Objavljeno u Nacionalu br. 783, 2010-11-16
U Hrvatskoj sve više ljudi misli da će bivši premijer Ivo Sanader biti uhićen, pa se mnogi pitaju, ako ima novaca, zašto ne pobjegne u inozemstvo: činjenica je da zemalja u kojima bi se mogao skloniti ima malo
U posljednje vrijeme u Hrvatskoj mnogi se pitaju: ako sve pokazuje da bi bivši premijer Ivo Sanader uskoro mogao biti uhićen, zašto jednostavno ne pobjegne i nestane? Novca sigurno ima dovoljno da bezbrižno živi do smrti, štoviše, i više nego dovoljno da si osigura i logistiku za bijeg i život u bijegu, da daleko od Hrvatske započne novi život. Ne bi bio ni prvi ni posljednji. Istini za volju, to je bilo mnogo lakše izvesti nekoć nego sad, i to nekomu tko je donedavno bio premijer jedne europske zemlje, osoba čija je slika objavljivana tisuće puta, čiji bi nestanak izazvao svjetsku medijsku senzaciju.
U doba današnjeg strogo kontroliranog zračnog prometa i tijesne međunarodne policijske suradnje, teško se maknuti iz svoje sredine, no vjerojatno ipak postoje načini da se i to izvede. Tko god želi izbjeći sudstvu u svojoj zemlji i skloniti se u inozemstvo, mora odlučiti: hoće li naći sklonište za sebe, nekoga tko će ga skloniti i zaštititi, ili će pak nestati, prekinuti sa svim što je dotad bio, promijeniti identitet i započeti novi život pod novim imenom i s novom biografijom. Ljudi koji nisu poznati prisiljeni su na drugo rješenje i u novijoj povijesti bilo je dosta takvih uspješnih pokušaja. No to će vrlo teško izvesti netko tko je općepoznat. Nakratko je to uspio vođa bosanskih Srba, ratni zločinac Radovan Karadžić. Predstavljajući se kao stručnjak za alternativnu medicinu, pustivši dugu kosu i bradu, živio je u Beogradu.
Njegov novi život pod imenom Dragan Dabić trajao je ipak samo nekoliko godina, do uhićenja u ljeto 2008. Danas se uvelike sumnja da se i drugi ratni zločinac bosanskih Srba, Ratko Mladić, krije u Beogradu, ali dok se prerušeni Karadžić šetao Beogradom, za Mladića se tvrdi da se skriva potpuno zatvoren u stanu u Novom Beogradu, iz kojega nikad ne izlazi, ne prilazi prozorima, nikomu ne otvara vrata, ne javlja se na telefon. Jedina veza sa svijetom su mu jedan-dva pomagača, jataka, u koje ima stopostotno povjerenje. Poznatima takvo što nije lako napraviti, pa se oni najčešće pri nastojanju da izbjegnu suđenje odlučuju za drukčije rješenje, nađu nekoga tko će ih štititi, a to može biti neka država, neka vojna ili paravojna organizacija ili neka vjerska organizacija u kakvom samostanu. I to dobro ilustriraju primjeri iz Srbije. Beogradski list Blic objavio je ovih dana da jedan od najpoznatijih bjegunaca od srbijanskog pravosuđa, bivši tajkun Bogoljub Karić, ovih dana boravi na Kosovu, u rodnom gradu Peći.
Srbijansko pravosuđe za njim je još 2006. raspisalo međunarodnu tjeralicu, optužujući ga za velike pronevjere dok je bio vlasnik raznih velikih srbijanskih poduzeća, među ostalim i tada najmoćnije srbijanske kompanije za mobilnu telefoniju Mobtel. Prijetilo mu je hapšenje i suđenje za pronevjeru od 50 milijuna eura pa je 2006. pobjegao iz Srbije. Poslije se doznalo da se sklonio u Rusiju, gdje su njegova braća i on svojedobno razgranali velike građevinske poslove. Srbijansku tjeralicu za Karićem ruske su vlasti ignorirale. Štoviše, tvrdi se da su mu Rusi dali politički azil i ruske dokumente, boravišnu dozvolu, ali ne i rusko državljanstvo. Blic tvrdi da Karić ne boravi samo u Rusiji, gdje je potpuno zaštićen, nego da putuje i u druge zemlje, ali ne s ruskom putovnicm, nego s nekom krivotvorenom. Tako je doputovao i u Peć na Kosovo, gdje je rođen, ali gdje ima i dosta prijatelja i poslovnih partnera Albanaca, moćnih u novoj kosovskoj vlasti. A Srbija ne priznaje Kosovo pa ne može zatražiti njegovo uhićenje ili izručenje, jer bi tako posredno priznala Kosovo. Karić nije jedini istaknuti Srbijanac koji se posljednjih godina, bježeći od srbijanskog pravosuđa, sklonio u Rusiju. Ondje je i Mirjana Marković, udovica “vožda” Slobodana Miloševića, protiv koje je raspisana tjeralica zbog pronevjere i zloupotrebe položaja dok joj je muž bio na čelu Srbije, a i njihov sin Marko. I majka i sin dobili su ruske osobne dokumente, dozvolu boravka i političku zaštitu. Tvrdilo se da su se i neki srpski haaški optuženici u bijegu skrivali u Rusiji ili drugim državama na području nekadašnjega Sovjetskog Saveza.
