Za mene je Zoran Milanović prešao crtu nakon koje nema povratka, a mnogi koji su mu svojevremeno dali glas ne osjećaju se samo namagarčeno, već i glupo, pa im jedino preostaje da zbog vlastite naivnosti lupaju glavom u zid. Ili u Bašćansku ploču

Baš kad sam pomislila da gore ne može i da je svojim verbalnim eskapadama odavno prešao i vlastite granice, gazda s Pantovčaka pokazao je prošloga tjedna da sam se gorko prevarila. I da mu je u nedokučivim izljevima bijesa i zloće samo nebo granica. Propitivanjem definicije pokolja preko osam tisuća muškaraca i dječaka u Srebrenici iako ga je Haaški tribunal okarakterizirao kao genocid te izjavom da je bilo i gorih zločina od mučkog ubojstva obitelji Zec, naročito dvanaestogodišnje Aleksandre, uz napomenu da su preživjeli članovi obitelji dobili odštetu i da što još treba, Zoran Milanović definitivno je prešao na tamnu stranu. Za mene je prešao crtu nakon koje nema povratka, a mnogi koji su mu svojevremeno dali glas ne osjećaju se samo namagarčeno, već i glupo, pa im jedino preostaje da zbog vlastite naivnosti lupaju glavom u zid. Ili u Bašćansku ploču, kako je to zorno u Saboru demonstrirao Milorad Pupovac, koji mu je, želio to Zoki priznati ili ne, svojedobno pomogao da dođe na vlast, a kojem je, nakon svih dosad izrečenih uvreda – da je plačibaba, etnobiznismen i prljavi trgovac – Zoran Milanović poručio da je moralni kamatar kojem neće dopustiti da mu začepi usta.

Teško je shvatiti porive predsjednika Republike da riga takve optužbe na račun jednog saborskog zastupnika i predstavnika srpske manjine, čiji je najveći grijeh, osim što je u koaliciji s vladajućim HDZ-tom, činjenica da se usudio kritizirati njegov način komunikacije i političke stavove koji su daleko od socijaldemokratskih, liberalnih, pa i ljudskih vrijednosti koje je tvrdio da zastupa.

Možda je Milanovića u svemu najviše pogodila više puta ponovljena Pupovčeva izjava da je njegov najveći problem bešćutnost. Jer jedino se bešćutnošću može protumačiti skandalozno tumačenje zločina počinjenih na ovim prostorima u prošlom ratu, u kojem su stradale mnoge nevine žrtve. Nema razlike među žrtvama. U smrti su svi nevini isti. Jedna od njih je Aleksandra Zec, dvanaestogodišnja djevojčica koju su te mračne noći sa 6. na 7. prosinca 1991. svirepi Merčepovi vitezovi Pakračke Poljane s majkom Marijom odvukli na Adolfovac i brutalno ih ubili, nakon što su svjedočile prethodnom ubojstvu oca obitelji Mihajla.

I umjesto da je s predstavnicima Srpskog narodnog vijeća, potpredsjednikom Vlade Borisom Miloševićem i zagrebačkim gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem prošloga tjedna bio na komemoraciji na Adolfovcu, zapalio svijeću i ispričao se u ime Republike Hrvatske, Zoran Milanović relativizirao je taj strašni zločin, jedan od onih koji su bacili vječnu ljagu na pravedni i obrambeni Domovinski rat. Zločin kojeg se svi civilizirani Hrvati iskreno srame. I zato se čak ni pripadnici najcrnje desnice ne bi usudili o tome govoriti onako kako to čini aktualni predsjednik Republike.

Iako je optužujući vladajuće za sistemsku korupciju i politički utjecaj na pravosuđe, kritizirajući neefikasnost DORH-a i USKOK-a, propitujući iznenadni porast cijena vojnih aviona Rafale i ukazujući na nesposobnost ministra obrane Marija Banožića, Zoran Milanović sigurno bio u pravu, sve se to rasplinulo pod navalom izjava kojima nije izazvao samo revolt ljevice, vlastitih birača i stranke kojoj je nekada bio na čelu i koja ga je kandidirala, već i zgražanje međunarodne javnosti. Ne samo one u BiH.

I doista, iako sam se od njega svega naslušala i nagledala, teško je shvatiti s kojim motivom trideset godina kasnije predsjednik Milanović opravdava državu koja je „zbog proceduralne pogreške“ pustila zloglasne merčepovce, koji su priznali zločin, da slobodno šeću te i dalje rade za tu istu državu. Što je tadašnji javni tužitelj Vladimir Šeks propustio dodatno istražiti, iako se od toga rukama i nogama brani tvrdeći da to nije istina. A danas je zahvalan Zoranu Milanoviću koji ga brani. I to baš njega. Vječnog HDZ-tova consiglierea, kodnog imena Sova, o kojem je svojedobno rekao: „Radi se o osobi koja je spletkar, najobičnija protuha, hulja i propalica.“

Od predizborne kampanje za predsjedničke izbore – kojom je uspješno obmanuo veliki broj birača ljevice i centra te ih uvjerio da se promijenio, sazreo i postao netko drugi od onog Zorana Milanovića, premijera, kojeg smo pamtili po aroganciji i sastanku sa šatorašima Josipa Klemma – predsjednik Zoran Milanović posljednjim je svojim izjavama pokazao da sve to nisu bili ni incidenti, ni politička nesmotrenost, ni njegov neukrotivi karakter zbog kojeg povremeno izvaljuje ono što ne misli, već je to stvarno on.

