U Zadru će se od 20. do 24. kolovoza održati jubilarni deseti plesni festival Monoplay. Umjetnička direktorica je Petra Hraščanec, plesačica i koreografkinja koja je Nacionalu dala kratki intervju.

Nacional: Zašto je Monoplay osnovan?

Monoplay je festival u domeni suvremenog plesa koji selektira samo solo radove, a osnovan je iz potrebe stvaranja novog prostora za predstavljanja suvremenih tendencija u izvedbenim umjetnostima. Festival okuplja razne aktere nezavisne kulturne scene grada Zadra, a zadnjih godina postaje i platforma za edukaciju i razmjenu raznih vidova umjetnosti i srodnih struka.

Nacional: Ove godine festival se održava deseti put, što se promijenilo?

U ovih deset godina festival se razvio u značajnu točku na plesnoj karti Hrvatske, ali i šire, te se jasno iskristalizirala glavna misija samog projekta: profesionalizacija produkcije i distribucije suvremenog plesa te spajanje svih multimedijalnih vidova žive izvedbe na sceni. Festival nastoji zadržati neki vid vertikale razvoja izvedbenih umjetnika pa tako uvijek prikazuje radove amatera, studenata plesa i već etabliranih umjetnika na sceni, čime naglašava važnost nuđenja resursa i ulaganja u razvoj svih aktera. Posebnu pažnju posvećuje mladim zadarskim umjetnicima u nadi da briga i pomoć tim ljudima zapravo stvara nove sudionike u samoj organizaciji festivala i održavanju zadarske plesne scene. Off program uvijek je na samoj oštrici inovativnih praksi u glazbi, likovnim umjetnostima i performansa te često ugošćuje zadarske i hrvatske multimedijalne umjetnike ili sudionike u kulturi. Osim samog festivala derivirali smo već ustaljenu praksu edukacije te smo pokrenuli platformu STREAM koja tri tjedna prije festivala okuplja vrlo specifične pedagoge.

Nacional: Zašto je važno predstaviti plesače solo nastupima?

Nije važno, ali je svakako zanimljivo. To je kao neka vrsta lakmus papira za izvrsnost izvođača. Solo rad vuče svoje korijenje iz osjećaja da sam ovisiš o svojim resursima, kreativnim i operativnim, a veže se i na povijesni razvoj suvremenog plesa u svijetu brojnim primjerima praksi u kojima je nerijetko izvođač-autor najčešće ostvaren, ali i zapamćen po svojim solo radovima. Sama praksa kreacije i izvedbe solo nastupa zahtijeva određenu disciplinu, vještinu i zrelost. Ukratko, sve se vidi jer svi gledaju samo u tebe. Solo je posebna vrsta izlaganja oku gledatelja.

Nacional: Kakav je program?

Ove godine program je slavljenički, što znači da se povećao i kvantitativno i kvalitativno. Osim jakih regionalnih imena Matije Ferlina i Magdalene Reiter pozvali smo i recentne strane autore, a to su Jesus Rubio Gamo i Sanna Myllylahti, a posebno smo ponosni na mogućnost prikazivanja nastupa „Self Unfinished“ jednog od nama najzanimljivijih autora u zadnjih 20 godina Xaviera Le Roya. Osim glavnog programa svake godine postoji i popratni koji se tematizira kroz različite medije audio-vizualnih umjetnosti, a ove godine smo cijeli popratni program odlučili ostvariti u projektu koji se zove Monoaza. Budući da su idejni kreatori galerije i caffe bara Botaničar iz Zadra odlučili smo udružiti snage i stvoriti dnevni prostor u kojem nudimo neobavezno druženje među umjetničkim instalacijama, izložbama, video projekcijama i predavanjima za vrijeme trajanja Monoplay festivala.

Nacional: Predstavit će se i studenti plesa na ADU, kakva je sad situacija na tom odsjeku? Postoji li perspektiva za te mlade ljude?

Otkad postoji plesni odsjek pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu postoji i suradnja s odsjekom u smislu predstavljanja studentskih radova u formi solo izvedbe. Mislim da je to važna crtica u njihovom školovanju jer osim same prezentacije imaju se priliku približiti produkcijskim modelima po kojima festival funkcionira, a jednako je tako bitno i za sam Monoplay jer zadržava svježinu predstavljanja možda još nedovršenih radova i predlaže time svojim korisnicima misao o samom tijeku nastanka nekog djela. Situacija na plesnom odsjeku je dobra i sada šest godina nakon osnutka moram priznati da uvelike doprinosi profesionalizaciji same plesne scene u Hrvatskoj. Nažalost, kao i na plesnoj sceni tako i na plesnom odsjeku, ali i cjelokupnom ADU-u nedostaje ozbiljnija podrška države. Namjerno kažem države jer više nemam niti snage razmišljati o tome tko je nadležan i kao da svi prebacuju lopticu na nekog drugoga. Otkaz koji su uručili Nataši Rajković dokaz je da ova država ne brine o umjetnosti i da joj je cijeli jedan nezavisni sektor ljudi nebitan i takav stav će se nepovratno odraziti na cijeloj jednoj generaciji mladih Hrvata.