Kad je već napuhan ko puran proglasio kolosalnu pobjedu HDZ-ta na lokalnim izborima, zašto se onda predsjednik Vlade toliko pjeni posljednjih dana i pred kamerama obrušava na drske novinare, plaćene političke komentatore i proklete medije zbog kojih su njegovi beznadni odabranici u Zagrebu i Splitu popušili do kocena?

Čemu nervoza kad je tako maestralno uspješan u većini županija, gradova i općina i kad je njegova stranka „opasnih namjera“ osvojila navodno i više nego su se nadali. Možda ga živcira to što njegovo divljenje prema samom sebi ne dijele baš svi rvacki građani i stranački drugari, iako im je lijepo objasnio da HDZ ne može uvijek osvojiti baš sve. Nešto malo mrvica s izbornog stola mora ostati i za one druge, kad se već igramo demokracije.

Pa što je to onda naljutilo Europćanina na čelu Vlade, koji se kune u slobodu javne riječi i koji je sa suzdržanim prezirom prokomentirao ispade svog ljutog protivnika s drugog brda Zorana Milanovića kada je jednako brutalno napao novinare HRT-a poručivši im da rade za politički kontroliranu televiziju kakva je postojala u Sovjetskom Savezu? Što je, doduše, točno, ali je, kao i obično kada je Zokijev nepredvidivi karakter u pitanju, pogrešan i neprimjeren bio način na koji je to učinio, a omanuo je i metu. Jer nisu krivi novinari, već podobna uprava koju je postavila Vlada HDZ-ta na čelu s Andrejem Plenkovićem, kao i Zakon o HRT-u, jedan od najgorih u povijesti, koji je donijela upravo vlada Zorana Milanovića.

Pa kad je Zoki opatrnuo po državnoj dalekovidnici koju je još Karamarko pretvorio u katolibansku utvrdu, Plenki je uzvratio istom mjerom – ali komercijalnim televizijama i portalima. Vjerojatno ga posebno ždere činjenica da tamo ne može postavljati ravnatelje i urednike kako mu je ćeif, kao što ne može ni određivati koji voditelji, gosti i komentatori imaju pristup ekranu. A sve zbog proklete europske regulative! Tko zna, možda mu je, onako tolerantnom kakav već jest, palo na pamet da oduzme koncesije za emitiranje RTL-u i Novoj TV, ali se u posljednjem trenutku dosjetio da bi ga zbog toga možda ipak maltretirali u Bruxellesu.

I tako je razjareni premijer u maniri neumrlog Franje proglasio sve kritičare HDZ-tovih kandidata stranim plaćenicima koji su maliciozno gadili Davora Filipovića i Vicu Mihanovića, inače sjajne i sposobne političare i vrhunske stručnjake koje bi u suprotnom javnost zacijelo prepoznala kao buduće gradonačelnike. Osobito perfidni, kako je objasnio u svom pravednom gnjevu, bili su lapsusi s imenom doktora ekonomije koji je najavio otvaranje pogona za proizvodnju cjepiva protiv raka u Zagrebu, a kojeg su, tu i tamo, u televizijskim emisijama prozvali Damirom umjesto Davorom. To je, dakako, bilo presudno za njegovih bijednih 9,83 posto, koliko je uspio teškom mukom navući u rvackoj metropoli i ostati miljama daleko od ulaska u drugi krug. Jer, oprostite, Damir nije isto što i Davor. Za Davora bi glasali svi, ali za Damira – nikako.

Nema veze što su ga prilikom objave gradonačelničke kandidature Damirom prvo nazvali na webu njegova matičnog ogranka HDZ-ta na Trešnjevci, nema veze ni što su se televizijski voditelji redovito ispričavali zbog nenamjerne greške, u svemu tome staloženi je premijer uočio urotu širokih razmjera. I tako, osim što je ispao paranoičan, Andrej je, da prostite, ispao i neinteligentan. Da ne kažemo glup. A sve zato da bi krivicu za gubitak izbora u dva najveća rvacka grada prebacio sa sebe na nekog drugoga. Jer Plenki je, kao svojevremeno i Kralj Sunce Luj XIV., apsolutno nepogrešiv. Osim što je nadnaravno mudar, obrazovan, duhovit i nadasve zgodan.

Dakako, onaj koji gubi ima se pravo i ljutiti. Ali Plenković je, navodno, apsolutno pobijedio. Što bi bilo da je HDZ stvarno izgubio 15 županija, 45 posto gradova i isto toliko općina, koje je u ovom naletu osvojio? Valjda bi sve birače optužio za veleizdaju, a izborna povjerenstva potjerao u logore. Zbog svega navedenog moglo bi se zaključiti da ne žuljaju Plenkovića samo Zagreb i Split, već se nešto drugo iza brda valja. Naime, osim stranačkih jastrebova, i neki prekaljeni veterani krenuli su svrdlati po njegovoj stranačkoj fotelji, što Plenkijev autokratski karakter teško podnosi.

