U ovo vrelo ljetno doba, kada se usprkos epidemiji covida-19 tradicionalno održavaju proslave pobjeda iz naše davne i nedavne junačke povijesti, predsjednik Republike Zoran Milanović prometnuo se u ikonu krajnje desnice, kao i heroja Cetinske krajine i Sinjske alke, kojoj je pokrovitelj. Tamo gdje su ga dočekivali s negodovanjem dok je bio premijer, sada ga prekidaju aplauzom i ističu koliko su ponosni što je on baš „njihov“. Hvale ga branitelji, Hrvatski generalski zbor, Pavle Miljavac, čak i alkarski vojvoda Boško Ramljak koji je njegov govor u Kninu posebno istaknuo kao državnički.

A i Zoku je krenulo pa se više no inače busa u prsa svojim sinjskim korijenima, ljubavlju prema konjima i hrvatstvom kojeg je postao svjestan još kao dijete, gledajući Alku na kojoj su skandirali: „Savka! Tripalo!“ Tome čak ni Andrej Plenković, umjereni predsjednik umjerene stranke desnog centra, u što želi pretvoriti HDZ, ne može doskočiti. A i – ruku na srce – Zoran je drčniji, kurčevitiji, tvrdoglaviji i općenito veći frajer od njega, što se HDZ-tovom prirodnom biračkom tijelu više sviđa. Otkad je odlikovao gardijske brigade HVO-a, spremni su mu čak oprostiti odlazak s komemoracije u Okučanima, izostanak s konstituirajuće sjednice Sabora, kao i slabost prema beskrajnim ručkovima u Taču.

USPRKOS PROBUĐENOM MILANOVIĆEVU ČOJSTVU I JUNAŠTVU, činjenica je da su odjeci iz Knina stigli i do Sinja i da su riječi Ante Gotovine „Rat je gotov, okrenimo se budućnosti“, zahvaljujući Plenkovićevu okretanju nove stranice u hrvatsko-srpskim odnosima, doprle i do alkara i do vrha Crkve u Rvata. No nakon što su konačno na 25. obljetnici Oluje održani govori s ispravnim porukama o potrebi pomirenja, poštovanju civilnih žrtava svih nacionalnosti i greškama koje je hrvatska pobjednička vojska počinila u pravednom i obrambenom ratu, vrijeme je da se riječi počnu pretvarati u djela. Naravno da je iste te riječi Andrej Plenković mogao izgovoriti i puno prije – samo da je imao muda – i naravno da je isti govor koji je održao kao predsjednik Republike, Zoran Milanović trebao održati i kao premijer, samo da su mu dopustili tadašnji HDZ-tovi jurišnici koji su dvije godine zaredom organizirali prigodno fućkanje i vrijeđanje u Kninu. Vrlo vjerojatno su mu ti isti ovoga puta pljeskali jer se, eto, politika HDZ-ta promijenila i vratila u desni centar, kamo ju je svojedobno pod pritiskom Europe i potrebe ispunjavanja uvjeta za članstvo u EU-u smjestio i Ćaća Sanader.

ZA RAZLIKU OD SRPSKOG, koji je zaostao milijun godina, hrvatski državni vrh pokazao je tako političku zrelost, ne najavljujući samo odlazak ministra Medveda u Grubore, već i Plenkovića u Varivode i Pupovca u Škabrnju. Doduše, prije no što smo skrenuli krajnje desno, na tom smo putu već jednom bili – u doba Jadranke Kosor i Ive Josipovića, koji je kao predsjednik Republike uporno obilazio sva stratišta na kojima su pobijeni nevini civili – kako u Hrvatskoj tako i u BiH. I doveo srpskog predsjednika Borisa Tadića na Ovčaru, gdje su zajednički odali počast mučki pobijenim Hrvatima, zbog čega se Tadić ispričao u ime Republike Srbije. Sve se to – što namjerno, što nenamjerno -zaboravilo i opet krećemo ispočetka. No nikada nije kasno za ispravne poteze, pa ni sada. Čak i ako to službeni Beograd odbija iz sitnosopstveničkih dnevnopolitičkih razloga. Jer bi se, za početak, trebao suočiti s vlastitom prošlošću i zločinačkom velikosrpskom politikom svoga vožda Slobodana Miloševića.

I ZATO NEMA NIKAKVE SUMNJE oko toga da je nakon gotovo sedam godina ideološkog vrludanja i civilizacijskog nazadovanja, Plenkovićevo obraćanje u Kninu u kojem je pozvao na pijetet prema pobijenim srpskim civilima, od Paulin Dvora do Varivoda, bilo povijesni čin, baš kao i dolazak potpredsjednika Vlade iz redova SDSS-a Borisa Miloševića na proslavu Dana pobjede. Tim više što je morao pretrpjeti žestoke kritike s druge strane Drine, kao i uvrede Ivice Dačića i notornog Aleksandra Vulina zbog izdaje srpstva. Ni Borisu Miloševiću ni Miloradu Pupovcu, u očima rvackih ostrašćenih ustašofila vječnom krivcu za sve loše što se događa u državi, sigurno nije bilo lako slušati optužbe Šešeljeva šegrta, nerealiziranog četnika-početnika Aleksandar Vučića-Vučka, koji je na godišnjicu Oluje organizirao i prigodni igrokaz s traktorima, statistima i kulisama kako bi ilustrirao svoje viđenje povijesti i uzroka progonstva gotovo 200 tisuća Srba.

