Mladi zagrebački redatelj Paolo Tišljarić jedan je od rijetkih koji asistiraju iskusnijim kolegama jer smatra da jedino tako može naučiti raditi svoj posao. U samostalnim režijama vrlo često poseže za tekstovima hrvatskih autora

Mladi zagrebački redatelj Paolo Tišljarić jedan je od rijetkih u Hrvatskoj koji se mogu pohvaliti da su asistirali brojnim afirmiranim kolegama. To je iznimno važno jer, kako kaže Tišljarić, tako može najbolje naučiti svoj posao. Taj 24-godišnjak upravo je završio predstavu “Čarobni brijeg” Thomasa Manna, koja je prošlog tjedna premijerno izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih. Tišljarić je na toj predstavi prvi put radio s redateljem Januszom Kicom, kao njegov asistent.

“Mislim da se ovaj posao ne može naučiti teorijski, već samo kroz praksu. Imao sam sreće što sam mogao raditi s najboljim redateljima i vidjeti što to u praksi znači. Ono što je najvažnije jest da kroz asistiranje učim o različitim pristupima kazalištu i struci, a kroz to sam se oblikovao i kao profesionalac i kao osoba. Akademija dramske umjetnosti dobar je početak i dala mi je teorijsko znanje. Ali sam onda kroz sve projekte koje sam radio s Krešom Dolenčićem, Tomažom Pandurom, Aleksandrom Popovskim, Oliverom Frljićem, Ivicom Buljanom i sad prvi put s Januszom Kicom, koji doista traži više i od glumaca i od svih u produkciji, najviše naučio. Dakle, zaista sam radio s različitim redateljima koji na različite načine gledaju na struku i to je jako važno”, kaže za Nacional 24-godišnji Tišljarić. Dodaje da je neobično što se u Hrvatskoj mladi redatelji ne odlučuju za asistiranje, dok je u inozemstvu to normalno.

“BAŠ MI JE I KICA TIJEKOM RADA NA PREDSTAVI rekao sličnu stvar – da se u Austriji, Njemačkoj i drugim zemljama najprije počne kao volonter, kasnije kao asistent i tek onda mladi redatelj počinje nešto sam režirati. Meni je to prirodan put jer je to sigurna zona za isprobavanje nekih stvari i može se vidjeti kako je to raditi na velikim produkcijama, jer kao redatelj moraš jako dobro poznavati tehnologiju posla. Na Akademiji možeš isprobati neke ideje, ali u svakom kazalištu najvažnije je kako tu ideju prilagoditi nekom budžetu, produkcijskom okviru, radu s ljudima u produkcijskoj kući i slično”, objasnio je Tišljarić. Zanimalo nas je što točno radi kao asistent redatelja. Kaže da je teško precizirati jer to ovisi o predstavi, produkciji, redatelju s kojim radi…

“Ja prije svega učim, ali moram reći da se svaka moja sugestija uvaži, što mi je drago jer su redatelji s kojima sam radio bili otvoreni za moje ideje i komentare. Komunikacija je važna jer se neke stvari tako iskristaliziraju. Od asistenta redatelja očekuje se da pomogne u svakom segmentu nastanka predstave”, kaže Tišljarić, koji iza sebe ima i neke samostalne režije. Paolo Tišljarić rođen je 13. prosinca 1991. u Zagrebu. Režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 2015. godine, a dosad je samostalno postavio predstave “Nesporazum” u suradnji kazališta Gavella i umjetničke organizacije THEARTE, „4 suha stopala” Ivane Sajko u ZPC-u, “Kronos” Dražena Katunarića u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara i Hrvatskog društva pisaca, “Cvilidreta” Valentine Galijatović u Dječjem kazalištu Dubrava, “Garderoba” Dore Gelo u produkciji umjetničke organizacije Točka na I u suradnji s kazalištem KNAP, “Naplatna stanica” Ivana Vidića u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara i Hrvatskog društva pisaca, “Geste i grimase” Špire Guberine u produkciji Teatra Kiklop u suradnji s HNK u Zagrebu, “Sinu bez snova” Srđana Sandića u produkciji umjetničke organizacije TEATRUM u suradnji s kazalištem Mala scena, “Čekaonica” u koprodukciji umjetničke organizacije TEATRUM i kazališta ITD, “Death. At least.” u koprodukciji Studentskog ateljea Dubrava i DK Dubrava i “Tata lav i njegova sretna djeca” u DK Dubrava. Na Akademiji dramske umjetnosti Tišljarić je režirao nekoliko predstava te je asistirao na glumačkim klasama Franke Perković, Velibora Jelčića i Krešimira Dolenčića.

