Vi i vama slični ubili ste premijera Fica pišući poluistine, laži i huškajući ljude koji rade svoj posao na prikupljanje novca. Vaš trostruki doušnik platio je to glavom, a uskoro će i svi urednici iz ‘osovine zla’. Čekamo trenutak da vas uhvatimo što više zajedno kako ne bismo rasipali eksploziv samo za jednog smetlara. Lešinari koji prežive počet će pisati istinu i samo istinu, a ne lagati, izmišljati i pisati samo da bi skupili novac. Pratimo vas i više od dvije će biti uspješne, stoga napišite svoje oporuke…”

Tako glasi poruka poslana 20. svibnja na službeni broj mobitela redakcije Nacionala, koja je do sada najdirektnija prijetnja redakciji od 2008. godine kada je autobombom mučki ubijen jedan od osnivača, kasnije većinski vlasnik i glavni urednik Nacionala Ivo Pukanić i njegov bliski suradnik Niko Franjić. Dakle, eksploziv nije spomenut slučajno. Ni „osovina zla“ nije spomenuta slučajno s obzirom na to da je upravo Veliki vođa Vlade Andrej Plenković stavio tjednik Nacional na prvo mjesto liste „osovine zla“, uz Telegram, N1, Indeks i 24 sata, koji, kako je objasnio svojim stranačkim drugarima na zatvorenom sastanku u središnjici HDZ-ta, rovare protiv Vlade, valjda plaćeni ruskim ili nekim drugim prljavim parama.

Malo je reći kako se može najlegitimnije sumnjati da je upravo ljubimac Ursule von der Leyen, uvaženi član europskih pučana poznat i kao AP, u maniri neumrlog Franje i njegovih zelenih, žutih i crnih vragova, nacrtao mete na čelu glavnim urednicima „klike lijevih medija“ koji su otkrili gotovo sve afere pravomoćno osuđene zločinačke organizacije HDZ-ta u posljednjih osam godina. A sada se pravi grbav i tvrdi da njegova retorika nije bila otvoreni poziv na linč.

Upitan osjeća li se odgovornim za prijetnje Nacionalu, gazda HDZ-ta mrtav ‘ladan je odgovorio: „Ne, ja sigurno ne. Ne znam uopće odakle vam takva ideja.“ A što se tiče snimke koja je iscurila u javnost, na kojoj se dobro čuje teza o osovini zla, i za to AP ima savršeno razumno objašnjenje. Kako reče, bio je to „interni govor na stranačkom sastanku koji nije bio predmet javnosti, već je trebao figurativno objasniti neke političke pozicije i nema nikakve veze s ovim“. Ma kakvi!

Figurativno je očito shvaćeno doslovno među ostrašćenom sljedbom koja sluša njegove riječi i koja zasad na verbalnoj razini pokazuje da je spremna na sve kako bi začepila usta prokletim piskaralima čije gadosti kvare idiličnu sliku uspješne i stabilne HDZ-tove vlasti kojom faraon Plen Ki-mun već godinama maže oči osiromašenim rvackim građanima. Ali, nakon što je AP zbog ostanka na čelu države pristao na ucjene Domovinskog pokreta, izbacio SDSS iz vladajuće većine i vratio HDZ na postavke iz Karamarkova doba, zloduh je pušten iz boce. Opet.

Nakon što je Nacional prijavio prijetnje nadležnoj policijskoj upravi i ministru unutarnjih poslova te nakon što su to HND i europska novinarska udruženja oštro osudili, naravno da je veliki opsjenar AP okrenuo pilu naopako i ponovo izvukao iz rukava takozvani teroristički napad na Markov trg, koji je 2020. izveo nesretni dečko opranog mozga Daniel Bezuk. Lukav ko prerijska lisica, Plenki nije zaboravio pritom optužiti medije koji nisu dovoljno naricali nad njegovim ugroženim životom, za poticanje nasilja. Jer, naravno, on je svih ovih godina zapravo bio najveća žrtva i ciljana meta iako je u trenutku pucnjave bio kilometrima daleko od zgrade Vlade, dok je Bezuk sam sebi oduzeo život. Nakon toga su oni koji su se drznuli vrijeđati uvaženog premijera putem društvenih mreža ili ga možda dočekati prilikom gostovanja po Rvackoj s nekim nezgodnim transparentom, u najvećoj mjeri privedeni, optuženi i suđeni. A Markov trg, kao što je poznato, postao je najčuvanije parkiralište u državi. Za razliku od Plenkovića kojem nije pala dlaka s glave, Ivo Pukanić i Niko Franjić razneseni su bombom dok su naručitelji i izvođači tog pomno planiranog atentata bili odlično organizirani i daleko opasniji od Danijela Bezuka. No Pukaniću nitko nije vjerovao da mu prijete, nije imao zaštitu i mnogi kolege su ga ismijavali zbog paranoje i privlačenja pozornosti javnosti pukim izmišljotinama. No to je već druga priča.

