Tri sestre na Instagramu’’ novi je autorski projekt redateljice Paole Slavice, dramaturginje Dine Vukelić te triju glumica, Ive Šimić Šakoronje (Irina), Nadije Cvitanović (Maša) i Jelene Hadži-Manev (Olga). Tekst inspiriran motivima romana ‘’Tri sestre’’ Antona Pavloviča Čehova premješten je iz Rusije u provinciju današnjice. Dokolica i sanjarenje o boljoj budućnosti u utopijskoj Moskvi zamijenjeni su današnjom dokolicom i sanjarenjem u virtualnim prostorima. Ova koprodukcija Kazališne družine Tragači, Teatra Mašina igre i Gradskog kazališta Sisak – Doma Kristalna kocka vedrine, premijerno će se izvesti 24. i 25. listopada u zagrebačkom fotografskom studiju Omnibus te zatim 26. listopada u Gradskom kazalištu Sisak.

Paola Slavica rođena je u Zadru 1990., a prva kazališna iskustva stekla je u dramskom studiju pri Hrvatskom narodnom kazalištu u Zadru, gdje je potom radila i u profesionalnim produkcijama. Godine 2013. na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku završila je preddiplomski studij glume i lutkarstva, a 2018. osnovala je umjetničku organizaciju Mašina igre.

NACIONAL: ‘’Tri sestre na Instagramu’’ vaš je autorski projekt, prema motivima Čehovljevih ‘’Sestara’’, kako je zamišljen i što je bila najveća inspiracija?

Najveću inspiraciju pronašla sam upravo u Čehovljevoj drami ‘’Tri sestre’’ kojoj sam se vraćala bezbroj puta i iznova se oduševljavala njezinom suvremenošću, aktualnošću i iznijansiranim humorom. Naša je predstava drugačija zato što smo odlučile napraviti ‘’sudar’’ Čehovljeva svijeta i naše hiperdigitalizirane stvarnosti u kojoj, opsjednuti društvenim mrežama, uronjavamo u lažni bolji svijet. Ono što je Čehovljevim sestrama utopijska Moskva, našim je sestrama Instagram, platforma koja nudi obećanja boljeg sutra, ispolirane slike svakodnevnog života, ostvarenje snova, uzbudljiva putovanja, ljubavne i poslovne prilike. Dokolica je i nekad i danas vezana uz miran život u provinciji u kojoj se naizgled ništa ne događa. Tri sestre žele pobjeći iz provincije u obećani svijet, a one stoje ukopane na mjestu dok pokušavaju pronaći način bijega, makar on bio i samo virtualni. U predstavi se bavimo i svim ljudima koji su zaglavljeni na istome mjestu, a to i ne mora nužno biti provincija, nego svako mjesto koje nas drži u rutini, u vakuumu.

NACIONAL: Koliko je teže, ili lakše, raditi ‘’od nule’’, stvarati likove u autorskom projektu? Ovo je ipak malo drugačije jer postoje slavna tri lika, ali su skroz prilagođena suvremenom životu, kako ste to spojili?

Ne znam je li teže ili lakše, ali svakako je izazovno i drugačije od procesa koji kreću od gotova predloška. Bez obzira na sjajnu ideju ili dobru namjeru, ti ne znaš kamo će te odvesti proces koji polazi iz nule, upuštaš se u nepoznato, istražuješ svoje granice i granice svojih suradnika. Ključan je zato pouzdan i inspirativan autorski tim i povjerenje svih suradnica i suradnika na projektu dok ti moraš preuzeti odgovornost i biti motor koji vuče i usmjerava druge, ustraje u svojim idejama, ali i odustaje od zamišljenoga zbog otvorenosti prema novim, spretnijim rješenjima. Tijekom rada mnogo razgovaramo, osluškujemo se, ispitujemo, zajedničkim snagama dolazimo do pitke i organske priče koju svi osjećamo, dakako svatko iz svoje pozicije – na sceni ili iza nje. Upravo je zato ovaj proces počeo nizom improvizacija u kojima su glumice Iva Šimić Šakoronja, Nadia Cvitanović i Jelena Hadži-Manev s dramaturginjom Dinom Vukelić i sa mnom stvarale svoj materijal, likove i situacije. Ponudile su nam svoja rješenja i ideje, istraživale smo tko su i kakve bi bile Irina, Maša i Olga u današnjem trenutku, tražili smo suvremene pandane za čehovljanske motive poput spomenute Moskve, ali i njihovih poslova, titula i statusnog položaja drugih lica iz tog svijeta, u konačnici i same provincije. Mislim da smo zajedničkim maštanjem došle do slike suvremenih sestara koja itekako može biti bliska ženama različitih generacija, a i široj publici.