Rusko-srbijanski fenomen zaštite od pravosuđa uvelike odudara od onoga što sve više prevladava u međunarodnim odnosima – odbijanje sve više država da budu pribježište za bjegunce od zakona. Nakon II. svjetskog rata brojni traženi nacistički zločinci pobjegli su u Južnu Ameriku i počeli živjeti pod zaštitom vlada u Argentini, Čileu, Boliviji, Paragvaju i Brazilu. U doba hladnog rata zapadne su zemlje štitile bjegunce iz SSSR-a i njegovih satelita, a istočnoeuropske zemlje, pogotovo Istočna Njemačka, skrivale su zapadne bjegunce, pa čak i notorne europske i međunarodne teroriste, posebno bliskoistočne. Bilo je brojnih “običnih” kriminalaca koji su spretno iskorištavali okolnost što među većinom zemalja svijeta tada nisu postojali ugovori o izručenju, pa su bježali u razne udaljene države. Ronald Biggs bio je sudionik velike pljačke vlaka 1963. kad je grupa kriminalaca zaustavila poštanski vlak na liniji Glasgow-London i odnijela golem novac. Biggs je s ostalima uhićen, ali je pobjegao iz zatvora i nakon nekog vremena sklonio se u Brazilu. Između Britanije i Brazila nije postojao ugovor o izručenju, a nakon što je Biggs u Brazilu s jednom Brazilkom dobio sina, koji je dobio brazilsko državljanstvo, kao otac brazilskog državljanina više nije mogao biti izručen.
U Brazilu se nije skrivao, vodio je bar, primao turiste i novinare, a vratio se dobrovoljno u Britaniju nakon 36 godina 2001. jer je onemoćao pa više nije mogao živjeti sam i smatrao je da će mu bolje biti u zatvoru. U kolovozu 2009. pušten je iz zatvora iz humanitarnih razloga i sada se za njega brine njegov sin. No otad su se stvari bitno promijenile, još vrlo malo zemalja nema ugovore o uzajamnom izručivanju. Na zemlje koje još nemaju takve ugovore velike svjetske sile pritišću da takve sporazume potpišu. Ima, doduše, još vijesti da su se neki kriminalci uspjeli skloniti u neku udaljenu zemlju, npr. u Belizeu, kamo su znali bježati američki kriminalci, sjevernom Cipru i Namibiji, gdje se skriva jedan veliki izraelski međunarodni varalica, na nekim pacifičkim otocima, ali to su nedvojbeno velike iznimke. A i doći do tih zemalja danas – kad se zbog terorističke prijetnje strogo kontroliraju avionski putnici i njihov identitet – nije lako. Nije više ni poznatima lako dobiti nečiju međunarodnu zaštitu. Bivši peruanski predsjednik Alberto Fujimori upravljao je Peruom od 1990. do 2000.
