Da najbolji među nama odlaze prvi potvrdila je i prerana smrt Predraga Freda Matića, eurozastupnika iz redova SDP-a, heroja Trpinjske ceste, bivšeg ministra branitelja, bivšeg saborskog zastupnika i bivšeg savjetnika predsjednika Republike Ive Josipovića, umirovljenog brigadira Hrvatske vojske, nositelja najviših ratnih odlikovanja. Smrt koja je iskreno ražalostila mnoge.

Freda Matića mnogi će pamtiti kao hrabrog i dobrog čovjeka, bez dlake na jeziku, kojeg su čak i oni koji ga nisu poznavali doživljavali kao nekog sebi bliskog, zahvaljujući njegovim jasnim stavovima, nesalomljivom duhu i britkom, narodskom humoru koji je zadržao do posljednjeg daha, usprkos svim teškim trenucima koje je tijekom svog burnog i ispunjenog života iskusio.

A iskusio ih je i u ratu i u miru, kao dragovoljac Domovinskog rata, branitelj Vukovara i zatočenik triju srpskih koncentracijskih logora, a onda i kao ministar branitelja kojeg su zadrigli predstavnici raznih kvazibraniteljskih udruga u službi Karamarkova HDZ-ta na sve načine pokušavali svrgnuti, prosvjedujući punih 555 dana u šatoru ispred Ministarstva obrane u Savskoj

Uvrede koje su mu notorni šatoraši svakodnevno upućivali, nazivajući ga izdajnikom i negirajući njegov ratni put, dok su okretali janjce i prijetili plinskim bocama građanima Zagreba, nesumnjivo su ostavile traga i na njegovu psihu i na njegovo zdravlje, baš kao i muke koje je tijekom devet mjeseci robijanja preživio u Stajićevom, Nišu i Srijemskoj Mitrovici, koliko god ih stoički podnosio. A podnosio ih je jer je znao da je uvijek bio na pravoj strani povijesti i politike kao i da je učinio sve kako bi život istinskih branitelja učinio dostojanstvenijim, lakšim i smislenijim.

Lišen svake mržnje i gorčine, Fred se zalagao za pomirenje i civiliziran suživot sa susjedima, a svoju knjigu o ratnim i logorskim danima „Ništa lažno“ osobno je uručio srpskom predsjedniku Borisu Tadiću koji se nedugo nakon toga došao pokloniti žrtvama Ovčare. Na što se također zaboravilo. Zalagao se Fred i za pronalazak svih nestalih iz Domovinskog rata, a on je prvi koji je na popis nestalih dodao i srpske civilne žrtve. Na žalost, nakon promjene vlasti u Hrvatskoj i Srbiji, u posljednjih deset godina pomaka na tom planu uglavnom nema.

Fredov mandat ministra branitelja obilježilo je divljanje i žestoki otpor krajnje desnice pod zaštitom HDZ-ta, uz parolu „oba će pasti“, što se odnosilo na premijera Zorana Milanovića i predsjednika Josipovića.

To je doba dviju kolona i famoznog Stožera za obranu vukovarske Hrvatske koji je zloupotrijebio Dan sjećanja na žrtvu Vukovara kako bi rušio demokratski izabranu vlast, između ostalog i ministra branitelja Freda Matića koji im je bio poseban trn u oku. Usprkos pritiscima, on tada nije odstupio, ali su nakon izbora svi „pali“. Po mnogima, otada je Hrvatska krenula krupnim koracima unatrag, o čemu je i Fred često govorio.

Jer najveći i jedini grijeh čovjeka koji je pod zapovjedništvom legendarnog Blage Zadre neustrašivo uništavao tenkove JNA na Trpinjskoj cesti bila je činjenica da je u SDP-u, a ne u HDZ-u. Kao i da, usprkos svemu što je proživio, nije mrzio Srbe, nije bio nacionalist, nije bio ustašofil, niti zadrigli katolik, već antifašist koji se jasno i glasno zalagao za prava žena i prava manjina – i etničkih i seksualnih. „Eh, samo da si u HDZ-u, bio bi ministar doživotno!“ prepričavao bi Fred razgovore s političkim plaćenicima iz redova takozvanih branitelja, od kojih oni najglasniji ratišta uglavnom nisu nikada vidjeli.

