Ljudi misle da je pisanje glamurozan posao u kojem sjediš kod kuće, gledaš kroz prozor, pušiš, smišljaš priče i tipkaš. Poznanici mi znaju reći ‘blago tebi’, ali samo zato što imaju krivu predodžbu o tome što radimo. To je lijep i ispunjavajući, ali težak, usamljenički i psihički iznimno iscrpljujući posao koji nema veze s romantikom ni glamurom”.

Tako pričaju dvoje scenarista u srednjim tridesetim godinama, kolege i prijatelji Nikolina Čuljak i Tomislav Hrpka, koji su zadnjih deset godina proveli pišući scenarije za brojne domaće sapunice, humoristične i dramske serije prikazane na hrvatskim televizijama. Trenutno rade na scenariju humorističke serije “Kud puklo da puklo” koja se upravo emitira na Novoj TV. Rokovi su nemilosrdni, snima se munjevitom brzinom i nema mjesta za premišljanje. Svoj posao obožavaju, ali ga ne mistificiraju. To je, kažu, zanat kao i svaki drugi.

No usprkos silnoj energiji koju troše na održavanje zapetljane radnje na ekranu, Nikolina i Tomislav, čak i da žele, ne mogu dobiti status slobodnih umjetnika i to da im država plaća doprinose. Za razliku od redatelja, kostimografa, šminkera i ostalih koji rade na sapunicama i koji imaju pravo upisa u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika, scenaristi nemaju to pravo i vrata tog udruženja su im zatvorena. Scenaristima se ne boduju i projekti koje su napisali i za koji su bili plaćeni, ali koji iz nekih razloga nikada nisu bili do kraja realizirani, odnosno nisu snimljeni i prikazani. To je jedan od razloga zašto Zajednica slobodnih umjetnika ima samo četiri scenarista.

Upravo nesuvisle kriterije za ulazak u društvo slobodnih umjetnika scenaristi u Hrvatskoj spominju kada pričaju “o kontinuiranom omalovažavanju i podcjenjivanju njihove struke”. Kako bi se izborili za svoj status i prava, prije tri tjedna osnovali su prvo hrvatsko strukovno udruženje scenarista, dramatičara i dramaturga. Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID), na čijem je čelu scenaristica i urednica na HTV-u Zinka Kiseljak, javnosti će se predstaviti na 24. Danima hrvatskog filma. U Upravnom odboru Saveza je i Sanja Kovačević, Zagrepčanka sa zavidnim spisateljskim stažem.

“Savez je zapravo nastao zbog sramotnih autorskih ugovora koje je HTV svojevremeno počeo sklapati sa scenaristima. Problem je u tome što je javna televizija preuzela šprancu za ugovore od komercijalnih televizija – RTL i Nove TV. Ti su ugovori iznimno poražavajući, autor se u njima odriče svih prava na svoje djelo, naknade od repriza, ne garantira se čak ni stavljanje njegovog imena na odjavnim špicama. Rokovi za scenarije su iznimno kratki, što šteti kvaliteti djela jer ako moraš napisati 100 epizoda za mjesec dana, to ne možeš napraviti dobro, nitko od nas nije čarobnjak. Poanta je u tome da HTV kao državna televizija ne može dopustiti takav odnos prema piscima jer se tako srozava kvaliteta koja bi njima prema zakonu trebala biti ključna, a ne sporedna. Sve to uzrokuje da su scenaristi demotivirani i frustrirani”, govori Sanja Kovačević i dodaje da je velik problem i potplaćenost scenarista.

