu te neke suptilne priče koje su jednako važne u romanu, a nemaju težinu kao ta dominantna priča. Ja sam zapravo taj roman počeo čitati na plaži prošlog ljeta, dok smo Dora i ja tek razgovarali o koprodukciji. I nisam niti u jednom trenutku pomislio da će ikad doći do ovakve suradnje. Međutim, dok sam čitao roman, svako malo su mi, iz nekog nepoznatog razloga dolazile suze na oči. Ne samo zbog toga što Ivana pišući jako duboko kopa po sebi, već zato što na isti način zapravo kopa i po svima nama. Taj pristup svakog čitatelja natjera da pogleda u sebe i suoči se s nekim stvarima od kojih svi rado bježimo. Jer – svatko od nas u svojoj obitelji ima neke stvari koje bi rado sakrio ili zaboravio.

NACIONAL: Radi se o nekoliko generacija glumica, je li bilo teško podijeliti uloge?

Rekao bih da glumice nisam birao po dobi, već po senzibilitetu, budući da je i Ivanin roman takav da se ne opterećuje previše vremenom, već prikazuje te žene od rođenja do smrti u različitim periodima njihovih života. Zato mi je bilo bitno pronaći glumce za koje smatram da takvu vrstu emocije mogu prenijeti. Mislim da Marija Šegvić fantastično utjelovljuje Anticu, koja je glavni lik, a Antica je zapravo Ivana – autorica. I Ivana je tu imala svoje prste – ona je od početka željela izabrati tko će igrati nju. Indirektno sam saznao i kako. Naime – jedna njezina kolegica sa Sveučilišta i Marija idu zajedno na talijanski i iz jedne anegdote koju je Ivana saznala o njoj zaključila je – ta glumica mora igrati mene!

NACIONAL: Lik Nuše, Antičine kćeri, igra Anja Đurinović. Kako ste došli do nje?

Lik Nuše, koja je u romanu tek jedanaestogodišnja djevojčica, nadogradili smo za potrebe predstave, jer je ideja dramaturginje Marijane Fumić bila da se kroz četiri ženske sudbine ispriča priča romana. Bila nam je potrebna ta neka mlada, svježa perspektiva kojoj je sve ono iz prošlosti glupo i nerazumljivo, jer čvrsto živi u sadašnjosti. Mislim da su sve te žene u sjajnom kontrastu, kao i da glumice odlično utjelovljuju različite karaktere različitih generacija. Tu se ne radi samo o odnosu majka-kćer, već općenito o odnosu roditelj-dijete, u kojem se često generacijski ne razumijemo, premda nam se događaju slične stvari.

NACIONAL: U predstavu ste uveli i kor. Kako ste došli do tog rješenja?

Perica Martinović, Nika Lasić, Boris Matić i Bojan Beribaka igraju kor. Naime – igrali smo se s tom antičkom formom kora, budući da glumci u određenim dijelovima predstave igraju različita lica iz romana, koja nismo htjeli definirati imenom. Zapravo radi se o jednoj fluidnoj strukturi u kojoj tijekom predstave oni preuzimaju različite uloge i činilo nam se zapravo dosadno da ih nazivamo – psihijatrica, ljubavnica, ili susjeda, pa smo odlučili smo ih jednostavno nazvati: kor, ne bi li tom starogrčkom parafrazom naglasili da se radi o priči koja je univerzalna, a tako opet tako naša.

NACIONAL: Ovo je prava ambijentalna predstava, koja se igra na čarobnom Lokrumu. Za one koji nisu gledali predstavu– kakvu ulogu ima Lokrum u toj priči?

