Srpski predsjednik i ministri u njegovoj vladi već desetak dana pokušavaju ublažiti štetu nastalu padom aviona u blizini grčkog grada Kavale koji je razotkrio da je Srbija jedan od najvećih ‘trgovaca smrću’ čije se oružje koristi u ratovima u Jemenu, Libiji te među pripadnicima organizacije Islamska država u Iraku i Siriji

“Saobraćajna nesreća aviona” – Tim riječima je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić opisao događaj od 16. srpnja, kada je teretni avion An-12BK, proizveden prije više od pet desetljeća u Sovjetskom Savezu, vlasništvo ukrajinske kompanije Meridian, među čijim klijentima je i NATO, ukrcao na niškom Aerodromu „Konstantin Veliki“ 11,5 tona oružja proizvedenog u Srbiji i uzletio ka krajnjem odredištu – Dhaki, u Bangladešu, s predviđenim slijetanjima u Jordanu, Saudijskoj Arabiji i Indiji. Ali se iznad Egejskog mora naglo okrenuo, najavio namjeru povratka u Niš, a onda se, sa zapaljenim motorom, srušio u blizini grčkog grada Kavale i odveo u smrt svih osmero ukrajinskih članova posade, uz niz eksplozija koje su se mogle čuti naredna dva sata.

Pad ukrajinskog aviona natovarenog srpskim oružjem – gotovo pet mjeseci poslije početka ruskog napada na Ukrajinu, u kojem Srbija pruža podršku Moskvi odbijajući zahtjeve Europske unije da se pridruži sankcijama protiv Rusije, uz osmero poginulih članova posade i angažiranje na mjestu pada An-12BK grčkih specijalnih snaga, jedinice za biozaštitu, stručnjaka za oružje i članova nacionalne Komisije za atomsku energiju – za Vučića je „saobraćajna nesreća“.

Činjenica je da avioni An-12 relativno često padaju. Između 1958. i 1973. godine je kijevski „Antonov“ napravio više od 1200 takvih četveromotornih vojnih letjelica, sposobnih prevesti 20 tona tereta bez slijetanja na daljinu od 3600 kilometara. Pored ruske, i dalje ih koriste armije Nigerije, Uzbekistana, Angole, Čada, Etiopije, Sudana, Kazahstana i Mjanmara. Od 1958. se više od 190 aviona An-12, uključujući i kinesku verziju „Shaanxi Y-8“, srušilo ili je sudjelovalo u raznim incidentima u Rusiji, Indiji, Kini, Kongu, Ukrajini, Afganistanu, Šri Lanki, Angoli, Sudanu, na Filipinima…

Pad ukrajinskog aviona natovarenog srpskim oružjem i smrt osmero članova posade za srpskog je predsjednika aleksandra vučića – ‘saobraćajna nesreća’. FOTO: Antonio Ahel/ATAImages/PIXSELL

Avion koji se srušio kod Kavale bio je jedina letjelica ukrajinske kompanije Meridian koja navodi da, u skladu s ugovorima s vladama i nevladinim organizacijama i uz blisku suradnju s NATO-om i Ujedinjenim narodima, širom svijeta prevozi teret, uključujući humanitarnu pomoć, vojnu opremu i oružje.

Vučić je angažiranje kompanije Meridian objasnio riječima: „Budući da su uvedene sankcije Rusiji i Bjelorusiji, danas mogu samo Ukrajinci prevoziti. To su uvijek za nas prevozili Bjelorusi, Rusi i Ukrajinci. Oni imaju te velike avione, mogu nositi ogroman teret, mogu nositi oružje. Zato iznajmite ukrajinsku kompaniju da dođu i prevezu oružje. Nažalost, dogodila se tragična saobraćajna nesreća. Nije bilo bog zna kakvog opasnog materijala. To su bile vježbovne i osvjetljavajuće mine. Da su bile bojeve, to bi bila čudesna eksplozija.“

S tvrdnjom da „nije bilo bog zna kako opasnog materijala“ nije se složila vlada u Ateni pa je uložila proteste Srbiji i Ukrajini jer nije bila unaprijed obaviještena o vojnom teretu u utrobi više od pet decenija starog An-12BK čiji je let završio u polju kukuruza kod Kavale. Na značaj koji u Ateni pridaju toj situaciji ukazuje podatak da je slučaj preuzeo tužilac Vrhovnog suda Grčke, a ne lokalni.