Nisu to više plameni jazavci, korumpirani ludonje, ocvale glumice koje su se nakon dvadeset godina sjetile da su bile silovane, herojski zečevi, narikače Dalija Orešković i Marijana Puljak, propali političar i druker Žarko Puhovski koji je svjedočenjem u Haagu rušio Hrvatsku, kao ni uvrede na razini onih koje je sasuo Borisu Dežuloviću, proglasivši ga piskaralom i polupismenim vikingom Ragnarom iz Piska. To je puno opasnije i od vraćanja činova optuženom ratnom zločincu Branimiru Glavašu ili odlikovanja postrojbama HVO-a na čelu s odbjeglim Mijom Jelićem, osumnjičenim za zločine nad civilima u Mostaru. Opasnije je i od podrške Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, njenom pozivanju na slobodu izbora necijepljenja i nasilnim antivakserskim demonstracijama te prijetnji da će vojskom spriječiti ulazak inspekcije za covid-potvrde na Pantovčaku. Opasnije je od svega što smo do sada čuli na hrvatskoj političkoj sceni, pa čak i od ljudi od kojih njihovo biračko tijelo to i očekuje.

I zato je, uz Vladimira Šeksa, novi obožavatelj Zoranova lika i notorni Milorad Dodik, vožd Republike Srpske, negator genocida u Srebrenici, optuženi kriminalac koji se svim silama trudi razbiti cjelovitu BiH, a koji je ga je, u paketu s Putinom, naveo kao jednog od rijetkih političara koji ga razumiju. Zorana razumiju i podržavaju i Hrvatski suverenisti, i mostovljani, i članovi Domovinskog pokreta, i Miro Bulj, i Nino Raspudić, i Stipe Bartulica. Sve sami divni ljudi kojima nije padalo na pamet za njega glasati na predsjedničkim izborima. A neće ni ako se Milanović opet kandidira iako on to možda od njih potajno očekuje.

Utoliko su veće iznenađenje izlazak iz ormara Hrvoja Zekanovića i njegov vatreni govor za saborskom govornicom protiv antivaksera i vlastitih stranačkih drugova, koje je izjednačio s ravnozemljašima. Njegova optužba da upravo oni, zbog nepozivanja na cijepljenje, snose odgovornost za bolnice pune teško oboljelih od covida koji se na respiratorima bore za život, bila je doista grom iz vedra neba. Bez pardona opatrnuo je Zekanović po licemjerju onih na desnici, koji na neukosti i strahu naroda zarađuju jeftine političke bodove i time pomažu širenju zaraze i porastu broja umrlih. Tim je svojim iznenadnim i hvalevrijednim istupom zaradio simpatije lijeve opozicije, pa i anemičnog premijera, zbog čega mu sada najviše i zamjeraju. I nazivaju ga HDZ-tovim žetončićem. No ako cilj opravdava sredstvo i ako je cilj bio neodlučne natjerati na cijepljenje, onda je njegovo sredstvo opravdano, ma kakva bila motivacija.

Ne treba posebno napominjati da je Hrvoje Zekanović bio itekako svjestan posljedica svojih riječi i da je samo 24 sata kasnije smaknut s pozicije predsjednika kluba Suverenista, što njegov čin čini time hrabrijim. Prava je šteta što takve riječi nismo čuli od predsjednika Republike, koji je indirektno podržao Mostov referendum protiv covid-potvrda, nazvavši ih devijacijom koja će se uskoro pokazati smiješnom. I tako su predsjednik Republike i dosadašnji predsjednik saborskog kluba Hrvatskih suverenista poznat po svojim radikalno desnim stavovima, zamijenili uloge.

No kako ga je krenulo od početka mandata, kada je već u startu izvrijeđao kompletnu nevladinu scenu, feministkinje i aktiviste, možda će neki reći da sve ovo i nije više neko iznenađenje i da se iza izljeva Milanovićeva neobuzdanog karaktera – uz vidnu fascinaciju vojskom, glorifikaciju Poljske i Mađarske, Orbána i Kaczyńskog, i pljuvanja po Bruxellesu – zapravo krije agenda pridobivanja birača koji su se oteli kontroli HDZ-ta. I gdje je tome kraj? Jer već nakon dvije godine mandata, čovjek koji je u svom inauguralnom govoru nadahnuto najavljivao da Hrvatska treba postati kuća za sve nas, progovara jezikom najcrnje desnice koja mu otvoreno aplaudira. Pitanje je samo – je li zbog toga izabran?