Doduše, Nikolina, Tomislav i njihovi kolege koji pišu scenarije za aktualne serije kao što su “”Počivali u miru”, “”Najbolje godine” i “”Vatre ivanjske” odlično zarađuju. Takvih koji mogu živjeti od pisanja u Hrvatskoj je svega petnaestak. Iako im je prema ugovoru strogo zabranjeno govoriti o visini honorara, izvori za Nacional tvrde da oni mjesečno zarade do trideset tisuća kuna. Za razliku od njih, pisci koji pišu dramske serije i radio-drame te rade za kazalište jedva preživljavaju. Zbog toga članovi novooformljenog Saveza scenarista upravo izrađuju cjenika kojim će se utvrditi minimalna cijena koju bi producenti trebali poštovati za svaki scenaristički format.

 

• Scenarista koji mogu živjeti od pisanja u Hrvatskoj je tek 15, a neki zarade i do 30 tisuća kuna mjesečno

• ‘Naši producenti još ne shvaćaju važnost scenarija. što će ti skupa oprema bez dobre priče?’, kaže Sviličić

 

Da je scenaristika u nas na niskim granama i da se u pisce premalo ulaže, smatra i Ognjen Sviličić, redatelj i jedan od najboljih hrvatskih scenarista, tzv. script doctor kojem se daju na čitanje već gotovi scenariji. Jasno mu je da potplaćenost, kratki rokovi i serije rađene po principu što “brže i jeftinije” ne mogu pozitivno utjecati na scenaristiku niti na rad njegovih kolega.

“Problem je u tome što producenti u Hrvatskoj još uvijek ne shvaćaju da je ulaganje u scenarij najbolje ulaganje. Što će ti skupa oprema ako nemaš dobru priču? Primjerice, znam da mogu napisati scenarij kakav je primjerice onaj za američku seriju ‘True Detective’, ali sam svjestan da u Hrvatskoj ne postoji producent koji bi mi to mogao platiti. A ja to ne želim raditi iz principa jer znam koliko bi me stajalo vremena i energije”, govori Sviličić, dodajući kako su scenaristi američkih serija poput “Igra prijestolja”, “Kuća od karata” i slične odlično plaćene zvijezde.

“Naši producenti ne žele otići korak dalje nego rade za ljude koji gledaju serije kao što su ‘Sulejman’ i zadovoljavaju se s tom prokušanom formulom, odbijajući podići kvalitetu što je čudno, jer vjerojatno bi tako i više zaradili. Scenaristi rade u uvjetima koje imaju i od toga ne mogu pobjeći”, govori Sviličić koji smatra da je manjak ulaganja i brzina razlog tome zašto su scenariji na domaćim serijama mahom loši.

Foto: Josip Regović

“Divim se kolegama koji rade serije od sto šezdeset epizoda, to je rovovski posao. Za razliku od filmskih scenarija gdje imaš veliku slobodu, kod sapunica si vrlo ograničen, zapravo to sliči radu u tvornici. Zato su rečenice u takvim serijama suhe i ne izlaze iz karaktera likova”, govori Sviličić. Smatra da kod nas u serijama ne postoje likovi s jakim karakterima kao što je to nekad bio slučaj s “Gruntovčanima” ili “Velim mistom”. Bilo je to, kaže, dobro vrijeme za pisce, koji su i dva mjeseca pisali na Bledu, njihovom nekada omiljenom odredištu.

“Primjerice, u seriji ‘True Detective’ prvih pet epizoda zapravo drže dva glavna lika, a tek onda počinje priča”, kaže Sviličić kojem se od domaćih serija najviše sviđa humoristična serija “Odmori se, zaslužio si” jer voli likove tipične za neku sredinu, kao što su oni koje u toj seriji glume Vera Zima i Ivo Gregurević.

