U sklopu 68. Splitskog ljeta 27. srpnja premijerno će se u Meštrovićevu kašteletu izvesti predstava ‘’LizistRATa’’. Tekstovi čak četiriju autora ukomponirani su u ovu priču – od ‘’Lizistrate’’ klasika Aristofana i Homerove ‘’Ilijade’’, preko antiratnih stihova Predraga Lucića do teksta ‘’General’’ Mate Matišića. Svi oni, kako kaže redatelj Paolo Magelli, pričaju 2700 godina staru priču o ljudskoj gluposti, o ratu koji nikako da stane. Ideja za predstavu nametnula se, nažalost, aktualnošću situacije – ruskom agresijom na Ukrajinu, a s Magellijem su koncept osmišljavale dramaturginja Željka Udovičić Pleština i Marina Vujčić kao umjetnička koordinatorica.

Kako se navodi u najavnom tekstu, ‘’Rat i Mir. Žene i Muškarci. Seks i politika. Prate nas od jutra do neprospavanih noći – u krug. Otkad je Zeus na prevaru oteo (i silovao) lijepu i nevinu Europu. Upuštao se taj bog u brojne afere, i one seksualne prirode, no u strahu od žene mu Here, dolazio je svojim izabranicama, znamo, u različitim obličjima. Europu je prevario pretvorivši se u bika sa zlatnim rogovima. I od tada je ta Europa, nekad sretno okupana Mediteranom, izgubivši nevinost postala poprištem različito motiviranih ratova, pustošena njihovim zajedničkim besmislom. I tako, nažalost, sve do danas. Na tome i takvome poprištu četiri su se britka pera, za ovu predstavu, ukrstila oko iste teme – rata. Aristofan, koji prvi piše grčku komediju sa ženskim likom u glavnoj ulozi: ‘LizistRATa’, slovi i za najraniji tekst zapadne civilizacije koji se bavi pitanjem marginalizacije žene. Homer se scenski nadovezuje dijelovima svoje ‘Ilijade’ nastale u ‘razdoblju najdublje tame’ nakon provale Dorana u Grčku. Taj ep o zadnjoj godini Trojanskoga rata donosi u ovoj predstavi opise žrtava, mitove i istinu, junaštvo i besmisao istog, prokazuje i pokazuje tragično i komično, djelanje i filozofiju. Lucićeva poezija, dragulj antiratnog pjesništva, amalgam je scenskoga zbivanja i pokretačka snaga ideje ove antiratne kazališne pustolovine. Matišić pak bez imalo patetike vrlo uvjerljivo oslikava tragičan način na koji ratne strahote određuju i današnji život, nastavljaju trajati u ljudima koji su krenuli u rat braniti svoju zemlju, ali se nisu mogli othrvati.“

Redatelj predstave je Paolo Magelli koji u Splitu režira prvi put nakon sad već davne 2001., dakle nakon 21 godinu. Magelli je rođen u Pratu 1947., a režirao je više od 150 predstava po cijelom svijetu. Od 80-ih godina njegove su ga režije u bivšoj Jugoslaviji i na Balkanu obilježile kao kontroverznu ličnost, a njegov se utjecaj proširio na scene Europe i Latinske Amerike.

U Hrvatskoj je Magelli krajem 1980-ih obrađivao temu nacionalizma: 1987. režirao je predstavu koja je trajala sedam sati, a prikazalo ju je kazalište ZKM, u kojem je Magelli u međuvremenu postao umjetnički direktor. Ovim je djelom obradio problematiku nacionalizma i rata te uputio provokaciju intelektualnim i političkim krugovima u Jugoslaviji, u vrijeme dok je zemlji već prijetio rat.

Među mnogim nagradama koje je Magelli dobio za svoj kazališni rad su i tri Nagrade hrvatskog glumišta za najboljeg redatelja (1997., 1998. i 2009.), Vjesnikova nagrada za kazališnu umjetnost “Dubravko Dujšin” za 2007. Osim u Hrvatskoj, Paolo Magelli režira u Njemačkoj, Italiji, Mađarskoj, Venezueli, Meksiku, Švicarskoj, Kolumbiji, Belgiji, Makedoniji, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, Izraelu…

‘Ansambl predstave sve će više pokazivati svoju vrijednost, i estetsku, i intelektualnu i ideološku’. FOTO: Miroslav Lelas/PIXSELL

NACIONAL: Ponovno režirate u Splitu, i to nakon punih 21 godinu, dugo vas nije bilo. Posljednji put režirali ste ‘’Festivale’’ Filipa Šovagovića. Gdje ste dosad?