Kad je sišao s vlasti, protiv njega su pokrenute istrage, jer je kao predsjednik brutalno kršio ljudska prava primjenjujući protuzakonita sredstva u borbi protiv političkih protivnika i ultralijevog terorizma, ali i stoga što je pronevjerio golem novac. Fujimori, kojem su roditelji bili japanski državljani, uspio je dobiti japansko državljanstvo i nastanio se u Japanu, koji svoje državljane ne izručuje. Peru je tražio izručenje, ali je Japan to odbio pozivajući se na svoje zakone. Fujimori je mislio da će ga od peruanskih zahtjeva japanska putovnica štititi i izvan granica Japana pa je 2005. otputovao u Čile, ali su ga uhitili na temelju peruanske tjeralice. Dvije godine u čileanskom se zatvoru borio protiv izručenja, ali je na kraju po odluci čileanskog vrhovnog suda u rujnu 2007. bio izručen Peruu. Sad u peruanskom zatvoru služi 25-godišnju kaznu zbog masovnog kršenja ljudskih prava. Čekaju ga i nove optužnice. Postoji još jedna, vrlo riskantna mogućnost za bijeg i skrivanje: dogovoriti se s nekom tajnom organizacijom da ona organizira bijeg i skrivanje. Tvrdilo se svojedobno da se Vladimir Zagorec dogovarao da mu ruska mafija organizira bijeg u Južnu Ameriku. Takve usluge nekim europskim bjeguncima od zakona davala je kolumbijska mafija, pa se još skrivaju u Kolumbiji. No to je vrlo rizično za bjegunce, jer uvijek postoji velika opasnost da zbog protuzakonito stečenog bogatstva postanu taoci onih kojima su povjerili svoju sudbinu.
Top destinacije za bjegunce
KOLUMBIJA Pojedini bjegunci dogovaraju se s kolumbijskom mafijom da ih skloni u svoju zemlju, ali uvijek su u opasnosti da zbog svog bogatstva postanu taoci svojih spasilaca; na snimci spaljivanje zaplijenjenog kokaina
BELIZE U malo poznatoj srednjoamerička državici, članici Commonwealtha, sklanjali su se neki sjevernoamerički kriminalci: za Belize se u vijestima čuje jedino kad zemlju pohara uragan i izazove poplave
NAMIBIJA Druga najrjeđe naseljena država u svijetu, ta afrička republika poslužila je kao utočište jednom izraelskom kriminalnom bjeguncu visokog profila; na snimci namibijske žene tijekom folklorne manifestacije
SJEVERNI DIO CIPRA pod turskom kontrolom ne priznaje nijedna država svijeta osim Turske, stoga i nema ugovor o izručenju ni s kime i dobro je sklonište za međunarodne bjegunce; na snimci pripadnici UN-a koji čuvaju granicu između sjevernog i južnog dijela Cipra
U bijegu čekao da svjedoci pomru
Jedan od najpoznatijih suvremenih bjegunaca od zakona bio je donedavno 69-godišnji ciparski Turčin Asil Nadir, koji je 80-ih bio jedan od najbogatijih ljudi u Britaniji. Rođen je na sjevernom Cipru, ali je od mladosti živio u Londonu i malu obiteljsku tvrtku za preprodaju tekstila pretvorio u veliki trgovački holding s ogromnim prometom, posebno u sferi hrane i konzumne elektronike. Počeo se baviti i financijama i turizmom. Mnogi su investirali u njegove poslove pa je prikupio velik novac, ali ga nije potpuno investirao u poslove, nego dio potajno prebacivao u inozemstvo, najvećim dijelom na Cipar. Tako je iz tvrtke isisao 200 milijuna funti.
■ Kad je 1990. protiv njega pokrenut sudski postupak, uz kauciju od 3,5 milijuna funti dobio je mogućnost da se brani sa slobode, ali oduzeta mu je putovnica. Morao se dvaput tjedno javljati policiji. Kako je prolazilo vrijeme, pažnja vlasti je popuštala pa je on u lipnju 1993. otišao u Škotsku, odakle je potajno privatnim avionom odletio na Cipar i nastanio se u kućici u rodnom selu na sjevernom Cipru. Na Cipru je već tada bila specifična politička situacija, koja traje do danas. Nakon što je u ljeto 1974. – tobože da zaštiti ciparske Turke, koji su živjeli na sjeveru zemlje, od većinskih ciparskih Grka – invaziju na otok izvela turska vojska i okupirala sjeverni dio otoka, međunarodna zajednica priznavala je isključivo središnju ciparsku vladu u glavnom gradu Nikoziji, ali ne i administraciju koju su ciparski Turci formirali na sjeveru otoka, Tursku Republiku Sjeverni Cipar, koju je od svih zemalja svijeta priznavala samo Turska.