Premda je napisao niz scenarija za filmske hitove poput posljednjeg “Bit ćemo prvaci svijeta”, koji je u kinima pogledalo preko 200 tisuća ljudi ili “Što je Iva radila prošlog ljeta”, Sviličić je svjestan da za njega šira javnost ne bi znala da se ponekad ne bavi režijom. Tko su scenaristi u Hrvatskoj, tko stoji iza rečenica koje izgovaraju junaci trenutačno aktualnih serija “Počivali u miru”, “Najbolje godine”, “Vatre ivanjske”, znaju samo ljudi iz njihovog najužeg poslovnog i prijateljskog kruga. Pisci su uglavnom samozatajni, neskloni eksponiranju i za javnost ne vode uzbudljive živote. Ne može ih se snimiti na raznoraznim društvenim događanjima, otvaranjima trgovina, modnim revijama i premijerama. Oni sjede u sobi i pišu. Među onima čije se ime uglavnom neće vidjeti na odjavnim špicama nalazi se i 34-godišnja Nikolina Čuljak.

Scenaristica iz Zagreba pronašla je posao svojih snova i od njega ne misli brzo odustati. Ubitačan tempo je ne obeshrabruje. Radila je za serije “Larin izbor”, “Dobre namjere”, “Bitange i princeze”, “Zabranjenu ljubav”, a trenutačno osmišljava radnju serije “Kud puklo da puklo”. S diplomom novinarstva jedno je vrijeme radila u Večernjem listu. Na poziv kolege javila se na natječaj za pisanje scenarija “Zabranjena ljubav” i započela je raditi taj posao. “U početku sam istodobno radila kao savjetnica na Zavodu za zapošljavanje gdje sam bila prijavljena, no u tom poslu se nisam našla. Nisam mogla zapamtiti niti jedan zakon koji mi je trebao za posao. Moj mozak je valjda odbijao primiti takve informacije”, smije se Nikolina Čuljak koja je na burzi radila dok nije dobila stambeni kredit i dok joj se nije ustalio scenaristički posao.

“Majka nije bila zadovoljna što sam otišla iz državne službe, što je za naše roditelje simbol sigurnosti, ali mi je nakon dvije godine priznala da sam napravila dobar potez”, kaže Nikolina Čuljak.

Ispočetka je radila kao dijalogist na serijama, što joj je ujedno najdraži dio scenarističkog posla jer, kaže, voli kada glumci izgovaraju rečenice koje je smislila. Sada osmišljava glavnu priču i daje upute dijalogistima.

“Volim raditi sapunice i ne bježim od njih. Ne mislim da je taj posao manje vrijedan, ljudi ne znaju koliko je koncentracije potrebno da bi se likovi i radnja stalno generirali”, kaže Nikolina Čuljak. Za njen je posao iznimno važno “kopati po vlastitim osjećajima koje bi ponekad radije ostavila u ladici”. Nakon radnog dana toliko je psihički iscrpljena od likova koje oživljava u glavi da joj, kako kaže, preostaje jedino snage da tupo gleda u zid. Kao i većina pisaca i ona je, kaže, vuk samotnjak, obožava biti sama sa svojim mislima, u svom stanu na zagrebačkoj Trešnjevci.

Tomislavu Hrpku život se promijenio preko noći. Od studenta ekonomije u Osijeku, koja ga nije ni najmanje zanimala, i povremenog suradnika kazališta u Osijeku, pretvorio se u jednog od najzaposlenijih scenarista u Hrvatskoj. Osim u seriji “Kud puklo da puklo” gdje radi kao urednik priče, pisao je i za seriju “Najbolje godine”, bio je angažiran na “Zori dubrovačkoj”, “Larinom izboru”, “Sve će biti dobro” i “Hitnoj 94″.

“Javio sam se na natječaj za ‘Zabranjenu ljubav’, prvu takvu seriju u Hrvatskoj, napisao probni dijalog i prošao. Mentori iz Londona naučili su nas osnove pisanja scenarija za sapunice i tako je sve počelo”, rekao je Hrpka i naglasio da se odmah po probnom tekstu vidi ima li osoba talenta za pisanje scenarija ili nema. Od tvorca priče koji piše rečenice na već zadanu radnju postao je autor serije. Za razliku od kolegice Nikoline Čuljak koja uživa kad glumci na ekranu izgovaraju njezine rečenice, Tomislav voli kada rade ono što on odredi.