Iz Beograda su odgovorili da „Srbija nije nadležna za dozvole za prelet tuđih teritorija, jer je to suverena odluka svake države, kojima se operater u ovakvim slučajevima obraća za preletnu dozvolu“.

Teretni avion An-12BK, proizveden prije više od pet desetljeća u Sovjetskom Savezu, vlasništvo ukrajinske kompanije Meridian, srušio se u blizini grčkog grada Kavale i odveo u smrt svih osmero ukrajinskih članova posade. FOTO: Stringer/REUTERS/PIXSELL

„Naša zemlja je ispunila sve međunarodne obaveze te na miru pružamo podršku grčkim vlastima da sprovedu detaljnu istragu“, poručilo je Ministarstvo obrane u Beogradu.

Ministar obrane Srbije Nebojša Stefanović je izjavio da je let An-12BK imao sve uredne dozvole, u skladu s međunarodnim propisima, i da je kupac oružja bila Vlada Bangladeša, „kao potpuno dozvoljeni krajnji korisnik“. Stefanović je tvrdnje da se oružje transportiralo iz Srbije u Ukrajinu okarakterizirao kao netočne i zlonamjerne.

„Stalne izmišljotine kojima se pokušava narušiti ugled Srbije prozirne su i zlonamjerne. Vidi se da se to radi da bi se nanijela šteta Srbiji, a sve je lažno. Od 2016. godine nijedna dozvola nije izdana za transport naoružanja i vojne opreme iz Srbije k Ukrajini i Rusiji“, precizirao je Stefanović.

On je iznio podatak da je Srbija lani izvezla oružje vrijedno oko pola milijarde dolara te izrazio očekivanje da će ove i narednih godina taj iznos „biti značajniji“. Prema riječima Stefanovića, u srpskoj industriji oružja je zaposleno oko 22.000 ljudi.

Izvozit ćemo samo onima kojima međunarodni propisi dozvoljavaju i vodit ćemo računa o interesima Srbije“, izjavio je Stefanović, precizirajući da se u Grčkoj srušio avion pun „osvjetljavajućih minobacačkih i školskih mina“ beogradske firme Valir. Vučić je naglasio: „Stefanović me obavijestio da je poštovano sve do posljednje procedure, da je sve čisto kao suza.“

Ministar obrane Srbije Nebojša Stefanović izjavio je da je let An-12BK imao sve uredne dozvole, u skladu s međunarodnim propisima, i da je kupac oružja bila Vlada Bangladeša. FOTO: Dejan Rakita/PIXSELL

U takvoj situaciji bi mali problem moglo biti to što Stefanović donedavno nije uživao „čisto kao suza“ povjerenje Vučića.

Pod pritiskom optužbi iz vlastite Srpske napredne stranke (SNS), kojoj je bio potpredsjednik i šef odbora za Beograd, da je kao dugogodišnji ministar policije prisluškivao Vučića, Stefanović je podnio ostavke na stranačke dužnosti. Vučić je, usprkos tim teškim optužbama iz vrha SNS-a, čiji je lider, Stefanoviću ipak omogućio da položaj prvog čovjeka ministarstva policije zamijeni funkcijom ministra vojske.

Stefanović je osoba čije tvrdnje o besprijekornoj situaciji vezanoj za trgovinu oružjem mogu izazvati sumnju.

Prije dvije i pol godine pokazalo se da je funkcija Nebojše Stefanovića, kao tadašnjeg srpskog ministra obrane, inicirala iznenadnu eksploziju izuzetno uspješnog poslovnog duha njegova oca Branka – penzionera i bivšeg radnika proizvođača namještaja Simpo i moćne državne kompanije Telekom. Tada je utvrđeno da je Branko Stefanović boravio u tvornici oružja Krušik u Valjevu, kao član delegacije privatne firme GIM, radi kontrole naručene robe namijenjene izvozu u Ujedinjene Arapske Emirate. Izvoznik GIM je u Krušiku kupovao oružje po nižoj cijeni u odnosu na srpsku državnu kompaniju SDPR Jugoimport, za koju se do tada smatralo da je nedodirljiva na domaćem tržištu vojne opreme.

Tvrtka United BG, čiji je vlasnik bio Branko Stefanović, dobila je 2019. dozvolu za proizvodnju oružja. Za takvu dozvolu je neophodno da zaposleni imaju sigurnosni certifikat o pravu pristupa tajnim podacima. Certifikat izdaje Savjet za nacionalnu sigurnost Srbije, čiji je sekretar tada bio ministar policije Nebojša Stefanović, a bio je i šef Biroa za koordinaciju rada službi sigurnosti.

