Tek što je održana premijera “Švejka” Jaroslava Hašeka u modernoj adaptaciji i režiji Veljka Mićunovića, nedavno u Beogradskom dramskom pozorištu, u kojoj tumači naslovnu ulogu, Ozren Grabarić, jedan od najboljih i nagrađivanih hrvatskih glumaca, već u Rijeci priprema ulogu Macbetha, te okrutne Shakespeareove tragedije, u režiji Eduarda Milera. Premijerna izvedba na programu je 16.veljače. Partnerica mu je prvakinja Olivera Baljak kao Lady Macbeth u ovoj „ukletoj“ tragediji o korumpiranoj moći neutažive, slijepe ambicije.

Ozren Grabarić rođen je 1980. godine u Zagrebu. Srednju školu završio je u Barceloni. 1999. upisuje Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao glumu u klasi Neve Rošić. Od listopada 2006. godine u ansamblu je kazališta “Gavella”. Prvu glavnu ulogu ostvaruje u Teatru u gostima, u režiji Relje Bašića. Nakon toga je odigrao niz glavnih uloga, a neke od zapaženijih su: Arturo Ui, Odisej, Peer Gynt, Tartuffe, Vitez Oliver Urban u Ledi , Vratilo u Snu ivanjske noći, Porfirio Petrovič u Zločinu i kazni, Hinkemann, Kralj Richard III, dr. Križovec u Agoniji, monodrama Dnevnik jednog luđaka… Radio je s mnogim renomiranim redateljima Aleksandrom Popovskim, Slobodanom Unkovskim, Eduardom Milerom, Tomažom Pandurom, Matejom Koležnik, Marcom Sciaccalugom, Paolom Magellijem, Stašom Zurovcem, Lenkom Udovički… Docent je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu na katedri za scenski govor i član Gradskog dramskog kazališta Gavella.

Rastrzan između Beograda, Rijeke i Zagreba, Ozren Grabarić ekskluzivno za Nacional. hr progovara o tome kako je prihvaćen na beogradskoj kazališnoj sceni, fenomenu glumačke profesije, srpskom i hrvatskom glumištu, nepoznavanju mladih umjetničkih generacija s onim što se događa u susjedstvu te političkoj i duhovnoj klimi ovih prostora.

Kako je došlo do vaših povremenih gostovanja u Beogradskom dramskom pozorištu, u glavnim rolama nekoliko komada posljednjih sezona? Tek što ste izbacili “Švejka”, čeka vas novi angažman i intrigantna glavna rola u “Čovjeku slonu” Dimitrija Kokanova u režiji Kokana Mladenovića?

-Prije nekoliko godina na Brijunima me zaustavio jedan čovjek i rekao da uskoro postaje direktor Beogradskog dramskog pozorišta i da planira okupiti regionalnu ekipu, dovesti najznačajnije redatelje iz regije i iz Europe, povećati broj premijera, dovesti mlade ljude, izgraditi ljetnu scenu, itd. Mislio sam da je jedan od onih kazališnih fantasta, kakve sam nemalo puta sretao u životu. Pozdravili smo se i otišao sam uvjeren da se ništa od toga neće dogoditi, jer da ovi naši prostori nisu niti spremni za takve nagle i velike promjene. Međutim, nije prošlo ni godinu dana i prvi konkretan poziv je došao za predstavu “Ružni, prljavi, zli” u režiji Lenke Udovički. Od tada gledao sam izbliza kako se teatar na Crvenom krstu iz temelja transformira i kako postaje novo kreativno žarište. Stvari koje je Jug Radivojević implementirao u BDP-u bile su stvari za koje sam već dugo smatrao da su naša kazališta trebala i mogla implementirati. Činilo mi se da je Jug razmišljao ambiciozno, ali i logično, bio je poput nekog dobrog nogometnog menadžera koji gleda kako da okupi najbolji tim ljudi oko sebe.

Slažete li se da je BDP, otkako ga je preuzeo agilni Jug Radivojević,  danas najpropulzivniji teatar ne samo u Beogradu i Srbiji, već regiji, u  čiji su angažman ušle zvijezde poput Mirjane Karanović, Branke  Katić, Miloša Bikovića , a režiraju europski etablirani  redatelji, poput Miloša Lolića, ali i našeg  Ivice Buljana?