Tako se dogodilo, puno se toga promijenilo odonda.

NACIONAL: Ovaj put režirate predstavu ‘’LizistRATa’’, kombinaciju tekstova Aristofana i Homera, preko Predraga Lucića do Mate Matišića. O čemu se radi i kako ste vi plovili kroz sve to, od antike do danas?

Za ovu suradnju mene i Željku Udovičić zvala je Marina Vujčić prije godinu dana. Dugo smo razgovarali o tome što bismo mogli raditi i odlučili se za ovu kombinaciju tekstova o ratu. Četiri su autora, Aristofan, Homer, Lucić i Matišić, to je zapravo putovanje u 2700 godina povijesti naše gluposti. Govorimo o mitu o Europi koja je bila ukradena na obali Mediterana, Zeus se zaljubio i oteo je. Ta Europa je od davnina do danas uvijek u ratnom stanju, dakle Europa je jedno ukradeno biće koje je za sobom ostavilo rat koji nikad ne završava.

NACIONAL: Nažalost, rat može biti inspiracija.

Pa nije inspiracija, ali je centar predstave, recimo to tako. Rat je tema, Europa je tema. Rat koji se nikad nije završio, koji još uvijek traje.

NACIONAL: Ideja za ovu predstavu došla je zbog teške aktualne situacije, ruske agresije na Ukrajinu, a taj je rat promijenio puno toga u europskoj i svjetskoj politici. Kako vi kao umjetnik gledate na to?

Osjetio sam potrebu o tome nešto reći. I nije to samo referenca na Ukrajinu, iako je to najaktualnije, nego je činjenica da ratovi u Europi nikad nisu stali.

NACIONAL: Može li kazalište i na koji način utjecati na društvo, treba li to činiti?

Kazalište u vrijeme interneta i diktature nekih snažnih medija ne može puno toga napraviti, ali može uspostaviti dijalog s inteligencijom jednog grada, prostora. Njegova je uloga poput uloge oraklona, mora biti na prostoru istine koja progovara jer danas živimo u svijetu gdje laž u pet minuta postaje istina, a ljudi vjeruju tim lažima. U tom vremenu fake newsa, koje zapravo nisu news nego samo fake, kazalište je pronašlo svoj prostor proročanstva. To je mjesto na kojem se raspravlja o istini i zato ima gotovo revolucionarnu ulogu. Ne može promijeniti svijet, ali može promijeniti svijest prostora u kojem djeluje, barem kad je inteligencija u pitanju.

NACIONAL: Što možemo naučiti od klasičnih autora? Koliko vidimo, oni su nevjerojatan izvor inspiracije, uvijek aktualni, uvijek suvremeni, zašto ih vi volite?

Klasici ne bi postali klasici kad ne bi bili naši suvremenici. Što znači biti klasik? Znači biti aktualan. U toj izvornoj formi, primjerice u ovoj predstavi koju radimo, Aristofana i Homera uzimam kao da su suvremenici Luciću i Matišiću. Nema razlike među njima kad je mišljenje u pitanju.

NACIONAL: Radili ste triput antičke tekstove u Splitu, Euripidove ‘’Elektru’’ i ‘’Helenu’’ te Sofoklovu ‘’Antigonu’’. ‘’Elektra’’ se i danas navodi kao jedna od najboljih, najdojmljivijih predstava Splitskog ljeta, što ambijent donosi atmosferi predstave? I ova se igra u Meštrovićevu kašteletu, koliko prostor daje dodanu vrijednost?

Mi smo izabrali prostor, ili je taj prostor izabrao nas, u tom smislu je to jedna cjelina. Meštrović je suvremeni antički skulptor.

Predstava ‘LizistRATa’ izvodit će se u Meštrovićevu kašteletu. FOTO: Miroslav Lelas/PIXSELL

NACIONAL: Aristofanova ‘’Lizistrata’’ zapravo na duhovit način govori o tome da žene uskraćuju muškarcima seks ako ne zaustave ratne pohode, koliko je važan taj duhovit element i kako je on ukomponiran u predstavu?