Lokrum je zapravo jedna metafora, jedan limb u kojem se mogu susresti te žene u različitim vremenima. Sam naziv romana proizlazi iz rečenice Ivaninog oca, koji bi joj, dok je bila dijete, za kišnih dana, kada bi valovi zapljuskivali obale Lokruma, koja se vidi s Ploča gdje su Ivana i njezina obitelj živjeli, govorio: „Vidi kako Lokrum pere zube“. Ivana to opisuje kao najljepšu uspomenu iz svog djetinjstva kojoj se rado vraća. Kada smo razgovarali o lokacijama na kojima bismo igrali predstavu, učinilo nam se da su sve te lokacije u gradu koje su u smislu prostora gdje je naša junakinja odrastala autentične, previše prometne i bučne. Tako da je Lokrum postao neki magični prostor gdje se sreću mrtvi i živi i koji nam je omogućio da ispričamo tu fantastičnu priču. Iako, kada smo na otoku počeli s probama imali smo problema – more je glasno šumilo, te čudne ptice su kreštale na razne replike, avioni su slijetali, pa nam se sve ovo u prvom trenutku činilo kao nemoguća misija. No, na kraju, sve to daje jednu posebnu atmosferu i dobro se uklopilo u predstavu. I kao što je rekao Saša Božić, pomoćnik intendantice za dramu – to je ogroman prostor, a opet imate osjećaj kao da se radi o najintimnijoj predstavi i jednom vrlo intimnom prostoru.

NACIONAL: Kako ćete onda ovu ambijentalnu predstavu prilagoditi nekim budućim gostovanjima? Imate li već nekih poziva.

Što se tiče prilagodbe, smislit ćemo do jeseni. A nadamo se da ćemo obići barem Hrvatska narodna kazališta u Zagrebu, Varaždinu, Rijeci, Osijeku, Zadru, Šibeniku, Mostaru i Splitu, s kojima i inače jako dobro surađujemo. A onda se uvijek dogodi da se posjete i neka druga mjesta.

Predstava ‘Vidi kako Lokrum pere zube’ koprodukcija je Kazališta Marina Držića i Dubrovačkih ljetnih igara. FOTO: Dubrovačke ljetne igre, Aljoša Rebolj

NACIONAL: Treba li kazalište Marina Držića dobiti status HNK? Može li se na tome poraditi? Zar ministrica kulture nije iz vašeg grada?

Nadam se da je u nekoj perspektivi to moguće. Uostalom, Festival ima taj nacionalni status i pored njega, možda je naša uloga u drugom planu. Ali usprkos tome – smatram da je naša uloga važna, osobito za Dubrovčane. Važno je da u periodu kada se cijeli taj šušur oko turizma smiri, imaju jednu oazu u koju će se vraćati u tmurnim i melankoličnim zimskim mjesecima. A pokazalo se i u razdoblju korone da kazalište ima jako bitnu ulogu za lokalne ljude, budući da je to bilo gotovo jedino mjesto na koje se moglo izaći i u kojem su se mogli okupljati. Mi smo radili poštujući sve restrikcije, ali usprkos tome igrali smo mnogo predstava i u tom periodu vratilo nam se puno publike, a mislim da smo stvorili i novu, mladu novu publiku koja je u tom periodu češće dolazila u kazalište.

NACIONAL: Dubrovnik je izvorište sjajnih glumaca, međutim oni nakon završene akademije u Splitu ili Zagrebu i ostaju tamo. Imate li načina da ih zadržite u Dubrovniku?

Nadam se da ima. Mislim da u Kazalištu Marina Držića doista mogu dobiti perspektivu. Iako se o Dubrovniku uvijek priča u negativnom kontekstu visokih cijena ili gužvi, kao rođeni Zagrepčanin, koji je promijenio adresu i doselio se ovdje, moram reći da je život u Dubrovniku prekrasan. Radim okružen najljepšim kulisama i ponekad, kada se spustim na Stradun, osjećam se kao da idem na posao u Louvre. To je doista nevjerojatna ljepota oko mene. S druge strane, ovdje se doista radi koncentrirano. Ne odvlači vam pažnju jurnjava, snimanja, vožnja tramvajima, već ste doista fokusirani na projekt koji radite. Mislim da je to dobar recept za uspjeh naših predstava. Kada umjetnici dođu tu, onda su potpuno posvećeni onome što rade. Mislim da je ovaj ambijent dodatna inspiracija za svaku predstavu.