-Apsolutno, ne treba zaboraviti i Franka Kastorfa, Ersada Montaga, Bon Parka, Aliu Luke, puno mladih redatelja i novih glasova. Toliko je zanimljivih i različitih redatelja i poetika prošlo u ovom kratkom vremenu kroz to kazalište. Naravno, ima tu mjesta i za kritiku i može se tu govoriti i o stvarima koje još treba poboljšati i možemo debatirati o predstavama, koje nas nisu toliko uzbudile ili zadovoljile, ali poanta nije toliko u uspjehu, nego o načinu kako promišljate teatar. Beogradsko dramsko pozorište je postalo ono što u samoj srži kazalište i treba biti, a to je mjesto susreta.

Druženje u foajeu Beogradskog dramskog pozorista. Foto: Antonio Ahel/ATAImages

Jeste li razmišljali da angažman u Gavelli zamijenite onim u BDP-u?

-Bilo je takvih razgovora, ali meni je prije svega bilo važno da ostanem i dalje raditi u Zagrebu na Akademiji dramskih umjetnosti, gdje sam zaposlen na pola plaće. Taj moj pedagoški rad mi mnogo znači i dalje mi puno toga korisnoga donosi. Tako da sam odlučio u BDP-u ostati kao njihov stalni suradnik.

Iz vašeg iskustva, koliko se i po čemu srpsko glumište razlikuje od hrvatskoga?

-Kao prvo, u Srbiji još uvijek postoji kult glumca, u gradu često naletite na grafite s likovima popularnih glumaca, glumci su konstantno prisutni u emisijama, ne samo kako bi promovirali svoj rad, nego i kako bi podijelili svoje poglede na svijet i na svakodnevna društveno politička zbivanja, često se ljudi u narodu prisjećaju uloga i citiraju replike iz filmova i predstava. To je dio njihove kulture, tradicije i kolektivnog sjećanja. Mnogo više nego kod nas. Drugo, primijetio sam da su u Srbiji mnogo otvoreniji i znatiželjniji, barem što se tiče kultura koje ih okružuju, tako ćete na njihovim pozornicama vidjeti i Krležu i Držića, Tenu Štivičić, Matu Matišića, u knjižarama ćete vidjeti kako su ravnopravno izloženi novi romani Karakaša, Ferića, Kristijana Novaka, Dubravke Ugrešić, Vedrane Rudan… a na televiziji moći ćete pratiti i hrvatske serije i filmove. Kod nas je međutim situacija malo drugačija. Kod nas, na primjer, studenti na Akademiji nisu nikad čuli za jednog Nušića, Steriju, Dušana Kovačevića, Ljubomira Simovića, Slobodana Selenića i tako dalje, ne prate srpske serije i filmove, tu i tamo dođu do nekog srpskog autora, poput Biljane Srbljanović ili Milene Marković, i to je uglavnom to. Ta naša zatvorenost, nažalost, reflektira se i na stanje u glumištu i općenito u kulturi, i u toj zatvorenosti kao da nalazimo i neki čudan ponos. Kao da ćemo ignorirajući vanjske utjecaje sačuvati našu posebnost umišljajući da je to pravi put u veličinu.

Ozren Grabarić, glumac. Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL

Kako ste prihvaćeni u Beogradu,s obzirom na to da ste im kao hrvatski glumac, „poput Modrića ušli na teren i preuzeli igru“? Da se malo našalimo.

-Osjećam se zaista prihvaćeno i od tamošnje publike i od kritike, a i od svojih kolega. Stekao sam mnogo novih prijatelja, upoznao fantastične kolege i umjetnike i doista su mi vratili i neki novi elan i eros za kazalište. Nakon četiri godine, koliko sam već u Beogradu, mogu reći da se i tamo osjećam kao kod kuće.

Početkom godine Živko Anočić je iz Gavelle prešao u HNK. Koliko je za glumište zdravo da se povremeno mijenjaju ansambli, ljudi, energije? Mnogi vaši kolege po 40 godina ostanu začahureni u jednom teatru, čekajući penziju, što je porazno i za njih, za tu kuću i glumište.

-Mislim da je promjena uvijek zdrava. To da su mnogi glumci zatvoreni u istom kazalištu, sa sličnim repertoarom, istim partnerima, igrajući pred istom publikom, neminovno vodi u maniru i klišeizirane odabire. Glumci radije dočekaju penziju u zoni komfora, nego da istraže i prodube vlastiti potencijal. Trebali bi naći neku mogućnost da se nitko ne osjeća ugroženo, a da u isto vrijeme institucionalna kazališta šire otvore svoja vrata mladim nezaposlenim glumcima, glumcima na nezavisnoj sceni, kao i onima koji su u penziji, da se više miješamo i da naša kazališta isto tako postanu mjesto susreta.

