Desetljećima je Berlin Film Festival najprepoznatljiviji po selekciji političkih i društveno angažiranih filmova i upravo je zato prva polovica 65. festivala koji se ove godine održava od 5. do 15. veljače poprilično iznenađujuća. U prvih pet dana festivalom su dominirali ljubavni filmovi s dominantnim ženskim likovima, i to snažnim i nepopustljivim, koje su odglumile poznate svjetske glumice kao što su Juliette Binoche, Nicole Kidman, Charlotte Rampling, Lea Seydoux i mnoge druge. Uz sve to, festival je otvorio film „Nobody Wants the Night“ španjolske redateljice Isabel Coixet, što je tek drugi put u povijesti Berlinalea da film koji je režirala žena otvara festival. A da je to rađeno namjerno potvrdio je i direktor festivala Dieter Kosslick koji je na konferenciji za novinare izjavio kako je tema ovogodišnjeg festivala “snažne žene u ekstremnim situacijama”.

[quote_box_center]

• Desetljećima je Berlin Film Festival najprepoznatljiviji po selekciji političkih i društveno angažiranih filmova i upravo je zato prva polovica 65. festivala koji se ove godine održava od 5. do 15. veljače poprilično iznenađujuća

• U prvih pet dana festivalom su dominirali ljubavni filmovi s dominantnim ženskim likovima, i to snažnim i nepopustljivim, koje su odglumile poznate svjetske glumice kao što su Juliette Binoche, Nicole Kidman, Charlotte Rampling, Lea Seydoux i mnoge druge

• NARAVNO, TO ŠTO JE POVEĆAN BROJ FILMOVA čiji su autori žene ne znači automatski i da se povećala kvaliteta

[/quote_box_center]

Valjda se u to uklapa i svjetska premijera filma “50 nijansi sive” koja će se održati u Berlinu u srijedu, 11. veljače, jer se glavna junakinja filma doista nađe u ekstremnoj situaciji. Ekstremno seksualnoj situaciji.

NARAVNO, TO ŠTO JE POVEĆAN BROJ FILMOVA čiji su autori žene ne znači automatski i da se povećala kvaliteta. Primjerice, film “Nobody Wants the Night” koji je otvorio festival kritika je dočekala na nož. Ništa neočekivano jer je redateljica Isabel Coixet osrednja autorica i nije bilo baš najjasnije zašto je njezin film odabran da otvori tako velik filmski festival. Kosslick je objasnio kako je ovo sedmi film Isabel Coixet koji se prikazuje na Berlinaleu te je zaslužila da ovog puta njezin film i otvori festival. Dakle, računao se minuli rad. Radnja filma temelji se na stvarnim osobama, a to je u prvom redu Josephine Perry (Juliette Binoche) koja je 1908. krenula u potragu za suprugom Robertom Perryjem koji je u to vrijeme osvajao Sjeverni pol. Ona dolazi do Arktika gdje nailazi na lokalnu djevojku s kojom je njezin suprug ljubovao prije nego što je krenuo prema Sjevernom polu. Njih dvije nužno moraju pomoći jedna drugoj da prežive u neljudskim uvjetima dok čekaju da se Robert Perry vrati. Kako je napisao kritičar magazina Variety, “Nobody Wants the Night” neće vidjeti svjetlo dana, sugerirajući da film neće doživjeti redovno prikazivanje u svjetskim kinima. Jednim dijelom to je i šteta jer je redateljica Isabel Coixet brbljava Španjolka koja ne mari za političku korektnost i u Berlinu je novinarima kritizirala filmsku industriju i njezine čelnike koji redateljice ne vrednuju dovoljno. Šteta je i zato što Juliette Binoche izvrsno glumi, što su svi kritičari u Berlinu i istaknuli.

