Geniji ljudskog roda izrazito su rijetki i njihov broj mjeri se tek u promilima u odnosu na ostatak mediokriteta čovječanstva. Geniji u umjetnosti još su i znatno rjeđi, budući se samo rijetki usuđuju drznuti da postanu umjetnici – čitaj: Mali bogovi (op. a.). Od velikog broja onih koji se i usude drznuti ipak je samo jedan Pablo Picasso ili Vincent van Gogh, a na njih ide najmanje po jedna golema armija od deset tisuća prosječnih slikara. Jedan je Johann Sebastian Bach ili Wolfganf Amadeus Mozart, a i na njih idu barem po jedna armija prosječnih skladatelja. Upravo se zato geniji tako i cijene te vrednuju mnogo više od ostalih ljudi. Geniji pišu povijest, a samim tim umjetnici i povijest umjetnosti. Pravih se i istinskih genija u likovnim umjetnostima kroz stoljeća pojavilo svega stotinjak, a kritički mislim i jamačno tvrdim da je i taj broj uvelike pretjeran i preuveličan (ali neka im bude).

Kako je Hrvatska kao zemlja, u odnosu na svjetsku populaciju, tek statistička pogreška, ili manje, tako je i broj naših genija, posebice u likovnom dijelu umjetnosti, reklo bi se, naprosto minoran – jednoznamenkast. U slikarstvu čak i imamo koliko-toliko velikih imena s kojima se možemo podičiti i istaknuti barem u nekom regionalnom smislu, ako već ne u nekom širem, npr. Europskom kontekstu, dok smo u kiparstvu, kao zemlja i umjetnost, izrazito prosječni i genijima deficitarni. Ipak, treba istaknuti da je generalna slika hrvatskog kiparstva 20. stoljeća u svijetu izrazito pozitivna. Cijenjena je i, po mišljenju ozbiljnih europskih i svjetskih povjesničara umjetosti, likovnih kritičara i kolega umjetnika, slikara i kipara, izrazito kvalitetna i značajna u širem kontekstu. Sve je to zahvaljujući samo dvojici genija hrvatskog, europskog, a usudio bih se s pravom reći, i svjetskog kiparstva. Naravno, svima je jasno da je riječ o našim najvećim kiparima Ivanu Meštroviću i Dušanu Džamonji, najvećem hrvatskom kiparu prve polovice i najvećem hrvatskom kiparu druge polovice 20. stoljeća. U posljednje vrijeme, točnije u posljednjih petnaestak godina, pojavio se velik broj iznimno kvalitetnih i darovitih mladih kipara, posebice onih najmlađe generacije, od kojih su pojedinci svakako na tragu naša dva velika kiparska genija. Jedan od njih, po mom skromnom sudu i mišljenju – najkvalitetniji i najdarovitiji od njih, mladi je varaždinski kipar koji se ovom izložbom u Salonu “Laval Nugent” predstavlja zahtjevnoj zagrebačkoj likovnoj publici. U punoj je stvaralačkoj snazi i energiji već formiranog zrelog kipara, koji ima samo sebi svojstven i prepoznatljiv stil, koji teme i sadržaj radova promišlja iznimno duboko i sa značajnom filozofskom crtom, dok je u tehničkoj izvedbi dosegnuo sam vrh nama poznatog kiparstva. Ivan Meštrović i Dušan Džamonja su u Nikoli Vudragu dobili uistinu dostojna nasljednika.

 

Kako je Hrvatska kao zemlja, u odnosu na svjetsku populaciju, tek statistička pogreška, ili manje, tako je i broj naših genija, posebice u likovnom dijelu umjetnosti, reklo bi se, naprosto minoran – jednoznamenkast.

 

Nikola Vudrag, rođen 1989. godine u Varaždinu, odmalena privučen umjetnosti i kiparstvu, student je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na odsjeku za kiparstvo, u smjeru Male plastike i medaljerstva. Nikola je jednako snažan te upečatljiv u maloj i velikoj formi, u reljefu, minijaturi, medalji ili skulpturi te punoj plastici, apstraktnom i figurativnom, portretu pune plastike i reljefnom portretu. Svaki njegov rad odiše iznimnom kreativnom snagom i inventivnošću. Rijetki su oni koji su mogli jednako kvalitetno stvarati medalje i punu plastiku, minijaturu i spomeničku skulpturu. Antun Augustinčić bio je veliki majstor monumentalnih skulptura i spomenika, ali nema niti jednu poznatu medalju ili kvalitetniji reljef u minijaturi. Ivo Kerdić bio je naš najveći majstor minijature i medalje, a osim par uspješnijih izleta u punu plastiku (Dora Krupićeva), kao kipar pune plastike bio je izrazito nezapažen, čak i u svoje vrijeme. Kao jedan od rijetkih koji su uspjeli u hrvatskoj umjetnosti kiparstva spojiti dva suprotna pola, Kosta Angeli Radovani uspio je jednako kvalitetno izvesti reljef u minijaturi i medalju (npr. Rektorski lanac), kao i punu plastiku (sve njegove Dunje).