S obzirom na to da je mnoge predstave koje je samostalno režirao Tišljarić radio prema tekstovima hrvatskih autora, objašnjava koliko je to važno.

“To je jako bitno jer se generacijski povezujemo. Bitno je da jedni druge podržavamo jer samo tako možemo stvoriti jaku i prepoznatljivu scenu. Obožavam klasiku i treba je raditi što više, ali ne možemo stvoriti autentičnu scenu ako ne radimo suvremene domaće tekstove”, smatra Paolo Tišljarić koji se ne slaže s uvriježenim mišljenjem da se mladima ne daje prava šansa u hrvatskim kazalištima. Kaže da je to zapravo floskula jer svi oni koji žele, pronađu nekako načina i dobiju šansu.

“Ljudi koji se žale, uvijek će se žaliti. Nerealno je očekivati da se u tako malim okvirima kao što je hrvatska kazališna scena, postavlja u isto vrijeme mnogo tekstova mladih hrvatskih autora. S kojim novcem, s kojim ljudima? Situacija nije idealna, možda je čak i loša, ali nije nemoguća. Mislim da je u kazalištu sve stvar interesa. Mi se samo malo moramo početi međusobno cijeniti, umjesto da se pljujemo. Možda bi trebalo malo više obratiti pozornost na to što rade kolege u Hrvatskoj, što se radi u inozemstvu, trebamo se otvoriti drugim umjetnicima, drugim produkcijskim modelima, a ne držati se stalno jednih te istih izlizanih šablona”, tvrdi Tišljarić.

• ‘NEREALNO JE OČEKIVATI da se na maloj hrvatskoj kazališnoj sceni postavlja u isto vrijeme mnogo tekstova mladih hrvatskih autora. S kojim novcem, s kojim ljudima?’

S OBZIROM NA TO DA SE TEKST “ČAROBNI BRIJEG” bavi gubitkom individualnosti i nedostatkom komunikacije, Tišljarić se osvrnuo upravo na te teme koje kazalištarce oduvijek intrigiraju.

“Kazalište se uvijek, na ovaj ili onaj način, bavi propitivanjem identiteta. Ta je tema intrigantna od ‘Hamleta’ nadalje i uvijek je u kazalištu aktualna. U svojoj predstavi ‘Nesporazum’ bavim se time. Taj Mannov tekst zapravo govori o virtualnom svijetu u kojem mladi inženjer odluči ne živjeti svoj život, nego se zabavlja u sanatoriju i izbjegava život u okrutnoj stvarnosti. Tog izbjegavanja stvarnosti danas zaista ima puno, čak je danas i aktualnije nego u vrijeme kada je tekst nastao”, tvrdi redatelj. Kada je riječ o tome je li individualnost nepovratno izgubljena, Tišljarić nije fatalist. Kaže da individualci apsolutno postoje te da individualnost nije izgubljena, nego je utopljena u očekivanja koja nisu realna, pogotovo u skromnim hrvatskim okvirima, jer mi živimo od danas do sutra.

I Tišljarić, kao mnogi kazalištarci u Hrvatskoj, smatra da angažirano kazalište jedino ima smisla.

“Kazalište je samo po sebi, mislim, politično jer ne možemo raditi kazalište koje se ne bavi ničim. Nisam onaj koji će takve teme radikalizirati, ali politika je naša svakodnevica pa je u kazalištu neizbježna. Što se političke situacije u Hrvatskoj tiče, trudim se da me to ne opterećuje, ali ipak mislim da su ta prepucavanja koja stalno slušamo zapravo trivijalna. Da se svi malo više bave svojim poslom, sve bi bilo bolje. Ovdje se puno priča, a malo se radi, pa se onda i one stvari koje su dobre ne vide, već se vide samo loše prakse”, smatra Paolo Tišljarić. Osim političke, dotaknuo se i situacije u kazalištu te svoje generacije.