On je ukomponiran kao jedan dobar uvod u predstavu, da ne otkrivam puno. Uvede nas u razvoj dramske radnje, neću puno o sadržaju.

NACIONAL: Aristofan je pisao o seksu i politici kao važnim okidačima, a ni to se nije promijenilo, pa evo slušamo o aferi u Hrvatskoj, kad je načelnik općine službenom karticom plaćao usluge u bordelu, dakle moć, novac, seks i politika, sve u jednom. I danas politika i seks imaju presudnu ulogu.

Politika i seks kod Aristofana igraju presudnu ulogu jer žene uskraćivanjem seksa kontroliraju muškarce na način da ih sprječavaju da odlaze u rat. Žene su te koje preuzimaju vlast.

NACIONAL: Taj tekst slovi za najraniji tekst zapadne civilizacije koji se bavi pitanjem marginalizacije žene, a danas je nažalost još uvijek aktualan. Nije ovo prvi put da se bavite pozicijom žene i osnažujete je, dajete joj ulogu one koja svojim postupcima, djelima, stvara razliku. Zašto vam je važno o tome govoriti?

Zato što mislim da je od postanka civilizacija, čovječanstva, sve na ženama. Imali smo nekoliko civilizacija u kojima su vladale žene, to nije bio matrijarhat, već baš vladavina žene. Primjer je egipatska civilizacija koja se više oslanjala na faraonke nego na faraone. I civilizacije Latinske Amerike koje nama nisu toliko bliske. Postoji jedna velika nepravda, a ta je da su muškarci preuzeli sve. Volio bih da je drugačije, žene bi trebale preuzeti. Vrijeme je da muškarci odu u mirovinu. Stoljećima imaju za ponuditi samo ratove, sukobe.

NACIONAL: Vrijeme je da žene preuzmu sve u svoje ruke.

Da, žene moraju sve preuzeti. To je jasan Aristofanov stav koji ja podržavam.

NACIONAL: Nažalost, jasno je da u današnjem agresivnom patrijarhalnom svijetu teško da se to može dogoditi.

Tu leži i odgovornost žena jer čim se takva mogućnost i spomene, muškarci počnu manipulirati žene govoreći im da su one slabiji spol. To je seksistički. Žene su u slabašnoj poziciji, ali nikako nisu slabe, iznimno su snažne.

Paolo Magelli s glumačkom i tehničkom ekipom predstave ‘LizistRATa’ u Splitu. FOTO: Miroslav Lelas/PIXSELL

NACIONAL: Zanimaju vas snažne žene, pa time i snažne glumice. I na ovoj predstavi puno je glumica, ali splitski ansambl se jako promijenio od vremena kad ste posljednji put radili u Splitu, pomladio se, kako vam se sviđaju glumci?

Svi su jako mladi, ne poznajem ih. Ima jedna moja stara prijateljica, Nives Ivanković. Ti mladi ljudi vrlo su spremni, talentirani, jako sam zadovoljan. Veliki su radnici. To je jedan ansambl koji će sve više pokazivati svoju vrijednost, i estetsku, i intelektualnu i ideološku.

NACIONAL: Poznati ste po tome da kao redatelj volite glumce, volite raditi s njima, rado vas slušaju, imate veliki autoritet, što je važno u procesu rada s glumcima, ali i u ovoj predstavi kad je u pitanju gluma, glumac koji prenosi emociju, radnju?

Kolektivni rad je najvažniji. Tko ne voli kad se radi zajedno? Nije nikad stvar pojedinca. Redatelj mora biti voditi proces, organizirati, ali prije svega među umjetnicima mora postojati velika ljubav i energija. Glumac mora biti autor svog vlastitog umjetničkog ‘’ja’’. Može se netko smijati, ali ja pripadam toj staroj školi gdje je ansambl najvažniji. Što znači ansambl? Ne znači trupa, već znači zajedno. Cilj je zajednički.

NACIONAL: Naučite li nešto od glumaca na svakom projektu? Je li to proces koji traje?

Najgore je kad proces završi. Uvijek treba imati radoznalost, u svakoj predstavi koju radiš trebaš tražiti neko novo uzbuđenje. To je suština našeg rada. Svaka podjela stvori novi estetski kod koji je za mene i Željku često neočekivan.