Izložba “Dušan Džamonja – pedesete i šezdesete”, podsjetnik na sam početak karijere tog istaknutog hrvatskog umjetnika, ali i na epohu koju je obilježilo očekivanje novog i boljeg svijeta što se kod Džamonje očitovalo u prelasku od figuracije prema apstrakciji, otvorena je u četvrtak u Umjetničkom paviljonu.
U suradnji s Galerijom umjetnina Split, gdje je izložba već bila postavljena početkom ove godine u povodu 10. obljetnice Džamonjine smrti, predstavljeno je sedamdesetak skulptura, crteža i uvećanja, uključivši i monumentalnu skulpturu iz Vrsara donesenu za ovu prigodu u Zagreb.
Riječ je o umjetnikovim mladenačkim radovima nastalima u pedesetima, te onima iz šezdesetih koja stilski odgovaraju pedesetima. Najveći dio izložaka je iz privatne zbirke Džamonjine obitelji koja radove čuva i restaurira.
Branko Franceschi, kustos i autor koncepcije izložbe, kaže da je Džamonja odličan primjer onoga što se događalo u skulpturi pedesetih u svijetu. “Ovdje vidimo njegov strelovit razvoj od figuracije nakon akademskog školovanja u kojemu je u par koraka ostvario sebe novog, drugačijeg i prepoznatljivog u apstraktnoj skulpturi”, dodao je.
“Džamonja je razvio sebe u brend, kada danas kažete – Džamonja svi će pomisliti na tu skupturu, zato je izložba izvanredan način da uputi ljude na ono što o njemu ne znaju, ali i ih i osvijesti kako je bila dinamična ta epoha, prva poslijeratna dekada, te kako danas živimo u nekoj vrsti regresije gdje se mladi umjetnici ponašaju gotovo kao da apstraktne skulpture nema, svi se vraćanju figurativnom idiomu kojeg je Džamonjina generacija napustila i razvila skulpturu u neslućenim pravcima”, rekao je.
Franceschi kaže kako su pedesete nakon kolektivne traume rata predstavljale oslobađanje od svega, kao nastavak onoga što je avangarda donijela u umjetnost, a unatoč lošim stvarima u svijetu osjećao se polet i ushit, vjerovalo se da su to sve samo porođajne muke boljeg svijeta, koji se ipak nije dogodio.
Fedor Džamonja, umjetnikov sin i likovni postavljač izložbe, rekao je kako mu puno znači što se tom izložbom, koju je pripremao nekoliko godina skupljajući i restaurirajući skulpture, slavi odlazak jednog velikog umjetnika s njegovim početkom i putem u slavu.
“Izložba je najviše pripremljena za mlade ljude i nosi poruku, za one koji ju hoće vidjeti, da se do rezultata dolazi samo kroz vrlo studiozni i kontinuirani rad, treba imati vjeru u sebe i svoj talent, ali je najvažniji rad”, istaknuo je.
Po njegovim riječima, na izložbi se predstavlja samo period od desetak godina, u kojemu je od akademizma prakticiranog u školama i majstorskim radionicama počeo stvarati vlastiti jezik, uklopio se u svjetske trendove, sudjelovao u javnim natječajima, a s obzirom da nije imao novaca za skupe materijale, izmislio je svoj ekspresivan i dostupan, kombinaciju željeza i drva s kojim je bio originalan i u svijetu.
Djela vlasništvo obitelji Džamonja
Jasminka Poklečki Stošić, ravnateljica Umjetničkog paviljona, napomenula je da su se tom izložbom željeli prisjetiti jednog od najznačajnijih hrvatskih kipara koji je ostavio veliki trag u hrvatskom i europskom kiparstvu, ali s njegovim ranijim djelima na kojima se vidi kako je kipar sa figuracije polako prelazio ka apstrakciji.
“Izložba je zanimljiva po tome što djela ne dolaze iz hrvatskih muzeja, nego su vlasništvo obitelji Džamonja, pa je ovo jedinstvena prilika da se pogledaju skulpture iz privatne kolekcije njegovih nasljednika. Neka djela su sada prvi put prikazana javnosti, neka su već viđena, ali davno, tako da je izložba jedinstveni susret s jednim pomalo nepoznatim Džamonjom”, ustvrdila je.
Dušan Džamonja, hrvatski kipar (Strumica, Makedonija, 1928 – Zagreb, 2009) diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Augustinčića, a bio je i suradnik Kršinićeve majstorske radionice.
U početku je figurativne elemente svodio na dinamičke, napete oblike simboličnih značenja te sklon tehničkim i oblikovnim eksperimentima primjenjivao novu kiparsku građu (željezo, staklo, žica, crni beton) i rabio neklasične postupke obradbe; skulpture je kovao, zavarivao ili gradio povezivanjem različitih materijala.
Nakon 1957. potpuno je napustio realan motiv i gradio slobodne prostorne konstrukcije izvanredne geometrijske čistoće i organske vitalnosti, skulpture kompaktnih ili rasječenih kugla – radio je tzv. željezne tapiserije ili slobodne skulpture sugestivnog djelovanja.
U spomeničkoj plastici gradio je slobodna plastička tijela jasnih simboličnih poruka, u kojima se psihološki kontrasti postižu uporabom različitih materijala (željezo – staklo, beton – metal). Izveo je spomenike u Slavonskom Brodu (1951), Malom Lošinju (1955), Zagrebu (1960), Podgariću (1967), na Kozari, BiH (1973) i spomen-kosturnicu u Barletti, Italija (s arhitekticom H. Auf-Franić, 1970). Park skulptura Dušana Džamonje otvoren je za javnost u Vrsaru 1981. Bio je redoviti član HAZU od 2004., od 1988. dopisni član SANU u Beogradu. Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (2007).
Izložba “Dušan Džamonja 50/60” u Umjetničkom paviljonu bit će otvorena idućih mjesec dana.