U takvoj situaciji je Vučić na pitanja o Branku Stefanoviću i trgovini oružjem odgovarao s “otkud ja znam”, “što sam mu ja, tata i mama pa da znam”, “uvijek vam pričaju o velikom kriminalu i kada ih istjerate na čistac da nemaju ništa, svaki put dođu do toga da kažu – a je li to sukob interesa?”

Ukrajinski avion se u Grčkoj srušio s teretom beogradske firme Valir, čiji je vlasnik i direktor Mladen Bogdanović izjavio da se radilo o školskim minama čiji je izvoz dogovoren prošle godine radi obuke pripadnika vojske Bangladeša. Kompaniju čiji se avion srušio angažirao je kupac, naveo je Bogdanović, uz konstataciju: „Naša obaveza je bila samo pošiljku dovesti do aerodroma u Nišu. Nemamo nikakvu odgovornost za tu tragediju osim moralne, ali nam je žao zbog toga što se dogodilo i što su stradali ljudi koji su prevozili našu pošiljku.“

U beogradskim medijima pojavile su se sumnje u takvo objašnjenje, uz tvrdnje da su školske mine četiri puta jeftinije od bojevih, zbog čega nije logično da se prevoze avionom umjesto brodom, što bi podrazumijevalo 10 puta niže troškove.

Tvrtka Valir počela je raditi krajem 2019. godine, uz osnivački kapital manji od jednog eura. Kancelarije tvrtke prijavljene su u naselju „Beograd na vodi“, simbolu Vučićeve vladavine, ali na toj adresi nema ni traga od Valira. Kompanija s tri zaposlena već je 2020. godine ostvarila prihod od oko 13 milijuna eura, a lani je ta suma porasla na više od 56 milijuna. Valir je oružje vrijedno milijune eura najčešće slao u Azerbajdžan, ali i u Sjedinjene Američke Države, Poljsku, Mali i Saudijsku Arabiju. Kupac je jednom bio i Bangladeš, ali je vrijednost robe iznosila samo 377 eura.

Čudesno brzi poslovni uspjeh Valira vezuje se uz najpoznatijeg srpskog privatnog trgovca oružjem Slobodana Tešića, koji je gotovo deceniju bio na crnoj listi UN-a jer je, kršeći međunarodne sankcije, snabdijevao bivšeg predsjednika Liberije Charlesa Taylora, osuđenog na 50 godina zatvora zbog ratnih zločina. Tešićevo ime je i dalje na spisku osoba podvrgnutih američkim sankcijama, zbog sumnje da je davao mito. Tunis je za Tešićem raspisao Interpolovu tjeralicu, navodeći kao razlog sudjelovanje u pranju novca.

Tešić je financijer SNS-a, na čijoj je izbornoj listi njegova kći Danijela bila kandidat 2012. godine, poslije čega je radila u Ministarstvu vanjskih poslova, a sada je u ministarstvu policije, u Upravi za međunarodnu operativnu suradnju. U tu upravu stižu Interpolove tjeralice.

Nekadašnji ministar vanjskih poslova Srbije Ivan Mrkić ishodovao je skidanje trgovca oružjem Slobodana Tešića s crne liste UN-a te mu je nakon toga dodijelio i diplomatski pasoš. FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL

Nakon što su SNS i Vučić 2012. došli na vlast u Srbiji, Tešićevi poslovi su procvjetali. Njegove firme imale su povlašteni položaj u valjevskom Krušiku, čije su proizvode kupovale po značajno nižim cijenama, na temelju ugovora vrijednih skoro 70 milijuna eura. Nove vlasti u Beogradu su ishodovale skidanje Tešića s crne liste UN-a, a tadašnji ministar vanjskih poslova Srbije Ivan Mrkić mu je uručio diplomatski pasoš, uz obrazloženje da je vrlo uspješan u izvozu srpskih proizvoda. Tešić je od države Srbije kupio za oko 4,5 milijuna eura vilu površine 625 četvornih metara, koju je prije toga godinama iznajmljivao. Bliski Tešićev suradnik Khaled Hamed, rođen u Jemenu, dobio je 2016. srpski pasoš zbog „nacionalnih interesa“ Srbije.