Samac je i živi u podstanarskom stanu u širem središtu Zagreba. “Stan mi služi da u njemu prespavam. Društveni život gotovo i nemam. Teško je održavati vezu kada je posao zapravo preuzeo monopol nad mojim mislima. Kada po cijele dane razmišljaš i analiziraš tuđe emocije, socijalizacija padne. Zapravo nemaš energije za ništa drugo”, rekao je Hrpka. Poput mnogih svojih kolega i on je introvertiran, samoća mu ne predstavlja problem. Planira se posvetiti kraćim dramskim formama, u kojima bi kao pisac imao više slobode, a ne bi bio toliko pritisnut rokovima. Strane serije nije mu užitak gledati jer je, kaže, profesionalno toliko deformiran i umjesto da prati radnju, neprestano traži rupe u priči. Stoga gleda isključivo filmove.

“Želio sam napisati seriju koja se bavi specifičnim problemima ovog društva i mislim da je taj cilj ispunjen. Dario Vince i ja radili smo na njoj skoro dvije godine. Odličan je osjećaj stvarati nešto za što znaš da bi moglo ostaviti traga i da će ga prepoznati kao kvalitetan proizvod i u inozemstvu. Zadovoljan sam finalnim rezultatom. Svi su glumci kliknuli na napisane likove, nadahnuto ih nadogradili i otkrili mi neke nijanse kojih dok sam pisao nisam bio sasvim svjestan”. Tako o scenariju za krimi seriju na HTV-u “Počivali u miru” priča jedan od autora Saša Podgorelec. Taj rođeni Zagrepčanin, oženjen i otac dvoje djece, završio je filmsku i TV režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a do sada je režirao petnaest dokumentarnih filmova prikazivanih na festivalima u rodnom gradu, Puli, Tel Avivu, Münchenu, Bukureštu, Rimu, Berlinu, Trstu i Sibiu. Režirao je i reklame i videospotove, a u karijeri ga nisu zaobišle ni sapunice. No od pisanja scenarija za njih je odustao. “Bio sam umoran. Izuzetno cijenim kolege koji to rade i u dvije godine rada kao glavni pisac scenarija na ‘Najboljim godinama’ sam puno naučio”, kaže Podgorelec.

Smatra da svatko tko se bavi filmom treba poznavati režiju i scenaristiku. “”Privlače me te dvije krajnosti, jednako ih volim. S jedne strane mi paše samotnjački posao kao pisanje, no ekstrovertirani dio mene uživa u redateljskom dijelu u kojem neprestano moraš komunicirati s puno ljudi”, govori Podgorelec. Trenutno režira dugometražni dokumentarni film o grupi Pips, Chips&Videoclips, a u ladici drži podosta scenarija koje bi želio snimiti. Kaže da bi rado napravio pomaknutu, oporu komediju u kojoj bi, kao i u seriji “Počivali u miru”, publiku suočio s problemima našeg društva. “Naše društvo se treba suočiti s istinom – tko smo, kakvi smo, zašto stagniramo, pa čak idemo i u regresiju. Možda je taj neugodan pogled u ogledalo lakše podnijeti ako je prezentiran u blažoj varijanti”, kaže Podgorelec.

Smatra da u Hrvatskoj nedostaje scenarističkih talenata, ali tvrdi i da ljudi koji pišu za sapunice mogu pružiti puno više, ali nemaju priliku. “Tržište je malo i komercijalne televizije nisu zainteresirane za relativno skupe projekte poput serije ‘Počivali u miru’. Nade polažem u HTV i vjerujem da će javna televizija početi otvarati prilike za dobre serije”, priča Podgorelec.