Doduše, bilo je to za Sanaderove vladavine, koja se iz današnje perspektive čini kao zlatno doba medijskih, ljudskih i manjinskih sloboda. Ne zato što je Ćaća bio uvjereni demokrat širokih pogleda na svijet, već zato što se bojao Europe. Ali i Europa je tada bila drugačija, a u međuvremenu su zatiranje medijskih sloboda i ubojstva novinara postali uobičajene pojave, osobito u novim zemljama članicama poput Slovačke, Mađarske ili Malte.

Što se medija tiče, zanimljivo kako je bivši pripadnik zlatne komunističke mladeži AP mijenjao svoje stavove tijekom dvaju mandata na vlasti, koja mu je gadno lupila u glavu. Teško je i zamisliti da je prije osam godina isti taj AP imao puna usta hvale za medij koji je razmontirao Tomislava Karamarka zbog sukoba interesa i tako mu utro put k HDZ-tovu tronu.

No po sistemu vlast kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno, AP-u su najveći neprijatelji postali upravo urednici i novinari čiji su tekstovi razotkrili svu raskoš klijentelizma, uhljebizma i korupcije njegovih dviju vlada, čime se pozabavio i Ured europskog javnog tužitelja. Normalno da ga to silno nervira jer šteti njegovim ambicijama u Bruxellesu, kamo bi se, u nekoj fazi svoje vrtoglave političke karijere, ipak rado uvalio. A tamo, kao što je poznato, prodaje maglu o slobodi medija i vladavini prava u zemlji Nedođiji kakva je Hrvatska u kojoj je, zahvaljujući beskrupuloznom političkom braku iz interesa s krajnjom desnicom, treći put formirao vladu.

No činjenica jest da su Plenkovićeve teze o „osovini zla“ izrečene prije tog trgovačkog braka, u govoru u kojem je sadašnje partnere u vlasti okarakterizirao kao pokvarene ljude i nesposobne luđake s kojima ne treba imati posla. Budući da je sve to izložio na sastanku užeg stranačkog vodstva HDZ-ta, može se pretpostaviti da je govorio upravo ono što misli i što mu je na duši. Dakle, i bez toksičnog utjecaja domovinaca na vladajuću većinu, prije ponovnog uvođenja nacionalističke i radikalne retorike na političku scenu i prije njihove nakaradne programske politike prema medijima, koji bi trebali biti domoljubni i promovirati kršćanske vrijednosti, bivši i sadašnji premijer smatrao je da su kritični, a osobito istraživački novinari pristrani, da on na to treba javno upozoravati, da ih zakonom treba pritisnuti i, naravno, kažnjavati. Što bi se reklo, pripremio je teren za ovo što se sada događa.

Pa nije slučajno zloglasni lex AP, prema kojem se kažnjava neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidne ili dokazne radnje, izglasan samo dan prije raspuštanja prošlog saziva Sabora i nije slučajno Ivan Turudić prisegnuo za glavnog državnog odvjetnika dva mjeseca prije isteka mandata Zlate Hrvoj-Šipek.

Nije slučajno brutalno napadnut ni poznati aktivist Zoran Pusić, kojem su zaprijetili da će ga zaklati zbog uvjerenja koja promovira, niti je slučajno ravnatelj Spomen-područja Jasenovac Ivo Pejaković dao ostavku dok se povijesni revizionizam vraća na velika vrata.

Nakon osam godina vlasti najvećeg Europćana među Rvatima Andreja Plenkovića, ponovo je pušten zloduh iz boce. Onaj s kojim se, navodno, trebao obračunati kada je iz Bruxellesa došao preuzeti stranku poručujući da će promijeniti HDZ kako bi promijenio državu. Umjesto toga, ponovo je zavladala atmosfera poziva na linč, a rezultat su prijetnje i napadi na druge i drugačije i sve one koji se usuđuju javno kritizirati vladajuće i razotkrivati njihove marifetluke. Doduše, i prijateljica Ursula von der Leyen, Spitzenkandidat EPP-a, ne odbacuje mogućnost koalicije s opasno desnim strankama unutar Europskog parlamenta ako joj to bude trebalo za većinu. A, Bože moj! U ljubavi, ratu i politici sve je dopušteno. Pa što bi se onda Plenki ustručavao od istog? A ceh će, kao i obično, prvo platiti mediji.