Oružje i municija iz Srbije koriste se u ratovima u Jemenu, Libiji, među pripadnicima organizacije Islamska država u Iraku i Siriji. Organizacija Amnesty International je prije četiri godine tvrdila da su u Kamerunu vojnici prilikom ubojstva žena i djece koristili automatske puške proizvedene u kragujevačkoj tvornici Zastava. Oružje iz Srbije bilo je prisutno u ratu između Azerbajdžana i Armenije na obje strane – protuavionski topovi, snajperske puške, mitraljezi, mine, minobacači. Ukrajinska vojska je upotrebljavala srpske minobacačke projektile u sukobu s proruskim separatistima u Donbasu.

Ministarstvo obrane Srbije je poručilo da „pojedinim domaćim i inozemnim krugovima, razočaranim što im je razobličena laž da je Srbija transportirala naoružanje Ukrajini, ponestaje ideja u izmišljanju laži kojima pokušavaju naštetiti Srbiji i njenoj obrambenoj industriji“.

Pet dana poslije prometne nesreće kod Kavale, Vučić je, predstavljajući predsjedniku Egipta Abdelu Fattahu al-Sisiju proizvode srpske vojne industrije, novinarima rekao: „Svi kupuju oružje i municiju od nas. Sve prodajemo, svi kupuju sve, svima sve treba. Cio svijet traži oružje. Prodajemo oružje da bismo bolje živjeli, imali veće plaće i penzije, da bi nam bolje radile tvornice. Hoćemo li nastaviti prodavati? Nego što ćemo! To je život Srbije, pitanje opstanka Srbije. Trebamo li svoju zemlju uništiti? Ne pada mi na pamet.“

Vučić je naglasio da će Srbija oružje prodavati „Bangladešu, Cipru, Togu, Senegalu i svakome tko je dozvoljeni krajnji korisnik i hoće platiti“. Nije spomenuo Ukrajinu mada je zamjenik ukrajinskog ambasadora u Beogradu Marko Martinjuk poručio da je njegova zemlja spremna kupovati oružje u Srbiji. Martinjuk je izjavio da Srbija ne prodaje oružje Ukrajini, ali da Kijev za to ne vidi nikakvu prepreku.

Očita prepreka bi, međutim, mogao biti Vučićev strah od reakcije bratske Rusije ako bi se srpsko oružje pojavilo na ukrajinskom bojištu.

Usprkos tom strahu, u Srbiji ostaju sumnje u službenu verziju o padu An-12BK. Na to utječe činjenica da su informacije o „saobraćajnoj nesreći“ kod Kavale bile u srpskim državnim medijima zatrpane reakcijama na hrvatsko onemogućavanje Vučićeva posjeta Jasenovcu. Utječe i Vučićeva sklonost tvrdnjama koje ne odgovaraju istini, kao što je da je Srbija po visini bruto domaćeg proizvoda (BDP) dostigla Hrvatsku. Što nije točno, barem prema podacima Svjetske banke.

Ta institucija navodi da je lani BDP Hrvatske iznosio skoro 68 milijardi dolara, a po stanovniku je bio veći od 17.000 dolara. Istovremeno je BDP Srbije bio nešto veći od 63 milijarde, dok je po stanovniku bio gotovo dvostruko niži u usporedbi s Hrvatskom, odnosno 9215 dolara.

Razloga za sumnju ima još.

Kada su Vučića pitali za krupne muškarce u bijelim majicama koji su prošloga tjedna u prisustvu policije prebijali i vezivali sudionike protesta zbog novog Generalnog urbanističkog plana Novog Sada, odgovorio je, mada ima devet televizora u kabinetu, da je tek dan kasnije saznao da je bio „neki protest“ i da prije toga „nije imao pojma što se zbivalo“. Vučić je naglasio da je policija organ koji predstavlja monopol fizičke prinude u rukama države.

Što je i bit problema, jer je policija u Novom Sadu promatrala kako joj taj „monopol fizičke prinude u rukama države“ oduzimaju civili, vjerojatno članovi kriminalnih „navijačkih grupa“ ili radnici nekakve privatne sigurnosne firme. To se, otkad je SNS došao na vlast u Srbiji, događalo više puta – u beogradskoj četvrti Savamala prilikom noćnog rušenja zgrada koje su smetale širenju „Beograda na vodi“, tijekom prve Vučićeve inauguracije za šefa države 2017. godine, na uličnim prosvjedima tri godine kasnije… Vlast tvrdi da je u tim situacijama sve bilo čisto kao suza. Zbog čega je teško povjerovati da je sve bilo čisto kao suza i u saobraćajnoj nesreći kod Kavale.