Nije novost da pretjerana izloženost ekranima mobitela, tableta, raznih drugih gadgeta i TV-a, loše utječe na psihički i fizički razvoj djece. No, u posljednje vrijeme sve se češće spominje digitalni autizam ili ekranizam. Riječ je o razvojnom stanju djeteta do kojeg dolazi zbog ovisnosti o ekranima i internetu. 

Previše vremena provedenog pred ekranima, manjak interakcije licem u lice i impresivna digitalna iskustva čimbenici su koji doprinose ekranizmu.

Manifestira se kroz poteškoće u komunikaciji i socijalnoj interakciji, izazove u neverbalnoj komunikaciji i sklonost ponavljanju obrazaca ponašanja. Ovo ponašanje nalikuje autizmu, a posljedica je dugotrajne i intenzivne izloženosti digitalnim okruženjima. Za razliku od klasičnog autizma koji se prvenstveno pripisuje genetskim i razvojnim čimbenicima, digitalni se smatra posljedicom stila života i utjecaja okoline na dijete.

“Znamo da je uzrok digitalnog autizma prekomjerno korištenje ekrana. Prije nego razvije ovisnost o ekranu, dječji mozak je redovito prekomjerno stimuliran korištenjem ekrana, a to uzrokuje stres u mozgu”, objašnjava psihologinja iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u Zagrebu Ivana Bilić.

Edukacijska rehabilitatorica Jelena Petranović, zaposlena u Dječjem vrtiću “Pjerina Verbanac” u Labinu, objašnjava da “klasični” autizam nije “izlječiv” za razliku od digitalnog koji je reverzibilnog tipa, odnosno moguće je adekvatnim intervencijama dijete vratiti na uredan razvojni tok, ako se na vrijeme reagira.

Simptomi ekranizma

“Simptomatološki dijete s digitalnim autizmom djeluje kao da pripada autističnom spektru, odnosno ima slabo ili uopće nema razvijen govor i komunikacijske vještine – ne odaziva se na ime, ne uspostavlja kontakt očima, čak ni neverbalno ne komunicira svoje potrebe”, objašnjava.

Petranović kaže, ako je govor i razvijen to su pretežito tzv. skriptovi ili eholalija, odnosno nefunkcionalno ponavljanje tekstova iz crtića ili igrica. “Dijete se često osamljuje i ne ulazi u interakciju s drugom djecom jer nema razvijene socijalne vještine, a i sama igra je nerazvijena”, upozorava.

Što učiniti?

Ograničavanje vremena pred ekranom, poticanje društvenih interakcija u stvarnom svijetu i razumno korištenje digitalnih alata u terapeutske svrhe, najvažniji su koraci u odvikavanju djeteta od ekrana.

Ako roditelji kod djeteta prepoznaju simptome ekranizma, Bilić kaže da se mogu javiti nadležnom pedijatru odnosno stručnoj službi vrtića/škole koji će ih savjetovati i eventualno uputiti na daljnje preglede ili terapijske postupke.

Savjetuje da u tom slučaju djetetu ograniče korištenje svih ekrana te da budu dosljedni u provođenju odluke koliko i kada ih smiju koristiti. Također je korisno da i vlastitim primjerom pokažu kada i koliko je primjereno koristiti tehnologiju.

Petranović dodaje da su se učinkovitim metodama pokazali logopedski i rehabilitacijski tretmani – Floor time, ABA terapija, uključivanje djece u vrtić ako ga nisu pohađali te različite druge sportske ili društvene aktivnosti. Objašnjava da su terapije uspješne, ako se pravovremeno reagira i ako roditelji surađuju sa stručnjacima.

Posljedice izloženosti ekranima kod djece su teškoće učenja i pamćenja, pažnje, spavanja, smetnje na bihevioralnom planu (burne reakcije, agresivnost, slabija tolerancija na frustraciju) i smetnje u regulaciji emocija.

“U praksi se sve češće viđaju i kod mlađe, ali i starije djece teškoće s pažnjom i koncentracijom, grafomotoričkim sposobnostima i nečitkim rukopisom, poteškoće u odnosima s vršnjacima, obiteljskom funkcioniranju, agresivnim ispadima pa i depresivnim i anksioznim smetnjama”, zaključuje Bilić.