I RADNJA FILMA “QUEEN OF THE DESERT” događa se prije više od 100 godina i temeljena je na stvarnoj osobi, a to je britanska avanturistica, spisateljica i političarka Gertrude Bell. Nicole Kidman, 47-godišnja glumica, glumi Gertrude Bell iz razdoblja kada je ova imala 34 godine. Razlika u godinama se uopće ne vidi, Kidman izgleda prelijepo, kao što je i izgledala na crvenom tepihu kada se pojavila u Berlinu na premijeri filma. Prelijep je i film, ali kritičare je iznenadila činjenica da je to film 72-godišnjeg Wernera Herzoga, a od njega se uvijek očekuje nešto šokantno. Nema u filmu ničeg šokantnog, pretežno se opisuje ljubavni život Gertrude Bell u vrijeme kada se preselila u Teheran, dok joj partnere glume James Franco, Robert Pattinson i Damian Lewis. Kritičar lista Independent nazvao je film “feminističkom verzijom Lawrencea od Arabije” i nije daleko od istine. Za Herzoga je šokantna ljubavna scena između Nicole Kidman i Jamesa Franca pa je na konferenciji za novinare izjavio kako je to prva erotska scena koju je ikada režirao u svom životu. Druga zanimljiva scena je ona kada se Nicole Kidman kupa u bijeloj haljini koja joj se, onako mokra, pripije uz golo tijelo. Tu scenu Herzog uopće nije imao u scenariju, ali je Nicole Kidman na konferenciji za novinare priznala kako je ona željela da se snimi ta scena, a Herzog ju je naknadno napisao i ubacio u film. Za ovakav spektakl očekivao bi se i prikladan party nakon premijere. U jednom trenutku činilo se da od partyja neće biti ništa, a onda je uskočio Charlie Woebcken, direktor poznatog njemačkog filmskog studija Babelsberg koji je u petak organizirao Babelsberg party i pozvao svog starog prijatelja Wernera Herzoga te mu rekao – neka ovo bude i party za tvoj film. Party je održan u trendovskom klubu Soho House, došli su osim Herzoga i James Franco te Damian Lewis, ali ne i Nicole Kidman.

NIZ FILMOVA KOJI KONKURIRAJU za nagradu Zlatni medvjed, a baziraju se na snažnim ženama, nastavljen je filmom „45 Years“ s Charlotte Rampling i Tomom Courtenayem. Njih dvoje su bračni par koji uskoro slavi 45 godina braka, ali upravo tada ona saznaje da je prije 50 godina tadašnja djevojka njezina supruga nađena mrtva. Iako ništa ne navodi na to da se radilo o umorstvu, pomalo dosadni život ostarjelog bračnog para naglo se mijenja. Većina kritičara u deliriju je zbog filma i nakon prve polovice festivala taj je film postao jedan od ozbiljnih kandidata za nagrade.

NAŽALOST, TAJ FILM JE IZNIMKA, a pravilo se potvrdilo s još jednim filmom o snažnoj ženi čija se radnja događa prije više od sto godina. Radi se o filmu “Diary of a Chambermaid”, ekranizaciji istoimene knjige Octavea Mirabeaua iz 1900., koja je filmsku verziju doživjela već dva puta, u režiji Jeana Renoira i Luisa Buñuela. Novu verziju režirao je francuski redatelj Benoît Jacquot koji je ulogu seksualno slobodne i nimalo konzervativne sluškinje Célestine dao Léi Seydoux, novoj velikoj zvijezdi koja je trenutačno u Londonu na snimanju novog filma o Jamesu Bondu, gdje ima glavnu žensku ulogu. Film je ispao osrednje, a Léa Seydoux je glumački izvrsna. Nažalost, iako je već bio dogovoren njezin dolazak u Berlin, privatni avion ju je čekao na aerodromu u Londonu, producenti novog Jamesa Bonda stopirali su njezin dolazak u Berlin u posljednji trenutak, tvrdeći da ne može izostati ni jedan dan sa snimanja filma.