“Dolina sunca”, “Larin izbor”, “Zabranjena ljubav”, “Tajne” i “Vatre ivanjske” su serije u čijem je osmišljavanju aktivno sudjelovao Milijan Ivezić. Rođen u Koprivnici, kao beba s roditeljima se preselio u Zagreb, u kojem živi sa suprugom Sanjom i psom, zlatnom retrivericom Herom. Šetanja ljubimca po Srednjacima zapravo je jedini njegov hobi.

Da će se baviti pisanjem znao je oduvijek. Iako je studirao na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, ostao je vječni apsolvent. Počeo je raditi i s vremenom je shvatio da mu u poslu nije potrebna diploma nego dobar glas jer se poslovi, kaže, uglavnom dobivaju na preporuku. A njega je za prvu seriju na kojoj je radio, “Zabranjenu ljubav”, preporučila kolegica s fakulteta prije deset godina. Tada je prestao pisati najave za RTL i filmske kritike.

“Jako volim svoj posao, da ga ne volim ne bih ga radio. Ponekad nisam zadovoljan kako je scena odglumljena, režirana i napisana. Ali, tako je u svakom poslu, nitko nije uvijek sasvim zadovoljan s učinjenim”, kaže Ivezić. Kaže da netalentirani scenaristi uglavnom brzo odustanu i da nije imao problema s glumcima. Oni se, priča, vrlo rijetko upliću u njihov posao.

“Mnogi glumci ni ne znaju tko smo mi. Kada nas vide na setu vjerojatno im ne pada napamet da mi pišemo radnju. Kad se snimaju sapunice nije običaj da su prisutni scenaristi na snimanjima jer se sve radi suviše brzo”, otkrio je Ivezić. Nakon što se osam sati dnevno bavi tuđim emocijama, vrlo mu je teško i kod kuće pričati o njima. “Moja supruga je bankarica i sasvim je razumljivo da kada dođe kući sa mnom želi razgovarati o tome kako se osjeća, no meni je to zadnje o čemu želim misliti”, priznao je Ivezić i naglasio da je teško živjeti sa scenaristima. U mladosti je pisao kratke priče, a sada sanja o znanstveno-fantastičnom romanu.

“Ne vjerujem da ću i za desetak godina pisati sapunice. Želio bih da dođu neki drugi ljudi. Naravno da bih volio raditi dramske serije. Tada imaš šansu ispričati svoju priču i pobjeći od brzog ritma serija koje se emitiraju pet dana tjedno tijekom cijele godine”, kaže Ivezić.

Smatra da je nepravedno što na temelju rada na sapunicama ne može dobiti status slobodnog umjetnika. “Ispada da oni koji naprave tri igrana filma od deset minuta mogu dobiti status, a mi koji svakih tjedan dana napišemo scenarije u duljini dva i pol dugometražna igrana filma to ne možemo. Naravno da kvaliteta ne može biti jednaka onoj u igranim filmovima, ali svejedno bi se naš rad trebao vrednovati”, kaže Ivezić.

“Koja je voditeljica istrčala maraton?” Na to pitanje za milijun kuna 2003. točno je odgovorila natjecateljica kviza “Tko želi biti milijunaš“, profesorica iz Virovitice Mira Bićanić i tako zaradila najveći mogući iznos. Točan odgovor bio je Sandra Antolić.

Ona odavno nije voditeljica i urednica filmskih emisija na HTV-u. Nakon uredničkog, novinarskog i voditeljskog rada na državnoj televiziji, nekoliko godina osmišljavala je reklamne kampanje u agenciji Digitel, a prije dvije godine, nakon što se ta firma ugasila, a ona završila na burzi, potpuno se posvetila pisanju filmskih scenarija. “Samo od pisanja ne mogu živjeti pa je sreća u suprugovoj plaći”, kaže Sandra Antolić i napominje da se javlja na mnoge natječaje, a omjer dobivenih je 1:2. Lani je tako osvojila potporu Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za razvoj scenarija i potporu europskog fonda MEDIA za razvoj projekta dugometražnog igranog filma “Nosila je rubac črleni”, koji bi za produkcijsku kuću Švenk trebala raditi s redateljem Goranom Dukićem i producenticom Ninom Petrović.

