Gerrard priznaje kako je svjetsku individualnu kvalitetu Engleske uništila klupska netrpeljivost. Nisu bili momčad jer su se klupski mrzili. Reprezentacija? Manje bitna

Moralna superiornost jako je opasna stvar. To je diskurs ‘bavarske pivnice iz 1933’. Jednu skupinu ljudi, svoju, staviš iznad druge. Jer ste bolji, vrjedniji kao ljudi.

Ovi drugi time automatski dobivaju etiketu manje vrijednih, najčešće im se prikači i neki životinjski pridjev i… Samim time su ‘niža vrsta’.

Što onda otvara ‘sezonu lova na takve. Koji su drukčiji. Ili drukčije misle. Svatko se ukopa u svoj rov, oni drugi su krivi za sve, naziva ih se samo kroz uvrede, a sebe postavlja na moralni pijedestal.

Imamo toga danas u HNL-u. Onih koji za sebe misli da su jedini pošteni. Ili ‘bar’ najpošteniji. Pa su, štogod napravili, uvijek u pravu.

Jezivo opasno slijepo klubaštvo

I debili koji nekome skandiraju da umre. I kreteni koji prijete vješanjem na vrbe. I imbecili koji zakelje naljepnice na mural navijača djece s Down sindromom. I pijani idioti koji utrčavaju na teren da bi tukli protivničke igrače ili na pripremama reprezentacije vrijeđaju igrača u dresu Hrvatske zato što igra za neki drugi klub. I kreteni koji izvjese transparent s odrubljenom glavom nekog nogometnog suca. I debili koji skandiraju ‘Ubij, ubij, ubij’…

Na žalost, nabrajati bi mogli unedogled. A prepoznat će se u bilo kojoj navijačkoj skupini.

Jer imamo onu divotu dočeka ‘Vatrenih’. Svakih nekoliko godina.

I slijepo klubaštvo uz jezivo opasan osjećaj kolektivne superiornosti nad navijačima drugih klubova. Svaki tjedan.

Lažna moralna superiornost

Emocije će, uzročno-posljedičnim slijedom neizvjesne HNL završnice biti sve uzavrelije, krv će ključati na sve većim temperaturama, kome stvari ne krenu kako želi tražit će ‘krivca’. U protivnicima, sucima, Savezu, navijačima… Bilo kome. Ali u onim: manje vrijednima. A to su uvijek drugi.

Slijepo klubaštvo i moralna superiornost jezivo su opasni i – nikad ne staju pred ogledalo. Osim obroka za vlastitu narcisoidnost.

Nije to hrvatski specifikum. Steven Gerrard i Rio Ferdinand dva su člana engleske nogometne generacija koja je trebala bit zlatna. To je prštalo talentom i kvalitetom.

Kako se raspala Engleska

Paul Scholes, Steven Gerrard, Frank Lampard, John Terry, Rio Ferdinand, Wayne Rooney… Fantastična generacija za početak novog milenija.

Trofeja? Nula. Vjerojatno ne bi uzeli ni prvenstvo Britanije da se igralo. Gerrard i Ferdinand objasnili su zašto.

Nekadašnji stoper Man Uniteda prije šest-sedam godina, a nekadašnji veznjak Liverpoola ovih je dana osvježio sjećanje na to doba velikih očekivanja, a još većih razočarenja…

Zbog netrpeljivosti prema onima drugima. Čak i kad su nosili isti dres, sa istim grbom na prsima, dres svoje zemlje (?!).

“Mrzili smo se!”

“Ja u Liverpoolu, Gary Neville i Rio u Man Unitedu. Klupski derbi, u tunelu ih gledaš i želiš napraviti ama baš sve moguće da ih pobijediš. Mržnja. Obostrana. Nije tajna. Točno je tako bilo. Mrzili smo se”!

Onda dođe reprezentativna pauza i…

“Svi glume da postoji kohezija. A zapravo je tek puka pristojnost u ophođenju. Drugim riječima, igraš za istu reprezentaciju pa moraš naći način da podnosiš što si s protivnicima. Istrpiš to nekako. Glumiš, praviš se da ste nešto što niste”.

I pazite sad kakva je to bolest, koja je dijagnoza to patološko klubaštvo:

“Završe karijere, netko ode u trenere, netko u komentatore i – vidiš ono što si zapravo i prije znao, ali si nisi htio priznati. Sve su to dobri ljudi. I sa svima sam dobar. S nekima koje sam mrzio danas radim i uživam, ne samo profesionalno nego i u ljudskoj komponenti mojih nekadašnjih protivnika”.