Izložba koju Vam ovom prilikom predstavljamo nosi naziv “Sukob interesa”. Savršena tehnička crta u izvedbi izloženih skulptura odaje dojam minumentalnosti i kipareve nadmoći. Umjetnik ništa ne ostavlja slučaju i detalje brusi do najsitnijih detalja – što je nusprodukt dugogodišnjega bavljenja medaljom i reljefom u formi minijature. Savršenost  izvedbe i posvećenje detalju, s velikom dozom svojevrsna realizma, ali i s naznakama ekspresionističkog pristupa djelu, izložene skulpture ulijevaju sigurnost promatraču u kvalitetu tehničkih vještina mladoga kipara te ostavljaju podosta prostora za otkrivanje “petog elementa”, koji većini slikara i kipara nedostaje. Riječ je o dodatnom sadržaju likovnog djela koji je produkt refleksivnosti, filozofije i misaonosti samoga umjetnika. Upravo je to, uz tehničku kvalitetu i monumentalnost izvedbe, faktor koji Nikolu Vudraga dodatno ističe u golemoj masi i broju raznoraznih kipara koji trenutačno bauljaju hrvatskom i europskom kiparskom scenom noseći u svom koferu naučene vještine i pokoju dosjetku. To danas gotovo da više nigdje ne prolazi. Publika postaje sve zahtjevnija.

Nikola svakom djelu pristupa na način da hoće nešto dodatno reći i nešto pojasniti, a najčešće teme njegove refleksije i promišljanja odnose se na njegove stavove o aktualnoj političkoj situaciji, njegovu odnosu prema vjeri i religiji te životu uopće, što nam nije posve neobično, budući je riječ o iznimno mladom kiparu za kojega su takve teme posve očekivane i dobrodošle. Kao što nam sam naziv izložbe govori, Nikola problematizira međuljudske sukobe interesa te zastupanje raznih oprečnih političkih i inih ideja pojedinih danas svima jako poznatih povijesnih ličnosti, koje je sam umjetnik po nekom svom ključu spojio i isprepleo, a povodom upravo ove izložbe. Sve te povijesne ličnosti same po sebi i ne potječu iz istog vremena. Nikola je postavio ideju pretpostavke određenog konflikta ili zastupanja oprečnih ideja pojedinih izabranih parova povijesnih osoba, u slučaju da su, kojim slučajem, te osobe živjele u istom vremenu. Skulpture postavlja u stanovite međusobne fizičke odnose i impostacije, bez ikakve cenzure i posve ljudske zadrške, s golemom dozom ironije i cinizma te Nikoli svojstvenog i karakterističnog humora, pritom uopće ne razmišljajući o posljedicama (ili ipak razmišljajući o njima), tek nadajući se burnoj i intezivnoj reakciji publike i kritike, ne svrstavajući se niti na jednu od zainteresiranih ili sukobljenih strana, kao da je riječ o nekom sociološkom pokusu u kojemu se promatraju rekacije publike, približavajući se takvim razmišljanjem ideji koncepta u likovnoj umjetnosti, u stilu velike konceptualne umjetnice Marine Abramović. Umjetnik se postavlja u ulogu izazivača i provokatora. Postavlja sam sebi ulogu korektora ili propitivača današnjeg društva u cjelini, naglašavajući njegovu socijalnu i političku notu, očekujući reakciju publike, bez koje ti radovi ostaju bez najvrednijeg segmenta. Bez izazova i reakcije publike ostaje nam samo likovni faktor izloženih radova, koji sam po sebi te skulpture i instalacije pomalo banalizira. Stavlja ih u poziciju dosjetke, gotovo koketirajući s kičem i neukusom. Nikola Vudrag postavlja visoko ljestvicu opservacije i doživljaja umjetničkog djela pri čemu isključuje sve one kojima likovna umjetnost izostavlja element misaonosti i društvene reakcije. Ako publika želi i očekuje čisto dekorativna svojstva radova te se bavi banalnim i prožvakanim pitanjem “lijepog” u umjetnosti, nije došla na pravo mjesto i na pravu izložbu.