“Kako pisati scenarij sam naučila na radionici Kino kluba Zagreb prije tri godine. Iako sam radeći u reklamnoj industriji napisala gomilu scenarija za reklame, pisati za film je nešto sasvim drugo te kao i u svakoj drugoj branši postoje pravila koja se moraju usvojiti. No da bi se postalo scenaristom potrebna je velika upornost. Lijenost je isključena. Pisac može biti loš, ali ne može biti lijen! Ne mogu reći da pišem tri ili šest sati dnevno jer neprestano pišem. Ako ne pišem, onda smišljam, pred televizorom, dok trčim pa čak i dok spavam”, kaže Sandra Antolić. Sanja Kovačević, jedna od četvero scenarista u Hrvatskoj koja je članica Zajednice slobodnih umjetnika, kaže da joj je najzanimljivije u scenariju kad piše o likovima. “Vrlo je malo ljudskih drama ostalo neistraženo, ali se ljudi različito nose sa situacijama i to me uvijek iznova intrigira. Svaki čovjek je poseban, a mene zanimaju upravo nijanse lika, tko je on. U stvarnom životu, recimo, ne smeta mi kad upoznam ni ljude koji su prešli na drugu stranu zakona, interesantno mi je da ih pokušam razumjeti. Ljudi su mi zanimljivi i bez obzira je li mi se osoba pri upoznavanju svidi ili ne, znatiželjna sam da vidim kakva je zapravo”.

Ta Zagrepčanka napisala je nekoliko scenarija za dugometražne filmove poput “Dnevnika jedne Marije”, priči o najzanimljivijem dijelu Zagorkina života, a za igrani film “House” dobila je nagradu Balkan Film Funda te Mediterranean Film Instituta. Kratki film “Kanal” dio je filma “Zagrebačke priče” i prikazivao se na stranim festivalima. Bila je i glavna scenaristica serije “Dobre namjera”, ali i sapunice “Zabranjena ljubav”. Napisala je i nekoliko dramskih serijala koji još nisu snimljeni. Osim što je diplomirala dramaturgiju na ADU u Zagrebu, završila je i sociologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, no tom se strukom bavila vrlo kratko, predajući sociologiju u srednjoj školi. Živi od pisanja i nema “klasičnih” godišnjih odmora tijekom ljeta i zime.

“Ne sjećam se kada sam bila slobodna za Novu godinu. Sve ovisi o projektima. Kada radim toliko sam udubljena u priču da me ništa drugo i ne zanima. Kada sam slobodna, volim putovati, razgledavati nova mjesta i upoznavati ljude. Uostalom, ne možeš dobro pisati ako ne živiš. Zato čim uhvatim priliku pakiram kofere. Sjećam se da sam nakon kraja rada za seriju ‘Dobre namjere’ sjela u avion za Australiju i spavala 22 sata, toliko sam bila iscrpljena. No onda sam se odmarala mjesec dana na drugom kraju svijeta”, kaže Sanja Kovačević.

Na pitanje je li se katkad osjeća usamljeno dok piše, odgovorila je da nije. “Kada radim svi mi smetaju, posebno ako pišem ‘iz želuca’, ono što me doista zanima, a srećom uglavnom takve projekte i radim. Ali najviše volim kombinirati pisanje i rad u produkciji. Predivno je napisati djelo i zatim otići u produkciju i sudjelovati u njegovom stvaranju, od odabira glumaca do konzultacija za garderobu”.

Tvrdi da u Hrvatskoj nedostaje priručnika o scenaristici i kaže da piše udžbenik o proizvodnji kvalitetnih televizijskih serija, analizirajući popularne američke serije kao što su “Obitelj Soprano”, “Twin Peaks”, “Deadwood”, “Žica”, “Momci s Madisona” i druge. Knjigu će objaviti krajem godine. Osim toga, radi na knjizi razgovora s hrvatskim scenaristima i redateljima o tehnologiji pisanja u izdanju Cekapea.