A ONDA SU U NEDJELJU POLAKO I MUŠKARCI počeli dolaziti do izražaja. Muškarci poput Iana McKellena, inače deklariranog homoseksualca, koji u filmu “Mr. Holmes” glumi Sherlocka Holmesa koji u ovom filmu ima 93 godine (McKellen ima 75), pomalo je dementan, ali se uspijeva prisjetiti kako je riješio misterij od prije 30 godina. Kao i kod većine spomenutih filmova, gluma je bolja od filma. Na konferenciji za novinare u Berlinu McKellen je doživio ovacije. Kako i ne bi kad je u svojoj karijeri ostvario, kako je sam rekao, oko 250 uloga, što u kazalištu, što na filmu. Ovacije je u nedjelju doživio i Christian Bale koji je došao u Berlin zbog novog filma Terrencea Malicka “Knights of Cup”. Kako se i očekivalo, Malick nije došao u Berlin jer njega ne zanimaju ni premijere i intervjui, on to uredno zaobilazi pa je sva pažnja bila usmjerena prema Baleu koji je prvi put radio s Malickom. “Malick ni meni ni drugim glumcima nije rekao o čemu se radi u filmu, samo mi je opisao lik koji ću glumiti”, rekao je Bale dodajući kako niti jednom nije dobio priliku pročitati scenarij te je svakog dana dolazio na snimanje ne znajući što će toga dana raditi. Te neobične metode nisu smetale Natalie Portman koja u filmu „Knights of Cup“ ima malu ulogu. Nakon snimanja s Malickom ona je počela snimati svoj redateljski debi, ekranizaciju knjige Amosa Oza „Priča o ljubavi i tmini“. Rad s Malickom, rekla je, naučio ju je da ne treba poštivati pravila snimanja filma kojih se gotovo svi drže. Ujedno, uloga u filmu “Knight of Cups” za Natalie Portman je prva nakon što je 2011. godine postala majka. U drugom dijelu festivala prikazat će se neki vrlo atraktivni naslovi, a zahvaljujući vezama i poznanstvima nekoliko dana ranije pogledao sam dva odlična filma koji konkuriraju za nagradu Zlatni medvjed. Jedan je “Aferim!“, crno-bijeli film rumunjskog redatelja Radea Judea koji izgleda kao rumunjska verzija Tarantinova „Odbjeglog Djanga”, s tim da je kod Tarantina love crnca, a kod Judea Ciganina. Drugi je “Under Electric Clouds” ruskog redatelja Alekseja Jurjeviča Germana.

Nejasno je zašto u kompeticiji neće biti prikazan i novi film Olivera Hirschbiegela “13 minutes”, nego će biti prikazan izvan konkurencije. Hirschbiegel je prije 10 godina režirao izvrstan film “Konačni pad” koji je bio nominiran za Oscar, zatim su ga odmah pozvali u Hollywood gdje je snimao loše filmove, a posljednji “Diana” mu je bio najlošiji. Vratio se u Njemačku i snimio opet film koji se tiče Hitlera. Radi se o istinitoj priči o Georgu Elseru, 36-godišnjaku koji je 1939. odlučio ubiti Hitlera, ali je bomba eksplodirala 13 minuta nakon što je Hitler napustio politički skup na kojem je govorio. Film počinje propalim pokušajem atentata a zatim se bavi pričom o Elseru, gotovo apolitičnom mladiću, mjesnom glazbeniku i zavodniku koji je, bijesan zbog metoda koje koriste nacisti, sam i bez ičije pomoći organizirao atentat. Kada pogledate film jasno vam je da Hirschbiegel nikad nije trebao napustiti Njemačku jer Hollywood, očito, kvari redatelje poput njega.

NA BERLINALEU ĆE BITI PRIKAZAN 441 FILM IZ CIJELOG SVIJETA, a među njima samo jedan iz Hrvatske, i to kratki film “Piknik” Jure Pavlovića. To se nekako kosi s transparentom koji je u Berlinu istaknut ispred štanda Hrvatskog audio-vizualnog centra, a na kojem piše “Berlin Loves Croatian Film”. Ako bismo bili sarkastični, mogli bismo se zapitati “pa kakva je to ljubav?“, no to pitanje se mora postaviti Hrvoju Hribaru, ravnatelju HAVC-a kojeg se može vidjeti na berlinskom štandu Centra. Za hrvatske filmaše daleko je bitnije da dođu u Berlin, ostvare kontakte, traže inozemne producente i zainteresiraju ih za svoje nove projekte. Jedan od onih koji to uvijek rade je redatelj Arsen A. Ostojić koji se susreo s nekoliko producenata.

Ovogodišnji festival dočekan je s puno iščekivanja i zbog događaja na prošlogodišnjem festivalu. Dva ovogodišnja favorita za Oscare, “Hotel Grand Budapest i “Odrastanje”, počeli su svoje prikazivanje lani na berlinskom festivalu. Do tada filmovi s Berlinalea nisu mogli izdržati godinu danado nominacije za Oscara, nego bi pali u zaborav. No pokazalo se da početak prikazivanja u Berlinu ne mora biti loš za oscarovske nominacije. Prema dosad prikazanom, lanjski će slučaj ipak ostati iznimka koja potvrđuje pravilo da se ozbiljni kandidati za Oscar ipak počinju tražiti u svibnju u Cannesu i u rujnu u Veneciji.