■ Nadir se nakon bijega iz Britanije nastanio u rodnom selu na sjevernom dijelu otoka, koji nitko nije priznavao, pa ni Britanija. Nakon njegova bijega britanski veleposlanik na Cipru prešao je na turski dio otoka, sastao se s tadašnjim vođom ciparskih Turaka Raufom Denktashom i zatražio hitno Nadirovo izručenje. Denktash je to odbio, rekavši da Britanija ne priznaje njegovu Tursku Republiku Sjeverni Cipar te da Nadira ne može predati. Tako je Nadirov slučaj otvorio u Britaniji debatu treba li UK priznati tu 1974. nastalu državnu tvorevinu na turskom dijelu otoka i s njom potpisati sporazum o izručenju. Vlada u Londonu odlučila je da to ne učini, što je omogućilo Nadiru da ondje ostane živjeti. No odonud se nikamo drugamo nije mogao maknuti, jer je za njim raspisana međunarodna tjeralica.
■ Tako je to trajalo sve do ovog proljeća, kad je Nadir objavio da je spreman vratiti se u London i sjesti na optuženičku klupu, ali pod uvjetom da se brani sa slobode uz kauciju, što mu je sudac odobrio. Potkraj kolovoza vratio se u London, gdje sad živi i čeka suđenje. Platio je 250.000 funti kaucije. Oduzeta mu je putovnica, zabranjeno približavanje bilo kojem aerodromu i mora se jednom tjedno javljati na policiju i nositi elektroničku nanogvicu da se stalno zna gdje se nalazi. Slučaj je vrlo kompliciran pa se ne očekuje da bi suđenje moglo početi prije 2012. Nadir ima velikih izgleda da dobro prođe, jer je znatan broj svjedoka optužbe umro.
Najtraženiji bjegunci svijeta
■ Mengistu Haile Mariam, 73-godišnji bivši etiopski general, vođa komunističke vojne hunte od 1974. do 1987. i etiopski predsjednik od 1987. do 1991., pobjegao je iz domovine nakon što je svrgnut s vlasti i sklonio se u Zimbabve, jer je protiv njega podignuta optužnica za genocid nad Etiopljanima i Eritrejcima 1977. i 1978. Iako je u Etiopiji osuđen zbog genocida, iako je Etiopija od Zimbabvea zatražila njegovo izručenje, on i dalje živi u Zimbabveu, jer ga štiti tamošnji predsjednik Robert Mugabe.
■ Boris Berezovski, 64-godišnji ruski poslovni čovjek, koji se silno obogatio 90-ih pomažući političkoj karijeri predsjednika Borisa Jeljcina i zauzvrat dobivajući ogromne poslovne povlastice, pobjegao je 1999. u Britaniju nakon što su u Rusiji protiv njega podignute optužnice za korupciju, pronevjeru, krivotvorenje i poslovne zloupotrebe. U Britaniji je 2001. dobio politički azil pa odanle napada sadašnju rusku vlast, optužujući je i za nekoliko neuspjelih atentata.
■ Osama Bin Laden, 53-godišnji bivši saudijski poslovni čovjek, sadašnji vođa međunarodne terorističke organizacije Al Kaida, najtraženiji čovjek na svijetu, nestao je 2001. nakon američke invazije na Afganistan, gdje je prije relativno otvoreno živio. Unatoč intenzivnim naporima Amerikanaca da ga nađu, uhvate ili likvidiraju, on se i dalje uspješno skriva. Po svemu sudeći, nalazi se na pakistanskom planinskom plemenskom području Sjeverni Vaziristan uz granicu s Afganistanom pod zaštitom paštunskih plemenskih vođa i islamskih svećenika.
■ Anwar al-Awlaki, 39-godišnji američki državljanin, islamski svećenik jemenskog podrijetla, koji je organizirao nekoliko spektakularnih terorističkih pokušaja i duhovno potaknuo njihove počinitelje, od 1991. do 2002. živio je u SAD-u, u južnim saveznim državama, potom dvije godine u Britaniji, a 2004. sklonio se u Jemen, gdje živi na nepristupačnom planinskom plemenskom području na jugu. Dosadašnji planovi Amerikanaca da ga ubiju raketama iz bespilotnih letjelica nisu uspjeli.
■ Tomo Razmilović, 68-godišnji američki poslovni čovjek hrvatskog podrijetla, pobjegao je iz SAD-a nakon što je otkrivena velika prijevara u kompaniji kojoj je bio na čelu, gdje je pronevjerio 200 milijuna dolara investitora. Budući da ima i švedsko državljanstvo, vjeruje se da se 2004. sklonio u Švedsku, koja sa SAD-om nema međunarodni sporazum o izručenju vlastitih državljana.
Komentari