A čujte, sve je relativno. Ili kak se zeme, s obzirom na to s koje strane gledate. Ili o kome se radi. Tako očito razmišlja i predsjednik Republike Zoran Milanović kada komentira razne društvene pojave koje bi bez ostatka morao osuditi. To, naime, misli većina onih koji su mu dali glas, očekujući od njega da bude vrhovni pravobranitelj Hrvatske, kako je i obećao u svom inauguralnom govoru. Umjesto toga, u previše situacija postao je pravobranitelj HDZ-ta i predstavnika institucija koje ne rade svoj posao. Taj trend osobito bode oči nakon infantilnog prepucavanja s Plenkovićem oko afere JANAF i sazivanja sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, kada su jedan drugom dijelili razna imena – od pedesetogodišnjeg narikatelja, preko šmrkavca i herojskog zeca do plamenog jazavca.

Kakve mu je to droge dao i čime ga je to Plenki zaludio da Zoki sada mijenja ploču i brani ga u svakoj prilici, a osobito kad ne treba, teško da ćemo ikad saznati. No čudo jedno kako su alfa mužjaci na čelu države i Vlade odjednom usuglašeni i podjednako suzdržani kada je riječ o evidentnim anomalijama na koje bi trebali jasno ukazati, kao što su i podjednako tankoćutni kada se radi o kritici na njihov račun. Pa u takvim slučajevima skaču i na žensko i na muško bez pardona i koriste najmaliciozniji arsenal svog vokabulara.

Istovremeno ni jedan ni drugi ne vide ništa sporno u dvostrukim standardima koji se primjenjuju na takozvane male ljude i one druge koji su iznad zakona, zbog čega bijes među narodom raste. Ne samo zbog epidemioloških mjera kao takvih, već zbog nepravde koja boli.

Dok su, naprimjer, očajnom poduzetniku koji je otvorio teretanu za dva i pol korisnika ili vlasnici kafića koja je prodavala kavu za van, inspekcije nabile masne kazne i zapečatile poslovni prostor, a onda ih privelo i zadržalo u bajbuku, dotle se caru populizma Željku Kerumu i petorici splitskih sudaca koji su dernečili u njegovoj konobi Pršut nije dogodilo ništa od toga.

Dobro, ajde, malo se oko Kerumovog lokala motala policija, i to dan nakon što je njegov reperski nastup uz back-vokale kreme splitskog pravosuđa postao viralni hit, malo se uzbudio i Đuro Sessa, predsjednik Vrhovnog suda, i nestašnim predstavnicima sudbene vlasti zaprijetio pokretanjem stegovnog postupka zbog kršenja Kodeksa časti, ali manje-više to je to. Nit’ će Kerum u bajbuk nit’ će suci biti trajno suspendirani, ukratko – tresla se brda, rodilo se niš. I predsjednik Zoki u svom je poznatom stilu štemera s Trnja relativizirao cijelu priču i izjavio da ne bi on suce optuživao jer nisu svećenici ni pripadnici neke sekte, iako njihovo bančenje u doba lockdowna nije kak se šika! Kak se šika?

A za ultimativnog vladara plesnog podija i neostvarenog estradnog umjetnika Željka, pardon, Keruma, dobrohotno je konstatirao kako mu to nije trebalo jer se opet kandidira za gradonačelnika Splita pa bi možda moglo doći do nekog sukoba interesa. O kršenju epidemioloških mjera, dakako, ni riječi.

Uostalom, Kerum je lipo objasnija na Fejsbuku da on nije kriv: „Ja suce nisam zvao, za ostalo pitajte onog tko je doveo kretena koji je snimao.“ Eto. Dakle, kriv je kreten koji je pustio snimku. I izija vuk magare. Što se tiče Željka, pardon, Keruma – ništa čudno, ali začudno je razumijevanje predsjednika Republike za takvo ponašanje. Umjesto da je okupljanje sudaca u doba korone i druženje s čovjekom koji tuži državu u procesu u kojem je šef suda jedan od partijanera iz konobe, jasno i glasno nazvao nedopustivim, drčni Milanović suzdržao se od bilo kakve oštrije reakcije.

Općenito, predsjednik Republike iz samo sebi poznatih razloga u posljednje vrijeme pokazuje veliku dozu tolerancije prema nepodopštinama iz redova vladajuće stranke, kao i tendenciju k relativiziranju evidentnih svinjarija koje možda nisu kaznena djela, ali jesu u sivoj zoni političke i moralne nekorektnosti. Pa je nedavno Tušekovo licitiranje javnim funkcijama prilikom snubljenja nezavisnog kandidata Viktora Šimunića za predstojeće lokalne izbore u jednoj zagorskoj kleti pod krilaticom „kaj bi štel“, nazvao „anticipiranom trgovinom utjecajem „pro futuro“ u čemu ne vidi kaznenu odgovornost. Zar to nije upravo ono što je njegov navodno ljuti oponent s drugog brda – premijer Plenković – htio reći, ali se nije usudio? Pravi melem za njegove uši.

