Problem je Zlatko. NE HASANBEGOVIĆ I NE DALIĆ, VEĆ KOMADINA. Koji u ovom trenutku više nema niti jedan izgovor da se skriva iza svoje neambicioznosti i istjeruje principe stranačke procedure i statutarnih odredbi. Biračima ljevice pun je k… međusobnih obračuna i za ovaj i ovakav SDP više ne žele glasati. Sad je trenutak da se Zlatko Komadina konačno malo žrtvuje za stranku

Zlatko, jaaavi se! Ne Hasanbegoviću i ne Daliću! Zlatko Komadina, vrijeme je!

Kad se prije puno godina tražio nasljednik Ivice Račana, činilo mi se nekako prirodnim da se za predsjednika SDP-a kandidira Zlatko Komadina. Na pitanje zašto to nije učinio, samozatajno je odgovorio: Mislio sam da me nije red! Tada je to objašnjenje zvučalo prilično razumno i mudro jer potpredsjednica stranke bila je Željka Antunović, a neki drugi, sada već zaboravljeni članovi, bili su u prvom planu. Zato je zrakoprazni prostor iskoristio Zoka Milanović i kao komet iz vedra neba kandidirao samog sebe. Iako na njega sasvim sigurno nije bio red jer se učlanio u stranku tek uoči političkog preokreta 2000., nakon što je mračne devedesete proveo u Ministarstvu vanjskih poslova kao jedan iz legla Mate Granića. U društvu s Plenkijem, Njonjom, Čokolindom i ostalim mladim lavovima ‘rvacke diplomacije. O Milanovićevoj eri sve smo rekli, imao je on svojih uzlaznih i silaznih putanja, no iz današnje perspektive posve je jasno da je SDP-ejce nepovratno rasturio svojim razornim karakterom i nekontroliranom arogancijom, a stranku odvukao daleko od socijaldemokracije. Zlatku Komadini sigurno nije bilo lako trpjeti takvog šefa vlade pa se nabrzinu razbolio i pobjegao s pozicije ministra pomorstva, prometa i infrastrukture natrag u sigurnu riječku luku. Kada se konačno kandidirao kao Zokijev protukandidat, gadno je popušio na unutarstranačkim izborima, koje je pratila prilično prljava i neukusna kampanja, uz javno gađanje blatom na svim tradicionalnim medijima i društvenim mrežama. Stoički je podnio poraz i opet s lakoćom pobijedio u Primorsko-goranskoj županiji, nakon čega se počeo ponašati kao uvrijeđena mlada.

Pa je umjesto sebe, nakon Zoke, podmetnuo mladca s viškom samopouzdanja i manjkom karizme i političkog talenta, da glumi vođu ljevice. Budući da je nakon više od godinu dana bauljanja, satiričkih ispada, selfeija s kupusom, šamaranja i natezanja, pisanja peticija, pobuna i javnih izljeva nezadovoljstva većine iole suvislih članova SDP-a, svima osim Davoru Bernardiću jasno da ovako više ne ide, vrijeme je da ga oni koji su ga instalirali i maknu. Budući da mu, očekivano, ne pada na kraj malog mozga da se makne sam.

Jer je uvjeren da ga narod voli, a mreža anonimnih poslušnika podržava ga u svim stranačkim tijelima. Nije čovjek kriv što živi u paralelnom svemiru i nije u stanju suočiti se s realnošću. Za takve postoje posebni psihološki tečajevi i stručna pomoć. I o nesretnom Beri posljednjih mjeseci sve je rečeno i nema više smisla ponavljati poznate činjenice o beznadnom padu rejtinga SDP-a, kojeg su napustili i najokorjeliji birači. Dakle, Bero više nije problem, u političkom smislu on je hodajući mrtvac koji će to jednog dana, ako ne ranije, onda nakon sljedećeg izbornog debakla, valjda i sam shvatiti.

Problem je Zlatko. Ne Hasanbegović i ne Dalić, već Komadina. Koji u ovom trenutku više nema niti jedan izgovor da se skriva iza svoje neambicioznosti i istjeruje principe stranačke procedure i statutarnih odredbi. Je li javno objavljeno ljubavno pismo Beri, koje je potpisalo 90 istaknutih SDP-ejaca, način da se smjenjuje šef stranke ili se to trebalo raditi prema internim regulama, sada je sasvim nebitno. Bitno je da je biračima ljevice pun k… njihovih međusobnih obračuna i da za ovaj i ovakav SDP više ne žele glasati. Umjesto toga, na sljedećim izborima u još većem postotku ostat će doma kuhati gulaš, gledati sapunice ili će doći zašarati izborni listić i glasati za Mickeyja Mousea.

Sad je trenutak da se Zlatko, ali Komadina, konačno malo žrtvuje za stranku, zaustavi masakr i ispuše balon u koji se Bero pretvorio. Postavivši marionetu kojom su mislili upravljati, stranački veterani gadno su se preračunali i stvorili neusmjereni projektil s nedostatkom koncentracije koji ne doživljava niti jednu drugarsku kritiku, a za birače SDP-a jebe mu se živo. Samo dok je on u sedlu.