Više od pola scenarista u Hrvatskoj nisu obrazovani za taj posao, no to nije slučaj sa Zagrepčankom Jasminom Kallay. Uspješno je završila Filmski studij u Parizu, a potom je i doktorirala u Irskoj na temu pisanja scenarija za interaktivne digitalne medije. Predavala je na Filmskoj akademiji, sveučilištu i Filmskom institutu u Dublinu gdje je živjela 13 godina. Prije tri godine sa suprugom Ircem, po zanimanju fitoterapeutom, i danas petogodišnjim sinom vratila se u Zagreb u kojem je odrasla.

“Željela sam da moj sin doživi život u Irskoj i Hrvatskoj. Ne znam hoćemo li se vratiti, ovdje nam je lijepo, život je kvalitetniji i vrijeme je bolje. U Irskoj temperature i tijekom ljeta često ne prelaze 13 stupnjeva Celzija, a mi ovdje upravo sada sjedimo na suncu”, rekla je Jasmina Kallay.

S kolegicom Irenom Krčelić piše udžbenik o scenaristici u Hrvatskoj. Jedna je od rijetkih hrvatskih scenarista koja uglavnom radi za strano tržište. Prije nekoliko godina je britanska TV serija za mlade utemeljena na njenom romanu “Beat Girl” nominirana za internacionalni Emmy, a projekt na kojem trenutno radi je TV serija o hladnom ratu za njemačko-estonsku koprodukciju. Razlog zašto je u poslu usmjerena prema inozemstvu vjerojatno je i zbog toga što joj je majka Britanka, pa ima i britansko državljanstvo. Istovremeno piše scenarije za filmove, TV serije te videoigre a također je i romanopisac.

Kao script doktor prepravlja i poboljšava već gotove scenarije. “Najbolje surađujem sa scenaristima koji znaju ne samo prihvatiti konstruktivnu kritiku, nego razumiju kako je treba primijeniti na svoj tekst”, kaže Jasmina Kallay.

“Velika prednost u našem poslu je ta da možeš pisati bilo gdje. Producentima koji me zapošljavaju je svejedno da li živim u Irskoj, Hrvatskoj ili na Sjevernom polu, važno im je da im dostavim tekst na vrijeme”, kaže Jasmina Kallay. Ona je ujedno i umjetnička savjetnica Kreativne Europe/MEDIE, organizacije koju je osnovala Europska unija da bi podupirala europsku kinematografiju. Govoreći o uvjetima rada scenarista u inozemstvu i onih u Hrvatskoj, kaže da u inozemstvu ima više novca, ali je konkurencija veća. Scenaristi i na zapadu imaju slične probleme.

“Razgovore o lošim uvjetima na koje se naši pisci žale vode i njihove kolege u inozemstvu. Ono što je najvažnije u ovoj profesiji je da trebaš biti uporan i ustrajati u pisanju. Moraš se izboriti za svoje mjesto, bez obzira da li si u Hrvatskoj ili u inozemstvu”, kaže Jasmina Kallay.

Irena Krčelić je još jedna scenaristica s bogatim iskustvom i jedna od samo četvero scenarista koji su primljeni u Hrvatsku zajednicu slobodnih umjetnika. Idejna je začetnica scenarističkih radionica Palunko u Hrvatskom filmskom savezu koje kontinuirano traju cijelo desetljeće. Zaslužna je za radnje domaćih sapunica, humorističnih i igranih serija kao što su “Bitange i princeze” i “Dobre namjere”, a najradije piše za djecu.