Na izložbi će biti prezentirano osam “sukoba interesa”. Prvi, pod nazivom “Nietzsche” problematizira odnos i sukob svakog čovjeka sa svojim alter egom, tj. konkretno problematizira religijska promišljanja i opreke u vjerovanju svakog čovjeka – napose vjernika. Sukob je to Nietzschea sa samim sobom, kao sukob čovjeka koji je ubio Boga i svećenikova sina. U drugom sukobu, pod nazivom “Longin i Prometej”, Vudrag problematizira odnos poligamije i monogamije, kršćanskog monoteističkog te grčkog politeističkog vjerovanja, odnos i sukob različitih religija, vremena, kultura i naroda, što je danas postalo ponovno itekako aktualno. Treća skulptura “Stvaranje Adama”, kao remake skulpture jednog od najvećih kipara i umjetnika u povijesti umjetnosti uopće, velikog Michelangela Buonarottija, površinski ponajprije problematizira pitanje jednakosti i prava spolova, ali u svom dubljem i skrivenom, pomalo podsvjesnom značenju problematizira i pitanje darvinističke teorije te borbe za prava LGBT osoba. U svim svojim skulpturama Nikola Vudrag kroz povijesne ličnosti i svevremenske situacije, vrlo domišljato i lucidno problematizira teme koje su danas itekako suvremene i važne te ta važna egzistencijalna i ina pitanja svakodnevno postavljamo sami sebi i svima oko nas.

Četvrta, za mladog kipara vjerojatno i najvažnija te u izvedbi svakako najuspjelija skulptura, pod nazivom “Nikola i Vudrag” [tj. Vudrag i Nikola, iliti Nikola i Nikola, Vudrag i Vudrag (Nikola Vudrag i Nikola Vudrag / Vudrag Nikola i Vudrag Nikola)], svojevrsna je inačica prve skulpture (Nietzsche) te ponovno postavlja gotovo ista pitanja od kojih je najvažnije pitanje sukoba čovjeka sa samim sobom, što je praiskonski i osnovni biblijski sukob još od postanka svijeta. Kain je ubio Abela, ali ne zbog sukoba sa svojim bratom, već kao razultat sukoba sebe sa samim sobom. To je taj famozni prvi grijeh. Jedan Nikola Vudrag koji sada jest, mlad i jak, pomalo bahat i arogantan, na vrhu svijeta, sukobljava se sa svojim ja, s Nikolom Vudragom koji će tek biti, ostarjelim, slabim Nikolom Vudragom, na svom zalasku, krećući se prema neizbježnom kraju koji se već nazire. Umjetnik problematizira unutarnje sukobe, prolaznost i ništavnost života te činjenicu da smo ipak “maleni ispod zvijezda”.

Nadalje, na izložbi će biti prezentirane i sljedeće skulpture sa sličnim temama i problematiziranjem sukoba: “Hipatija i Ivana Orleanska”, “Tesla i Zaratustra”, “Karakter linije” te “Tko se tuče – taj se voli”, što je možda, u ovo predizborno i prevrtljivo izrazito naelektrizirano i polarizirano, posve ispolitizirano vrijeme, vjerojatno i najaktualniji i najprovokativniji Vudragov rad, koji će zasigurno pobuditi goleme podijeljene polemike i reakcije publike i kritike. Riječ je o bistama Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović te bivšeg diktatora poslijeratne totalitarne države Jugoslavije Josipa Broza Tita, kao svojevrsnoj reminiscenciji i citatu poznatog rada velikog američkog umjetnika Jeffa Koonsa: “Bourgeois Bust”. Rad problematizira nekoliko različitih sukoba, od uklanjanja Titove biste s “Pantovčaka” do odnosa države, Vlade te Predsjednice Republike prema migrantima, koji nam u velikom broju pristižu u poslijednje vrijeme.

Sve su skulpture nastale recentno, tijekom ove godine te su izrađene u tehnici reljefa ili skulpture u Acrystalu (željezo – acrystal, drvo – acrystal, kombinirana tehnika). Uz svoju konceptualnu prirodu i iznimnu dodatnu vrijednost suvremenog “filozofiranja” (u pozitivnom smislu) mladog umjetnika, skulpture i reljefi izgledaju iznimno atraktivno i monumentalno (gledajući čisto s njihovog likovnog aspekta), te će u popularnom prostoru Salona “Laval Nugent”, bivšeg ilegalnog “kažina” prepoznatljivih narančastih zidova, izgledati senzacionalno. Nikola, samo tako!!!                                                                   

 Robert Kavazović Horvat, mag. hist. art.