Budući da se Rajko Ostojić, još jedan Pigmalion u Berinu slučaju, izmaknuo u pozadinu, daleko od svjetla reflektora, nakon što je i on dignuo ruke od jalova posla, jedino mu Komadina može prijateljski preporučiti da diskretno ponudi ostavku – i to što prije. I ako će to smiriti strasti u dječjem vrtiću na Iblerovu trgu, makar privremeno preuzme kormilo stranke. Jer zabludjeli dječak s diplomom profesora fizike i završenom političkom školom Milana Bandića, iako se pravi da se oko njega ništa ne događa, kormilo nikada nije ni držao u rukama. Brod se opasno nagnuo i uskoro će se potopiti, stranka će se do kraja raskoliti, a socijaldemokracija u Rvata bit će tek mislena imenica. I nestat će zauvijek u ropotarnici prošlosti. I dok Peđa Grbin, Siniša Hajdaš-Dončić i ostali pobunjenici čekaju presudu Glavnog odbora, SDP bi mogao ostati bez 23 saborska zastupnika.

Je li to vrijedno tvrdoglavljenja Zlatka Komadine zbog činjenice da je Bero bio njegova ideja, u ime pedagoškog dokazivanja da se takve situacije rješavaju unutar četiri stranačka zida? I maloumnima je jasno da se ne mogu riješiti jer inače sav prljavi veš SDP-a ne bi sukljao kroz vrata i prozore već mjesecima i zabavljao naciju gadarijama koje si podmeću.

Sve dok SDP-ejci ne srede svoje redove i ne prestanu si međusobno vaditi crijeva, nitko više ozbiljno ne shvaća jalove pokušaje kritiziranja Plenkijeve vlade, rasprave o svemirskom programu i o tome tko je pao s Marsa ili predstavljanje uzaludnih reformi, jer ionako ništa konkretno nisu u stanju ponuditi kao alternativu.

I dok Zlatko Dalić, koji je umjesto bahatosti i samozadovoljstva uveo novu riječ u rvacki nogomet – a to je poniznost, s razlogom može biti optimist, Zlatko Komadina za optimizam apsolutno nema povoda. Vrijeme je da prestane uživati u svojoj komociji pozadinca koji povlači konce i počne djelovati svojim autoritetom koji, usprkos svemu, još uvijek ima. Osim što je desetljećima pobjednik na terenu, svojom smirenošću mogao bi parirati Plenkijevoj anemiji, a svoj antifašizam i opredijeljenost za vrijednosti socijaldemokracije ne bi trebao posebno dokazivati. Jer za razliku od Zoke, on se u stranku učlanio početkom devedesetih, kada je to bilo krajnje nepopularno, a SDP jedva prelazio izborni prag. Budući da u regionu vole visoke i sijede – od Andreja Plenkovića preko Dragana Čovića, Hashima Thaçija, Aleksandra Vučića do Filipa Vujanovića – Komadina bi se dobro uklopio u sliku očinskih figura koje vode bezglave narode. Dosta je bilo glumatanja uvrijeđene mlade, krajnji je trenutak da prizna kako je pogriješio svojom iracionalnom podrškom Beri, koji bi nas mogao spasiti muka i mirno se povući u saborsku penziju, budući da je sa svojih 38 mlađahnih ljeta ispunio sve uvjete. Pa što čeka?

SDP ima sreću što je raspomamljenu naciju zahvatilo nogometno ludilo i u ovom je trenutku boli uvo za rasap u njihovim stranačkim redovima. Kao što ih boli uvo i za nagodbu u Agrokoru, referendume o izbornom zakonu, dugove bolnica, pa čak i za mirovinsku reformu, zbog koje bi bilo humano da ova zemlja legalizira eutanaziju. Razgaljenost navijača i svojih potencijalnih birača najbolje koristi naša estradno osviještena predsjednica Čokolinda, koja je navalila u svlačionice natopljene muškim znojem i testosteronom ne bi li ukrala trenutak slave rvackih nogometnih junačina za podizanje vlastitog rejtinga. I dok je skakala i arlaukala zagrljena s cijelom reprezentacijom, samo smo molili Boga da se još i ne popne na stol. Možda je Plenki obuzda na polufinalu u Moskvi. Jer do sada Jakova nije bilo blizu pa nije imao primjedbi. Jakove, izdrži!

Budući da nas prije ili kasnije, nakon polufinala ili finala, na kraju ipak čeka suočavanje sa surovom rvackom stvarnošću, za koju Zlatko Dalić ne snosi baš nikakvu odgovornost, vrijeme je da dio svoje odgovornosti preuzme Zlatko Komadina. Birači SDP-a nisu nogometni navijači i neće vikati s tribina: Zlatko, javi se! Okrenut će se iz očaja reprezentaciji Živog zida, pa makar znali da je to posve iracionalno. I zato: Zlatko, javi se!