Osobito mu dižu tlak pobjednici iz vlastitih redova koji su se usudili javno izreći svoje mišljenje. Nakon Ivana Anušića koji je uoči drugog kruga izjavio da bi, samo da živi u Zagrebu, glasao za Škoru, javio se i dubrovački gradonačelnik Mato Franković, koji je s 59 posto osvojenih glasova uvjerljivo pomeo nezavisnog Peru Vićana i poručio ono što su i maloumni shvatili – Davor Filipović bio je loš kandidat, vodio je lošu kampanju i sam je kriv za svoj debakl. A nakon poraza u Splitu, vječni vladar Dalmacije Ante Sanader znakovito je ustvrdio da predsjednici HDZ-ta prolaze, a on ostaje, zahvaljujući članstvu koje ga podržava. Pa kako onda stranački gazda ne bi pobjesnio? I on je samo čovjek iako je nepogrešiv.

Osim stranačkih drugara, svrdlaju i koalicijski partneri u Saboru, nezadovoljni prljavom makljažom u lokalnim sredinama. Kao, na primjer, u Varaždinskoj županiji, gdje je Anđelko Stričak ne birajući sredstva skinuo s trona Radomira Čačića.

Veterana političkog preživljavanja iz redova Reformista to je potpuno izbacilo iz cipela pa je odlučio Plenkoviću vratiti milo za drago, postavivši ultimatum oko suradnje s bivšim varaždinskim gradonačelnikom – optužnicama opterećenim Ivanom Čehokom – u Gradskom vijeću, po sistemu ili on ili ja. Možda je i prijetio praznom puškom, ali kada većinu u Saboru drži samo jedna ruka, nije čudno da kolosalni pobjednik lokalnih izbora povremeno gubi kontrolu nad sobom. Osobito nakon što je, u znak upozorenja, zastupnica Reformista Nataša Martinčević bila suzdržana prilikom izglasavanja povjerenja ministru Berošu. Kao da Plenkoviću nije bilo dosta što ga mora braniti pred opozicijom u Saboru, već je još morao i brojati ruke. Pa tko onda ne bi bio nervozan?

Ulje na vatru svakako je dolio i novi idol krajnje desnice i rvackih generala, osobito onih umirovljenih i optuženih za ratne zločine, predsjednik Republike Zoran Milanović.

Tema ovoga puta nije izbor predsjednice Vrhovnog suda, a nije ni Dan državnosti na koji Zoki poslovično ne dolazi, već proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti koja bi se, po njegovom mišljenju, trebala ubuduće održavati u Glini, Petrinji ili negdje u Baniji, gdje su i vođene posljednje i najkrvavije bitke za oslobađanje okupiranih hrvatskih teritorija. Ideja sama po sebi nije neutemeljena, s obzirom na to da je upravo tamo, i to tek 8. kolovoza 1995., slavno završila vojno-redarstvena akcija Oluja, kada se legendarnom generalu Petru Stipetiću predao 21. Kordunski korpus s Čedom Bulatom na čelu, uz čestitke hrvatskoj vojsci na pobjedi.

No problem je u činjenici koju je Zoki ponovo smetnuo s uma, a to je da je četiri godine bio predsjednik Vlade koju je podržavala ogromna većina u Saboru i da je, samo da mu je do toga doista bilo stalo, mogao organizirati proslave Oluje i u Glini i u Petrinji, onako kako je svojedobno predlagao i pokojni general Stipetić. Ali to Milanović, kao i mnoge druge stvari, tada nije učinio. Možda, kako neki tvrde, zbog one poznate boli u preponama za sve, osim za ručkove u Taču.

A sada je, na krilima popularnosti među odmetnutim HDZ-tovim jastrebovima koji Plenkiju rade o političkoj glavi, baš zgodno iskoristio proslavu Oluje da mu spočitne kako se na kninsku tvrđavu „politički dobro sračunato, popeo prvi put 2016. kada se uspio i junački skljokati“. Što je također točno, kao što je točno i da se Zoki svojedobno skljokao s Patrije, iako tvrdi da je to bio „parkour“.

A točno je i da su Milanoviću, dok je bio premijer, tamo redovito zviždali oni koji mu danas aplaudiraju. Vjerojatno u tome Plenković vidi i najveću opasnost za svoju poziciju na čelu HDZ-ta, usprkos 1766 zastupnika po općinama, gradovima i županijama, koje je HDZ dobio na ovim izborima. Kolosalno – ali badava!