NACIONAL: Da, vaše sestre su utopijsku Moskvu o kojoj sanjaju u provinciji ‘’zamijenile’’ utopijom virtualnog svijeta. Vrlo je važno govoriti o utjecaju društvenih mreža na sve sfere društva. Zašto je vama to važno?

Iako se sama koristim društvenim mrežama tek za ono što mi je u životu najnužnije, a to je zapravo posao vezan uz moje nezavisno kazalište, itekako sam svjesna utjecaja koji društvene mreže imaju na naš svakodnevni život, očekivanja i vrijednosti. Ta uljepšana i ispolirana slika boljega života, provučena kroz mnoštvo filtera, koliko god da je primamljiva, toliko nas može i zavarati, navesti na usporedbe, srušiti nam samopouzdanje oko vlastite slike tijela, životnih uspjeha, karijere i općenite percepcije sebe. Društvene mreže svakako imaju i mnogo prednosti, osobito u obliku povezivanja, komunikacije, aktivnosti koje promiču važna društvena i politička pitanja te na njih nikako ne možemo gledati crno-bijelo, ali moramo imati stanovitu dozu odmaka da ne bismo, baš poput triju sestara, otplovili predaleko u uljepšanu virtualnu realnost.

NACIONAL: Kakve su vaše sestre, što ih razlikuje od Čehovljevih i što ovaj projekt izaziva u vama?

Prva najuočljivija razlika, osim dakako smještanja u suvremenost, njihova je dob. Čehovljeve sestre bile su mlađe, no njihova se mladost u to vrijeme nije tretirala tako, stoga se Čehovljeva Olga sa svojih 28, k tome neudata i bez djece, smatrala starom, a i mlađe Irina i Maša provlače motiv starosti u tekstu. Sukladno našem vremenu, prilagodile smo dob, a i njihova zanimanja današnjici. Irina je milenijalka i nalazi se pred tridesetim rođendanom. Radi netipičan posao – objavljuje osmrtnice za portal. Maša je – kao i Čehovljeva – zaglavljena u braku, no ona ima svoj posao voditeljice marginalizirane radijske emisije o kulturi na lokalnom radiju, bori se za svoje ideale i nalazi se u srednjim tridesetima. Olga je, kao i kod Čehova, nastavnica, ali je danas zasuta informacijama putem mobitela, e-dnevnika, WhatsApp grupa… Ona je solo žena u ranim četrdesetima koja silno želi pronaći ljubav, no zbog zaglavljenosti u malome mjestu i rutini, kao i niza drugih otegotnih okolnosti to joj nije nimalo lako. Ovaj projekt za mene je velik izazov jer je po svemu drugačiji i Čehov kao polazište stvara odgovornost i poštovanje, no u svakom trenutku mi je i kreativan, i nepredvidljiv, i emotivan, i iskren u načinu na koji se suradnice i ja razumijemo i povezujemo preko Čehovljeve univerzalne ideje i tih triju slojevitih žena.

NACIONAL: Kako ste zamislili režiju, što je fokus?

Predstava ima voajeristički element, stoga trebamo osjećati kao da smo zavirili u stvarni život triju sestara, u njihov dom, i da pratimo najintimnija previranja oko jednostavnih, ponekad i banalnih životnih situacija koje mogu postati i prijelomne. U estetskom smislu, inspirirala sam se estetikom socrealizma koji se kod nas i dalje miješa s tranzicijom u kapitalizam. Stari stanovi kod nas tako sadrže prastari klimavi namještaj iz sedamdesetih, ali i moderne elemente iz IKEA-e. Fokus mi je svakako dočarati ono što je za scenu možda i paradoksalno, a to je dokolica iz koje se nenadano stvori dramska tenzija.

Glumice Nadia Cvitanović (Maša), Iva Šimić Šakoronja (Irina) i Jelena Hadži-Manev (Olga). FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Osnivačica ste nezavisne umjetničke organizacije, koje vas teme najviše zanimaju i zašto ste odabrali put na nezavisnoj sceni?

