Izložbom “Mit mijene”, otvorenom u petak navečer u Oris Kući arhitekture, arhitekt Nenad Fabijanić nastavio je dugogodišnji razgovor o filozofiji, umjetnosti i predstavljanju umjetnosti s osobom i djelom avangardnog umjetnika Josipa Vanište.

Autor izložbe Nenad Fabijanić, istaknuo je kako je “Vaništa učitelj svih arhitekata koji su sada ovdje”. Posvjedočio je kako s Vaništom u posljednje vrijeme prijateljuje i surađuje uglavnom preko pisama, te da je za njega učenje od starijih i učenje od svojih profesora baza svakoga znanja, pa tako i njegova. Zahvalio je svima, a posebice za pomoć domaćinima u Kući arhitekture Oris i umjetniku Josipu Vaništi koji je podržao njegovu ideju o izložbi.

U naslovu izložbe ‘kriju se’ su velike teme i veličine

Zašto je izložbu pak naslovio “Mit mijene” Fabijaniću nije, kako je rekao, ni samome jasno ali, rekao je, u naslovu se definitivno ‘kriju’ velike teme i o svakoj od tih riječi dalo bi se jako puno razgovarati, ali i ljudske veličine čije se dimenzijama male fotografije nalaze na jednom od izložbenih zidova – arhitekti Viktor Kovačić i Vladimir Turina, književnik Miroslav Krleža i umjetnik Josip Vaništa.

Domaćin arhitekt Andrija Rusan pročitao je pak iz pratećega kataloga izložbe kako je svu četvoricu velikana povezao Vaništa u pripovijesti o Kovačićevu stolcu – Thonetovu stolcu koju je Kovačić donio iz Beča i na kojemu nitko nije sjedio, ali je izazivao veliku pozornost na tadašnjoj Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu gdje je stajao na stolu u kabinetima i predavaonicama. Kada je na nju htio ranih 50-tih godina prošloga stoljeća sjesti mladi talentirani nastavnik, a okupljeni su uzviknuli “Ne! Stanite! Ovaj se stolac samo gleda.”, on je skočio sa stolca, podignuo desnu nogu i “teškom, mondenom, francuskom cipelom debelog bijelog đona, jakim udarcem probušio pleter na njemu”. Kako je zapisao Vaništa, jednom zgodom to je spomenuo Krleži koji mu je otkrio kako je Vladimir Turina bio taj koji je to učinio. Krleža je rekao “kako je Turina učinio dobro djelo jer je rušio mit”. Ali, dodao je Vaništa, kasnih 60-tih godina 20. stoljeća , “na velikom skupu smeća u dvorištu virio je Kovačićev Thonet – prljav, izgreben, štećen. Uzeo sam ga, stvaio u prtljažnik i odnio u skromni atelier i stan. Zapravo, niti jedno, niti drugo. Sada je pred Vama. Jesam li dobro postupio? To pitanje si postavljam godinama”.Upravo taj Kovačićev Thonet je izložen, a kako je rekao Fabijanić, Vaništa se i danas pita je li dobro postupio.

Budućnost mi nije zanimljiva, bitna je prošlost 

Fabijanić je ustvrdio kako mu budućnost nije zanimljiva jer je predvidiva, sumnjiva, maglovita i uvijek završava na isti način – u neizvjesnosti i tužnom kraju, ali ga zanima prošlost jer isključivo ona definira svakoga od nas.

Član umjetničke grupe “Gorgona”, koja je postojala u Zagrebu između 1959. i 1965. godine, povjesničar i kritičar umjetnosti Matko Meštrović podsjetio je kako je bio pozvan da interpretira izložbu koja mu je bila intrigantna naslova.  Zato je, rekao je, odlučio da u ovome obraćanju neizravno pokuša odgovoriti na pitanje što je mit, a što je mijena, služeći se pri tomu izvorima u koje ima stanovito povjerenje.

Meštrović je podsjetio kako je švicarski filozof, lingvist i pjesnik Jean Gebster još 1949. najavio kako “kriza našega vremena i našega svijeta priprema potpun proces preobražaja koji se promatran s našega stajališta može opisati kao globalna katastrofa”. Kako je rekao, Gebsteru se činilo da bi se trebalo vratiti do korijena nastanka čovjeka kako bismo se od tuda mogli približiti sebi, razmatrao je sve strukture svijesti – od arhaičke, magičke i mitske do mentalne i integralne, tragao je za pogledom koji će nam, uslijed raspada naše epohe, učiniti vidljivim obrise nove stvarnosti, koje je pak prepoznao u izražajnim formama našega vremena, u stvaralačkim djelima moderne umjetnosti i spoznajama modernih prirodnih znanosti i duhovnih nauka. Gebster je smatrao kako samoosvještenje čovjeka stoji u najužoj vezi s njegovom svijesti o prostoru i vremenu

Ako postoji ijedna linija koja zažimlje suštinu svih postmodernističkih pisaca to je, rekao je Meštrović, njihova postavka da nema istine, za njih ne postoji univerzalno važeća perspektiva, a svo znanje temelji se na pukom tumačenju, proklamiranosti povlaštenih, znanje nije dano već je konstruirano, a ono što neka kultura uzima za istinu i znanost, sutra će se dramatično promijeniti. U aperspektivnom ludilu postavka da nema istine, preostaju pak samo nihilizam i narcizam kao motivirajuće sile.

Izložba će biti otvorena do 24. ožujka.