U Srbiji već godinama traje megaprodukcija serija, koje produkcijski, sadržajno i kvalitativno znatno odskaču od hrvatskih. Trenutno su hit serije: “Deca zla” na HBO-u, “Poziv” s Mirjanom Joković i “Azbuka našeg života” s Rašom Bukvićem. Vi ,pak, igrate u našim sitcomima, poput “Mrkomira”. Priželjkujete li snimanje u takvim produkcijama?

-Prije godinu dana sudjelovao sam u snimanju serije “Poseta” u režiji Veljka Mićunovića i to je bilo zaista sjajno iskustvo, mislim da smo napravili odličnu seriju. U Srbiji se jako puno snima, mislim da su u jednom trenutku snimali oko tridesetak projekata. Jako puno naših glumaca sudjeluje u tim produkcijama i mislim da se na tom području napravio najveći iskorak u suradnji između glumaca iz cijele naše regije. Priželjkujem više koprodukcija koje bi mogle poboljšati i kvalitetu naših proizvoda.

Osjeća li se među srpskim umjetnicima i intelektualcima nezadovoljstvo što se suštinski poslije izbora ništa nije promijenilo? Da, prosvjedi su, ali oporba je i dalje u manjini i nemoćna u odnosu na Vučićevu partiju i hobotnicu?

-Nezadovoljstvo se prije svega osjeća kod mladih ljudi. Mladim ljudima, ne samo u Srbiji nego i kod nas, fali nade i optimizma. Strašno je vidjeti mlade u ovom groznom vremenu gdje samo niču novi ratovi oko nas, gdje se klimatske promjene ne doživljavaju ozbiljno, gdje svaka zemlja za sebe misli da je jedinstvena i neponovljiva a da se prema planetu odnosimo kao da ih imamo nekoliko na raspolaganju. U takvom vremenu mladi ljudi više nego ikad trebaju nadu, a kad vide da se apsolutno ništa ne mijenja jednostavno gube optimizam i radost.

Predstava “Prafaust” po djelu Johana Volfganga Getea Beogradskog dramskog pozorišta (BDP) i u režiji Borisa Liješevića. Uloge : Ozren Grabarić, Mirjana Karanović  Photo: Dejan Rakita/PIXSELL

Mnogi etablirani beogradski i regionalni umjetnici poput Bjelogrlića, Svetlane Bojković i drugih otvoreno su oporbeno angažirani, izlaze na prosvjede, koriste svoju popularnost da u medijima iznose svoje otvorene političke stavove. Zašto hrvatski glumci i umjetnici uglavnom šute?

-Pa, kao što sam već rekao u Srbiji postoji kult glumaca, glumci su doživljavani kao glas naroda i oni zaista mogu potaknuti promjene u društvu. Kod nas nažalost, kad glumci izraze neko nezadovoljstvo onda ih se odmah prokazuje u stilu ‘vidi ove što dobro zarađuju, ništa ne rade i još se bune’. A osim toga, Hrvatska je ipak malo uređenija zemlja od Srbije, dio smo Europske unije, monetarne unije, Schengena, NATO-a, postoji određena stabilnost kod nas i bolji standard nego u Srbiji, to je sigurno dobro. Ali nas je u isto vrijeme učinilo pasivnijima, pa smo odustali od aktivne borbe da nam bude još bolje.

Što očekujete u Hrvatskoj poslije izbora? Hoće li nam se ponoviti  srpski scenarij i HDZ ostati premoćno na vlasti ? 

-Očekujem da će sve biti kao što je do sada bilo. Tko god da dobije na  izborima kao i dosad ništa se neće promijeniti, niti se ikada nešto  mijenjalo kad bi došlo do promijene vlasti. Političari su nemoćni, ideologije su isprazne, jedinu promjenu mogu donijeti talentirani,  ambiciozni pojedinci s dovoljno strasti u krvi. Takvi su mijenjali i  pomicali društva, ali takvih je kod nas sve manje i manje, umorni su i  skrivaju se pred ogromnom poplavom mediokritetstva.