Teatar Mašinu igre osnovala sam 2018. upravo iz potrebe za autorskim prostorom igre, istraživanja, pokušaja i pogreške. Moji prvi glumački koraci počeli su upravo na nezavisnoj sceni još u srednjoj školi, tako da je to neminovno utjecalo na mene, a obrazovanje na Umjetničkoj akademiji u Osijeku samo je taj put dodatno potvrdilo. Iako taj izbor danas sve češće moram pravdati, stojim iza toga da je nezavisna scena i slobodan put uistinu moj svjestan i promišljen izbor. Žene su u našim temama uvijek protagonistkinje, ne samo kao glumice, nego je u prvom planu i žensko pismo koje smatram da zaslužuje puno više prostora na našoj sceni. Rekla bih da su nas teme nalazile tamo gdje smo i mi kao Mašina bili i o čemu smo htjeli govoriti kroz kazališne predstave. ‘’Tri sestre’’ su u kontekstu toga logičan nastavak, i u odabiru same teme i cjelokupnog autorskog tima.

NACIONAL: Rođena ste Zadranka i ondje ste puno igrali, a HNK u Zadru ima i ansambl i odlično radi. Sve je više kvalitetnih dobrih predstava baš po mnogim mjestima u Hrvatskoj, nije sve u Zagrebu, puno i kvalitetno se radi, kao da je kazališna scena procvjetala. I ne samo da se puno radi u drugim gradovima, već se i na nezavisnoj sceni jako puno i kvalitetno radi, a predstave nezavisne scene dobivaju i nagrade. Kako vidite tu situaciji trenutačno?

Na nezavisnoj sceni postoji snažna motivacija za rad, stvaranje, istraživanje. To je prostor slobode u kojemu se umjetnici i umjetnice mogu izraziti bez cenzure, kalkuliranja, zadrške. Nezavisnost, koliko god bila izazovna financijski, u umjetničkom smislu donosi mnoge beneficije poput kreativnosti i beskompromisne autentičnosti. Predstave se rade iz goleme ljubavi i uz snagu volje, često multitaskamo pa i sagorijevamo za svoju predstavu da bismo je iznijeli do kraja, ali iza svega stoje jasna potreba za izražavanjem i iskrenost. Mislim da publika i struka prepoznaju taj impuls kod nezavisne scene i da zato one svojom kvalitetom plijene pozornost javnosti. Publika voli gledati nešto što je autentično, što je nastalo u gerilskim uvjetima. Takva se ljubav osjeti. Grad Zagreb uložio je mnogo u nezavisnu scenu, otvaraju se natječaji i prilike, daju se poticaji organizacijama alternativnijega smjera. Isto tako, razvijaju se i regionalna kazališta poput Gradskog kazališta Sisak s kojim imamo sreću surađivati, a čija ravnateljica Iva Mihelić radi sjajan posao, dovodeći u njega mlade umjetnike i gostujuće predstave iz cijele Hrvatske. Budući da smo mala zemlja, nije tako teško doći u drugi grad zbog dobre predstave, zato nam je svima u interesu da se kazalište razvija i izvan metropole.

NACIONAL: Jeste li vi dobili dovoljno prilika, pružaju li institucionalna kazališta prilike? Iako, rekla bih, te prilike mladi umjetnici sami stvaraju, ne čekaju pozive već osnivaju svoje organizacije i rade svoje predstave – pišu, glume, režiraju, produciraju. Koliko je to, pitam vas kao umjetnicu s nezavisne scene, dobro jer je kreativno i korisno biti upoznat sa svim aspektima rada na predstavi, a koliko je to ograničavajuće jer se kao glumica ne možeš posvetiti samo glumi?

S obzirom na broj umjetnika i umjetnica koje svake godine izlaze na tržište, prilika je apsolutno premalo. Ne znam jesam li ih ja dobila dovoljno, svakako sam svaku koju sam dobila i prihvatila i iskoristila maksimalno, svaku i najmanju danas osjetim kao važnu utakmicu u nogama koja mi je bila potrebna i na tome sam zahvalna. One koje sam odbila slušajući vlastitu intuiciju, a što se ponekad činilo kao rizičan potez, ispostavilo se u konačnici da je baš tako trebalo biti i da sam zbog toga danas tu gdje jesam. Svoja na svome i na to sam ponosna. Istina je da mladi umjetnici i umjetnice sve češće posežu za otvaranjem svojih umjetničkih organizacija iz potrebe za glumačkim angažmanom, no to nije nužno dobro jer imamo more malih organizacija i šum previše različitih projekata pa se sve ponovno izgubi u masi i teško nalazi put do publike. Mislim pak da je jako korisno danas uz glumu, poznavati i baviti se drugim aspektima kazališta, ali tome treba biti posvećen i puno raditi i učiti. Stihijski rad je neodrživ, a instant proizvodi kratkog su vijeka. Gluma kao takva mi ne nedostaje, imam dovoljno živih uloga u kojima uživam, a u ovom trenutku života više me veseli ova pozicija izvana, bilo kao redateljicu ili producenticu.