I za kriminalnu poslijeratnu obnovu Banije u kojoj je bilo opasnog kokošarenja, benevolentni Milanović spremno je ustvrdio da je otišla u zastaru pa zato smatra da osnivanje saborskog povjerenstva koje bi istražilo tko je sve u tome jamio, ne bi imalo smisla. Kao ni propitivanje uloge HDZ-tovog župana Ive Žinića ili novog saborskog zastupnika s njihove liste Nikole Mažara. Iako navodno nema pojma tko je Mažar, kaže da bi to bilo prenapregnuto, uz napomenu kako zna da će se zbog toga zamjeriti opoziciji. Očito ga zabole uvo što se zamjerio i mnogim svojim biračima, koji sigurno nisu glasali za njega zato da čuva leđa HDZ-tu i bude pomirljiv tamo gdje se očekuje da oštro ukaže na nečasne radnje.

Istovremeno je na drugoj strani političkog spektra nastavio svoj iracionalni rat sa ženama, zastupnicama iz opozicije i nevladinim udrugama, pri čemu se služi rječnikom na kojem bi mu pozavidio i pokojni Anto Kovačević. A ni staloženom Andreju nije lako, jer često imaju iste mete pa bi narod mogao pomisliti da se njih dvojica intimno slažu više no što bi željeli pokazati.

Jedna od meta svakako je i Dalija Orešković, koja im obojici diže živac, budući da je u doba dok je bila na čelu Povjerenstva za sukob interesa čačkala i po jednom i po drugome. Pa joj Plenković u saborskoj raspravi dobacuje da je bezobrazna, kao i da se lažno predstavlja, budući da joj se stranka zove Centar dok je ona „od njega jedno deset tisuća kilometara lijevo“, dok joj Milanović, kojeg je optužila da je „politički kišobran HDZ-a“, odvraća kako „žica i cica“ odvjetničku naknadu od JANAF-a.

No sve to je mlaka vodica u usporedbi s predsjednikovom izjavom o inicijativi „Nisam tražila“ koju je imao potrebu komentirati na svoj specifično dvosmisleni način. Umjesto da čestita na hrabrosti svim glumicama, studenticama i novinarkama HRT-a koje su se napokon usudile progovoriti o seksualnom uznemiravanju, nemoralnim ponudama i bludnim radnjama kojima su bile izložene kako bi napredovale u poslu, položile ispit ili dobile veći koeficijent, Zoki se osjetio pozvanim opatrnuti po „zaboravljivim hollywoodskim glumicama koje ne ustaju iz kreveta za manje od pet tisuća dolara“, a koje su se sjetile zapomagati i prijaviti zlostavljače 20 godina kasnije.

Dakle, umjesto pozivanja poslodavaca i pravosuđa da promptno sankcioniraju seksualne predatore, Milanović se sprda s mogućim manipulacijama ocvalih glumica preko bare. Osobito bi ga trebale brinuti takve pojave po javnim institucijama kao što su fakulteti, Sveučilište i HRT, na kojem, po svemu sudeći ne samo programski, nego i kadrovski vladaju Sodoma i Gomora, a o čemu, za razliku od zastupnika iz opozicije u Hrvatskom saboru, ni riječ nije rekao. A onda se i prostački obrušio na ženske udruge, osobito na B.a.B.e. koje se tim problemom bave posljednjih gotovo trideset godina, a koje su se usudile primijetiti da su mu izjave neprimjerene i da nema blage veze o rodno uvjetovanom nasilju.

Lukavom premijeru ne bi palo na pamet takvo što jer ionako ima putra na glavi zbog obiteljskih nasilnika iz vlastitih redova, a i za razliku od Milanovića, progurao je i ratificirao Istanbulsku konvenciju. Uostalom, Zokijev bahatluk odveo je raspravu na drugu stranu. Pa zato HRT-ov Mislav Stipić, profesori sa zagrebačkih fakulteta, splitski suci i Željko Kerum mogu mirno spavati. Zokijeva teorija relativnosti radi u korist HDZ-ta i Andreja Plenkovića, koji više ne mora prstom mrdnuti. Uostalom, rejting mu usprkos svemu ionako raste. Ipak je Rvacka jedna patrijarhalna zemlja s kmetskim mentalitetom, a kad si muško i kad si na vlasti, sve je dozvoljeno i sve je relativno!