“PROIZVODIMO PREVIŠE IZVEDBENIH UMJETNIKA, puno previše za naše prilike. Pričali su mi stariji kolege – kad su oni upisivali Akademiju, upisivalo se znatno manje studenata. Danas, zbog kvota, mora se upisati određeni broj studenata u sve četiri akademije i tolika konkurencija jednostavno poždere ljude, prožvače i baci. Velika je dinamika dolaska novih ljudi, ali to je posljedica sustava obrazovanja u kojem studiramo. Samo je stvar u pogledu. Ja sam, primjerice, sve svoje prilike dobio zahvaljujući isključivo velikom i teškom radu i velikom odricanju. Radim od prve godine fakulteta i to znači da nikad nisam doma, nitko me ne pita hoću li ostati na probi ili neću, jednostavno sam prisutan. Mislim da mnogi ljudi s Akademije nisu spremni na takva odricanja, oni samo žele svoju priliku. Takvu je priliku teško dobiti, ne padaju s neba”, govori Tišljarić. Dodaje da su dobar početak umjetničke organizacije kojih je u Hrvatskoj sve više, jer se tako ipak može dobiti neki novac od Ministarstva. I Tišljarić je, s kolegicom Anom Sikavicom, osnovao svoju – THEARTE.

“Moje iskustvo je da su one odličan početak. To je strašno mali novac koji dobijete od Ministarstva i ne možete ništa zaraditi, ali možete raditi s nekim ljudima koji vam odgovaraju, možete ponuditi nešto novo, izraziti se, privući neku publiku. To je zanimljivo, ali zahtijeva isto tako velik rad. U profesionalnom kazalištu imate svu logistiku, ne morate ni o čemu razmišljati osim o svom poslu. Kad radite projekt u sklopu umjetničke organizacije, sve morate raditi sami. Ljudi koji ulaze u ovaj posao, nisu svjesni što je to točno i koliko je zahtjevno”, objašnjava redatelj i navodi da u Hrvatskoj, kao jako maloj zemlji, ne postoje skauti koji će još na Akademiji prepoznati talent i onda ga voditi dalje u karijeri. Na Akademiji, kaže, neke stvari možete isprobati, ali zapravo ste izloženi različitim estetikama i poetikama svojih profesora te se u tim okvirima neke stvari mogu napraviti.

• ‘UPORNOST JE VAŽNA jer vas nitko neće zvati. Nema, nažalost, potrebe za redateljima do te mjere da će vam davati sve na pladnju. Okrutno je, ali je istinito i moraš se prilagoditi’

“TEŠKO DA SE AKADEMIJA DRAMSKE UMJETNOSTI može puno promijeniti, jer mi nismo dovoljno velika zemlja da bismo mogli imati konkurentno tržište. S obzirom na broj kazališta u Hrvatskoj, vrlo je logično da je teško doći do prilike za A produkciju, a da biste došli do A produkcije, morate odraditi i C i B produkcije. Imao sam sreću da sam u HNK-u radio kao asistent na velikim produkcijama, jer sam tako ‘u hodu’ naučio koliko je tih nekih naoko malih, ali iznimno važnih elemenata u ovom poslu, kojih nismo bili ni svjesni jer ih ne vidimo kao studenti. A jako je bitan svaki scenski radnik, rekviziter, šminker, garderobijer, jer kad tu ne štimaju stvari, neće se dogoditi ni prava predstava”, smatra Tišljarić. Dodaje da je, ako kao redatelj želiš opstati, potrebno stalno biti prisutan, treba stalno nuditi nešto novo, drugačije. Asistiranje, navodi, nudi puno jer tako svaki put nauči nešto novo, upozna neke nove ljude. Primjerice, vidio je na koji način redatelji rješavaju neke probleme i da to nije vidio, došao bi do rješenja, ali vjerojatno puno težim putem. Ljubav za posao kojim se baviš, kaže Tišljarić, najvažnija je. Sve ostalo nadoknadi se autorskim timom i suradnicima. Osim ljubavi, naravno da su, kaže, važni upornost i znanje.

“Upornost je važna jer vas nitko neće zvati, morate biti uporni, kucati na sva moguća vrata. Nema, nažalost, potrebe za redateljima do te mjere da će vas netko nositi i davati vam sve na pladnju. Okrutno je, ali je istinito i moraš se prilagoditi”, svjestan je Tišljarić kojemu se upornost isplatila. Osim što neprestano asistira iskusnijim kolegama, ove sezone radit će još dva projekta. Na maloj sceni HNK u Zagrebu režirat će “Nove pustolovine Don Quijotea” Tariqa Alija, a na proljeće “Princezu Louisu i braću Grimm” u Kazalištu Trešnja. To mu je posebno izazovno jer, kaže, u dječjem kazalištu se stvara publika koja će za deset godina doći gledati predstave u kazalištima za odrasle.