“Priče za djecu su najjednostavnije, a najteže. Tu nema muljanja, sve mora biti kristalno jasno i uzbudljivo”, kaže Irena Krčelić. Nedavno je napisala scenarij za humorističnu seriju “Ustani, bane” o nemogućoj ljubavnoj pustolovini konobarice s Trešnjevke i bana Josipa Jelačića Bužimskog koja sadržava element putovanja kroz vrijeme. Hoćemo li dogodovštine ovog para pratiti na ekranima HTV-a trebalo bi se, govori Irena, znati uskoro. Ova scenaristica najmanje voli raditi na sapunicama. “Radi se kao na traci, a mora se paziti na sto praktičnih stvari jer je niz ljudi uključen u kratak proces stvaranja. Ako ga dobro ne poznajete, stvarate probleme. Primjerice, napišete da nakon tučnjave junak ima masnice tijekom nekoliko epizoda, ne razmišljajući da tako nepotrebno opterećujete šminkericu koja radi sama i kojoj bi jednokratno krvarenje iz nosa bilo pragmatičnije”, prisjeća se Irena. Poput ostalih kolega nezadovoljna je statusom scenarista, ali pozitivno razmišlja o budućnosti.

“Komercijalne televizije zapravo očajno traže dobre proizvode i vjerujem da polako shvaćaju da s nepovoljnim ugovorima koje nude to ne mogu postići”, kaže Irena Krčelić koja poput supruga novinara radi od kuće na Trešnjevci. Kada se želi opustiti crta stripove, a s kolegicom Jasminom Kallay piše priručnik za scenariste početnike. Dio materijala u knjizi koju će predstaviti u listopadu na Zagreb film festivalu bit će na videoklipovima.

Kada je s 19 godina postao najmlađi scenarist sapunice “Zabranjena ljubav”, bilo je jasno da Ivor Martinić ima talenta. Uz kombinaciji, kako kaže, sreće i dobro iskorištenih prilika, ovaj dramaturg s otoka Brača probio se u scenarističkom svijetu. Piše za kazalište, televiziju i filmove, njegove se predstave prikazuju u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Njemačkoj, Belgiji, a tek mu je 31 godina. Ovaj mjesec u Argentini je izvedena premijera njegove predstave “Moj sin sporije hoda”. Jedan je od rijetkih koji od pisanja mogu pristojno živjeti. Živi u Zagrebu i tijekom ljeta obično si priušti podulji odmor u inozemstvu. Svaki dan piše barem nekoliko sati jer kaže da je bitna disciplina.

“Pišem i na odmoru i to je najljepši oblik pisanja”, kaže Martinić kojemu je trenutno uzbudljivije pisati filmske scenarije. Sjeća se kako mu je jednom netko rekao da mu je bolje da se na setu ne sprijatelji s glumcima, no s tim se ne slaže. “Veza scenarista i glumaca je najuža. Oni ovise o nama, a mi o njima jer te oni mogu pokopati ili proslaviti”, kaže Martinić koji redovno ide u kazalište, na izložbe i druga kulturna događanja jer to smatra dijelom svog posla.

“Oduvijek sam znala da se želim baviti pisanjem. Napisala sam devet drama za kazalište, a nakon što sam i režirala predstavu režirala ‘Tragična smrt Ekonomskog analitičara’, shvatila sam da je i režija prirodan slijed”, priča Vedrana Klepica iz Kutine koja je nakon zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, gdje je diplomirala dramaturgiju, odmah počela raditi radio-drame. Poslije nekoliko poslova na televizijskim serijama sasvim se posvetila kazalištu i radi kao dramaturginja u zagrebačkim kazalištima Maloj sceni i ITD-u te za festival Eurokaz. “Trenutno radim regionalan projekt koji financira jedan švedski institut, a radi se o dokumentarnoj drami o ženama aktivisticama iz bivše Jugoslavije”, kaže Vedrana Klepica i tvrdi da je televizija, barem za sada, ne privlači i da bi pisala scenarij za crnohumorne političke ili kriminalističke drame, a ne zanimaju je serije kakve se trenutno snimaju u Hrvatskoj.