S DRUGE STRANE, I UZ SVE NAPORE PROTOKOLA i poruke pomirenja, oni koji se hrane mržnjom ni u Rvackoj ne posustaju, a legitimitet za nošenje ustaškog znakovlja daje im kurvanjska odluka čuvenog Plenkovićeva Povjerenstva za prošlost, kojom je ono što je protuustavno ipak dopušteno, ali na komemoracijama. Zahvaljujući tome su se, bez intervencije policije, u Kninu opet postrojavali Hitlerov dvojnik Marko Skejo i njegovi HOS-ovci u crnim majicama s neizbježnim natpisom „za dom spremni“. Srećom, navodno iz epidemioloških razloga, ovoga puta nisu pušteni na službeni dio proslave. Istovremeno je na splitskoj rivi na automobilu beogradskih tablica netko od Skejine sljedbe sprejom išarao „Ubij Srbina!“ „Pali traktor!“ i naravno – „za dom spremni!“ Više je nego jasno da geste same po sebi nisu dovoljne, već da je zakonska zabrana ustaških simbola i pozdrava u javnom prostoru sljedeći korak koji nova Plenkovićeva vlada mora napraviti kako bi dokazala svoju vjerodostojnost.

PITANJE JE SAMO ZAŠTO JE ZORAN MILANOVIĆ, održavši u Kninu dobar govor, morao onako uzgred napomenuti kako je među dragovoljcima Domovinskog rata bilo više „njegovih Vlaja“ i Hercegovaca nego Zagrepčana. Bilo bi zanimljivo čuti što o tome misle Bad Blue Boysi i mnogi anonimni dečki koji su u trapericama i tenisicama odlazili u borbu iz centra Zagreba, Črnomerca, Dubrave ili Dugava, a među kojima, da prostite, nisu bili ni Zoki ni Andrej. Kome se to točno htio svidjeti predsjednik Republike, koji se inače ponosi svojim kvartovskim porijeklom i Trnjem, jednoga dana teško će objasniti svojim sugrađanima. A pitanje je i zašto je morao zasrati motku odlikujući bivšeg ratnog zapovjednika Specijalne policije MUP-a Hrvatske republike Herceg Bosne, Zlatana Miju Jelića, optuženog u BiH po zapovjednoj odgovornosti za teške ratne zločine počinjene 1993. u Mostaru. Osim Mesića i Josipovića, to nije htjela ni neokrunjena kraljica Balkana, bivša Kolinda Nacionale, inače sklona sličnim ekscesima. Čak se i ona bojala reakcija, kako medija i opozicije tako i onih iz Sarajeva. Otkud ta potreba predsjednika Republike koji dolazi s ljevice da se dodvorava krajnjoj desnici, zbog koje je 2015. i popušio izbore, prilično je neobjašnjivo. Očekivano, tim je činom izazvao bijes svojih birača, kao i predstavnika susjedne BiH koja je slučaj Jelić predala DORH-u nakon što je isti pobjegao u Hrvatsku.

Zar je Milanoviću doista toliko stalo do toga da mu aplaudiraju zastupnici Domovinskog pokreta, poput generala Ante Prkačina koji je, uz osmijeh od uha do uha, izjavio za medije: „Zoran zna zabrljati, ali i briljirati. Sada je briljirao!“ Nevjerojatno je i da u svom odnosu prema susjednoj državi – u kojoj su Hrvati kao konstitutivni narod taoci tamošnjeg HDZ-ta, na čelu s Dodikovim pajdom Draganom Čovićem, osuđivanim i optuženim za gospodarski kriminal – Milanović nastavlja politiku svoje prethodnice na Pantovčaku. I radi isto što i Andrej Plenković, kojeg inače pljuje zbog puno benignijih stvari.

Očito su u njemu proradili geni kameni i ne može si pomoći. Jednom je neki upućeni SDP-ovac objašnjavao Zokin čuveni karakter i definirao ga kao urbanog Thompsona. „Ima on ispravne stavove o antifašizmu i nacionalizmu, ali po svemu ostalome on je Thompson s fakultetom. Tvrda glava, ne možeš protiv toga, pa da se rodio u Parizu a ne u Zagrebu…“ I tako su Plenković i Milanović zamijenili uloge. Andrej je ulijevio, Zoka je udesnio, pa su se politička razmimoilaženja svela na osobna prepucavanja oko Kriznog stožera i međusobno vrijeđanje članova obitelji.

DA PARADOKS BUDE VEĆI – što bi dali HDZ-tovi jastrebovi da su imali jednog takvog Milanovića s genima kamenim i zagrebačkom adresom na čelu stranke! Kao što bi SDP-ovci sada najradije za predsjednika instalirali nekog Plenkovića da ih spasi od potopa.