Prenijeli smo vam Gerrardova prisjećanja. Mogli smo komotno i Ferdinandova. Nema tu neke suštinske razlike, nimalo.

Uvijek isti privilegirani

Dakle, nije to bio rivalitet, to je bila boleština. Koja je još izraženija na tribinama. I koja je jezivo opasna. Djeca s tom pričom rastu, upiju je i postane dio njih.

“Oni kradu, mi smo pošteni”. “Suci su njihovi, nas oštećuju”. “Politika je na njihovoj strani, a mi jadni nezaštićeni”. “Oni su mafija, mi bi samo fair navijali za svoje”.

A nema nijednog velikog i(li) većeg kluba ni u jednoj ligi na svijetu koji nekad nije privilegiran. Real i Barca; Inter, Milan i Juventus; Porto, Benfica i Sporting; Man United, Liverpool i Arsenal.

Crvena zvezda, Hajduk, Partizan i Dinamo … Dinamo, Hajduk, Rijeka i Osijek.

Nikad u eru moći nisu ušli Almeria, Sassuolo, Boavista ili Burnley. Ili Belupo, Gorica, Varaždin, Istra, Rudeš, Cibalia, Pazinka, Šibenik…

I nikad se nitko u nogometnu poziciju moći nije smještao da bi se borio jedino i samo za pravdu. Nego da bude bar malo ‘jednakiji’.

Samo je pokojni Stjepan ‘Rođo’ Spajić sucu prije utakmice platio da mu sudi – pošteno. Da ga ne krade. Pa poslije tražio da mu vrati lovu. Jer se u to doba protiv Croatije nije moglo platiti ni da te ne zakidaju.

Protivnik nije ‘niža vrsta’!

Ljudi, pamet u glavu! Ne mislite da ste bolji zato što navijate za jedan klub. Jer onda automatski navijače rivala, bili toga svjesni ili ne, pretvarate u ‘nižu vrstu’. To se NE RADI.

Mala smo zemlja, a puna različitosti. Nekome iz, npr., nekog podravskog sela i nekog malog mista na Visu valjda treba i prevoditelj. To je dragocjenost. Ne pretvarajmo ju u zlu krv. Zbog nogometa (?!).

Naravno da stadion nije kazalište, naravno da ima fenomenalnih navijačkih podbadanja, skandiranja i transparenata kojima se trlja sol u ranu protivniku.

Je..š sport bez toga. Ali kad netko postane navijač “po profesiji” onda samo traži čopor jer je osobno frustriran i nerealiziran. A čopor je opasan.

Dalić i ‘Vatreni’ na ponos

Reprezentacija nam se drži iznad toga. ‘Dala‘ ni 0,1 posto ne folira kad priča o zajedništvu, nacionalnom ponosu i vjeri. To je on. Tako odgojen. On je – takav.

Ali sve veći krateri koje stvara klubaštvo, sve poremećenije uvrede i prijetnje koje lete između tih klubaških čopora su (ne zabadajmo glavu u pijesak) objektivna opasnost sportskoj divoti stvaranoj od utakmice s Amerikom u Maksimiru.

Pamet u glavu, Hrvatska. Ostavite se sjedenja na kolektivno-navijačkom tronu moralne superiornosti. To je priča koja vodi u zlo!

Najbogatiji klubovi uvijek će imati više sudačkih odluka u svoju korist. Kod nas u toj se ulozi, realno, smjenjuju Dinamo i Hajduk.

Mišković u Rijeci i Mađari u Osijeku su – anomalije. Hvale vrijedna ulaganja, ali ni blizu onome što može moćni zagrebački stroj ili dalmatinski pokret.

Ne trujmo sami sebe

Nitko u Hrvatskoj ne može okupiti milijun ljudi na jednom mjestu, u slavlju, osim Pape i – nogometaša.

Ne dozvolimo da taj divni hrvatski nogometni fenomen, na kojem nam zavide i deset puta veći i milijun puta bogatiji od nas, zatrujemo klubaško/regionalnim netrpeljivostima i(li) nedajbože mržnjama.

Nema poštenijih i moralno superiornijih! Ima samo onih koji jesu ili nisu u poziciji moći. A to je karusel koji se stalno vrti i na kojem je vrlo malo mjesta. Na njemu se uvijek rotiraju – jedno do dva imena.

Kako kod nas tako i u ostatku nogometnog svijeta.