Njihov problem bio je i taj da ih je Fred znao u dušu i da je za svakoga od njih mogao reći na koji je način stekao braniteljski status. Na prvoj liniji fronte ili u birtiji. A osim toga, kako je sam svojedobno rekao, „nema šatoraša kojem nisam nešto u životu sređivao“. Nije ni čudno da su se mnogi digli na zadnje noge kada je u svom ministarskom mandatu javno objavio Registar branitelja, u kojem je tada već bilo 500 tisuća ljudi, iako je Hrvatsku, brat bratu, obranilo manje od 200 tisuća onih koji su se odazvali pozivu domovine. Treba li spominjati da je ministar Tomo Medved ukinuo Registar 2017., za vrijeme prve Plenkovićeve vlade, kao i da je otada do danas, trideset godina nakon završetka Domovinskog rata, broj onih koji uglavnom nezasluženo uživaju razne braniteljske privilegije rastao geometrijskom progresijom.

U svom stilu, ukidanje Registra Fred je te 2017. prokomentirao: „Sada kada je Registar zamračen, za dvije godine vidim sliku kako milijuntom branitelju premijer Plenković i ministar Medved uručuju cvijeće i bombonijeru.“ E pa tu brutalnu iskrenost čovjeka koji je, za razliku od Plenkovića, imao sva prava biti kritičan prema lažnim braniteljima i korumpiranoj vlasti, HDZ-tovci mu nisu mogli oprostiti i napadali su ga na pasja kola. I sa saborske govornice i preko svojih sluganskih medija, a osobito preko opskurnih ustašofilnih portala i marginalnih televizija. Napadali su ga i u kampanji za parlamentarne izbore, nastojeći ga ogaditi kao lažnog kandidata i lažnog branitelja. Da bi se, nakon vijesti o Fredovu preranom odlasku i premijer i predsjednik Sabora, pa i ministar branitelja biranim riječima i s puno poštovanja oprostili od njega, odajući mu priznanje za sve ono što su posljednjih desetljeća negirali. Licemjerno do bola!

Fredova borba za bolje hrvatsko društvo i prava najranjivijih nije nikada stala. U njegovu mandatu ministra branitelja donesen je Zakon o žrtvama ratnog zločina silovanja, prvi u regiji, pa i u svijetu, kojim je svim silovanim ženama u Domovinskom ratu priznat status žrtve i omogućena psihosocijalna pomoć i simbolična naknada za strahote koje su preživjele, a o kojima se zbog srama i predrasuda nisu usudile progovoriti preko dva desetljeća. Nastavio se zalagati za prava žena i kao član Odbora za ravnopravnost spolova u Europskom parlamentu, gdje je kao izvjestitelj uspio progurati Rezolucija o seksualnom i reproduktivnom zdravlju žena, za koju je glasala većina europarlamentaraca, pa čak i oni iz redova Europskih pučana, čitaj i HDZ-ta. Na žalost, Sabor nikada nije usvojio tu Rezoluciju kojom se, između ostalog, ženama garantira pravo na legalan i siguran pobačaj.

Svojim je stavovima, ali i aktivizmom osobito nervirao Željku Markić i ostrašćene pripadnike opskurnog pokreta Vitezova bezgrešnog srca Marijina, poznatije kao klečavci koji se svake prve subote u mjesecu okupljaju na Trgu bana Josipa kako bi molili za predbračnu čistoću žena i autoritet muškarca u katoličkom braku. S velikim veseljem Fred se redovito nalazio na onoj drugoj strani, među protuprosvjednicima, sa ženskim udrugama, zalažući se za prava žena da same raspolažu svojim tijelom i svojim životima. Te subote na Trgu bana Josipa ne bi propustio ni za što. Takav je bio Fred. Atipičan političar koji nakon svih funkcija koje je obnašao i svih odlikovanja koje je dobio, nije odustao od borbe za ljudska i ženska prava, iako bi mu bilo daleko komotnije u životu da je imao iskaznicu HDZ-ta.

Teza da takve kao što je Fred Bog uzima k sebi kako bi mu bili bliže slaba su utjeha njegovim najbližima, a vjerojatno bi i on ispalio neku šalu na svoj račun, ali i na račun Boga. Tužno je i cinično da takav čovjek mora umrijeti kako bi mu crna desnica, ali i oni koji se smatraju civiliziranim desnim centrom – poput članova HDZ-ta i njihova ministra branitelja Tome Medveda – odali počast kao istinskom domoljubu koji je krvario za Hrvatsku i borio se da postane ne samo slobodna i neovisna, već i demokratska, tolerantna i socijalno pravedna država.

Ko’ što reče predsjednik Republike, Hrvatsku je obranilo malo dobrih ljudi. A jedan od njih bio je Predrag Fred Matić koji je svaku pa i najtežu životnu situaciju prevladavao svojom neizmjernom duhovitošću. Na žalost, ne i bolest koja ga je pokosila usred velikih planova za novi mandat u Europskom parlamentu koji nije dočekao. Hrvatska, ali i europska politička scena ostala je bez izuzetnog i časnog čovjeka, kakvih nema mnogo. Zbogom Frede, stari druže, silno ćeš nam nedostajati.