NACIONAL: Što najviše volite kod glume, kod kazališta? Zašto ste odabrali glumu za svoj poziv?

Gluma je bila nekako logičan izbor jer sam u kazalištu odmalena. Nisam imala alternativu i oduvijek sam bila kazalištem očarana i kazalištu posvećena. Zašto? Sjećam se samo tog trenutka ‘’zaraze’’ kada tvoja priča, uloga, trenutak na sceni doista rezonira kod publike i kada ta uzajamna razmjena energije u tom trenutku ima smisla. Nešto se u nekome pomaknulo ili će se pomaknuti.

Mogu samo reći da sam zahvalna da radim posao koji volim, koji je kreativan, koji me ispunjava, u koji vjerujem i da imam, da tako kažem luksuz, da mogu raditi vlastite projekte u nadi da će oni rezonirati s publikom i u konačnici ostaviti neki trag.

NACIONAL: ‘’Tri sestre’’ je koprodukcija različitih umjetničkih organizacija, a zanimljiva je lokacija izvedbi u Zagrebu – fotostudio Omnibus. Velik je nedostatak prostora za izvođenje, koliko je važno otvarati nekazališne prostore kazalištu i umjetnosti općenito i kako publika reagira na takve ‘’nove’’ prostore? Je li konzervativna po tom pitanju ili rado prihvaća nove lokacije?

Kada je riječ o prostorima, za nezavisnu je scenu bitna snalažljivost i prilagodljivost, a to nerijetko rezultira neobičnim i kreativnim rješenjima u obliku netipičnih prostora izvedbe koji na koncu mogu donijeti puno kvaliteta samog predstavi i suodnosu publike i predstave. Tako je Omnibus kao fotografski studio posve netipičan prostor za igru, a opet korespondira s mojim režijskim konceptom koji treba stvoriti intimnu, voajersku atmosferu. Mali prostor nalik stanu i ograničen broj publike prizivaju osjećaj kao da smo sami u stanu sestara Prozorov. Studio je smješten u Brozovoj ulici na Trešnjevci koja ima dugogodišnji status radničkog naselja, što ponovo komplimentira konceptu ove predstave. Igrati predstavu na nekazališnoj lokaciji dodaje samom tekstu još jedan sloj koji zacijelo ne bi postojao na konvencionalnoj sceni.

NACIONAL: Novi projekt radite na temelju kanonskog, lektirnog naslova, iznimno važnog za književnost. Je li to – ovakvo osvježavanje – neki put kojim bi se trebalo ići da bi se privukla posebno mlada publika?

Apsolutno! Cilj nam je, između ostaloga, obratiti se i mladoj publici s obzirom na to da otvaramo niz tema koje su njoj relevantne. Ovaj klasik oživljen je upravo zahvaljujući suvremenim problemima poput utjecaja društvenih mreža, ovisnosti o njima, želje za putovanjem i bijegom negdje daleko, potrazi za ljubavlju, srećom i ispunjenjem, karijernim zaokretima,

NACIONAL: Kakvi su vam planovi s udrugom?

Kuhamo neke nove ideje, no s obzirom na to da su daleko od realizacije, o konkretnim naslovima je prerano govoriti. Naša vrlo uspješna predstava ‘’Važnije polovice’’ i od ove sezone nastavlja igrati na repertoaru Studija Exit, čekaju nas zatim i gostovanja diljem zemlje, a u drugom dijelu sezone vratit ćemo se i našim edukativnim radionicama ‘’Drama u tri čina’’ iza kojih su već dva uspješna ciklusa pa se veselimo i trećem. ‘’Tri sestre na Instagramu’’ sada su naš glavni fokus da dožive što više izvedbi i susreta s publikom i nakon premijere.