Eh, to pravosuđe u Rvata nikako na zelenu granu. Otkad je neumrli predsjednik Franjo početkom devedesetih posmicao dvije tisuće sudaca, a na njihova mjesta dao postaviti politički podobne, pravda je za prosječne građane Lijepe im Njihove uglavnom nedostižna, jer sudski procesi traju beskrajno, a pred zakonom uvijek ima jednakijih. Odnosno, na neke zakon kao da se i ne odnosi. Samo treba imati snažno političko zaleđe i dovoljno para. A dobro dođu i nekretnine. I dok u bajboku završavaju bakice koje na placu bez adekvatne dozvole prodaju stare hlače, dotle kapitalci poput Miroslava Kutle ili braće Mamić uživaju u sumnjivo stečenom kapitalu u svojoj drugoj domovini Bosni i Hercegovini i smiju se rvackom pravosuđu čijoj su ruci uspješno utekli.

U međuvremenu se sustav potpuno urušio, a da apsurd bude veći, situacija se dodatno pogoršala otkad je Rvacka postala punopravna članica Europske unije i otkad je prestao igrokaz s hapšenjima krupnih riba optuženih za korupciju, što je bilo presudno za zatvaranje famoznog Poglavlja 23: Reforma pravosuđa i temeljna prava. Odnosno, otkad je prestao monitoring. Čini se da je nesretni Ćaća Sanader jedini platio grijehe HDZ-ta, stranke opasnih namjera koja se već tri desetljeća služi istim metodama dok brojne konce i dalje iz pozadine povlači vječni consigliere Vladimir Šeks, kodnog imena Sova. Ili Kolega, kako vam drago.

I zato nakon svih afera koje se kisele po ladicama, u čemu su na ovaj ili onaj način svoje prste imali članovi vladajuće stranke, i nakon svih pokradenih milijardi državnih i europskih para, uz zanemarivi broj pravomoćnih presuda, treba stvarno biti lud, naivan ili bezmjerno častohlepan pa se javiti na natječaj za šefa DORH-a. Ili je možda dovoljno biti dobar vojnik partije pa se odazvati pozivu Velikog vođe, koji kaže – ajde ti! Znaš kako je, ruka ruku mije!

Zbog svega navedenog nije ni čudo da se na natječaj za nasljednika beznadne Zlate Hrvoj-Šipek javilo tek četvero kandidata, od kojih su neki vjerojatno prijateljski nagovoreni da se izlože, da ne ispadne kako natječaj uopće nije natječaj. Ili su tek ekshibicionisti kojima odgovara da im se imena vrte po medijima, tko bi ga znao.

Onaj četvrti, dosadašnji sudac Visokog kaznenog suda Ivan Turudić, po mišljenju mnogih jedini je ozbiljni kandidat, koji je, kako vjeruju, očito dobio mig da će ovoga puta proći. Na tu tezu je predsjednik Vlade i HDZ-ta AP, šaljivdžija, odgovorio da Vlada ne daje više migove, već Rafale. Ha ha! Baš je duhovit taj naš premijer, koji se po Bruxellesu kune u nezavisnost pravosuđa i institucija kao takvih iako im u cijeloj EU rvacki građani najmanje vjeruju. No to je druga priča, previše puta prežvakana.

Indikativno je i da se s izborom novog šefa DORH-a vladajućima žuri prije parlamentarnih izbora, iako zlatoustoj Zlati mandat istječe krajem svibnja i iako je dobra demokratska praksa u civiliziranim državama da se taj zadatak ostavi novoj vladi i novom sazivu Sabora. Ali nije Plenki lud da riskira s takvim glupostima. Nema smisla da na čelo najmoćnije pravosudne institucije u zemlji dođe neki svojeglavi i nedokazani anonimus koji bi počeo čačkati po predmetima vezanim uz njegove dvije prošle vlade i kojeg vlast ne može kontrolirati. Pa gdje toga ima, molim vas lijepo?

No vratimo se Ivanu Turudiću, koji se vjerojatno ne bi kockao javljanjem na još jedan natječaj onako, naslijepo. Kao što je poznato, iako je njegova karijera vrtoglavo krenula krajem devedesetih, kada je uz diskretnu pomoć HDZ-ta od Općinskog suda u Virovitici uzletio do Županijskog suda u Zagrebu gdje je bio dugogodišnji predsjednik, Turudiću su se do sada izmaknule razne moćne funkcije na koje je pikirao –predsjednika Vrhovnog suda i Visokog kaznenog suda – jer se stranačke struje očito nisu mogle oko njega dogovoriti. Ipak je bio u predobrim odnosima s klikom Tomislava Karamarka i Zdravkom Mamićem, a to je nekima na Trgu žrtava fašizma broj 4 valjda zasmetalo. Što se promijenilo u međuvremenu? A čujte, kakav je da je, u središnjici su vrlo vjerojatno procijenili da je on „naš dečko“ i da će znati vratiti uslugu. Kad bude potrebno.

Zanimljivo je i kako se nakon Vanje Marušić – koja je pod krajnje neuvjerljivim okolnostima dala ostavku na mjesto ravnateljice USKOK-a zbog prometne nesreće svog službenog vozača, ako se netko toga još uvijek sjeća – nitko ne želi uhvatiti tog ćorava posla. Jer osim što je stresan i na vjetrometini, pod stalnim je pritiskom HDZ-ta, koji je, kako reče Plenkijev omraženi rival s Pantovčaka predsjednik Republike Zoki Milanović, zarobio sve institucije.

Jedna od njih je i Ustavni sud na čelu sa Šeksovim kumom, nekretninama krcatim Miroslavom Šeparovićem, koji je do sada donosio mnoge čudne odluke, a često ih uopće i nije donosio. Jer je tako elegantnije i ne moraš se zamjerati politici koja te postavila.

Tako se, eto, početkom godine većina od osmero ustavnih sudaca proglasila nenadležnima odlučivati o GONG-ovu prijedlogu ocjene ustavnosti Vladine uredbe kojom je već više od tri godine zabranjen pristup Markovu trgu, pretvorenom u najbolje čuvano parkiralište u državi. Doduše, petero sudaca smatralo je da GONG-ov prijedlog treba usvojiti, al’ džaba im trud kada većina odlučuje u korist Vlade.

A sve zato što je AP uvjeren da je meta zlih terorista, koji ga vrebaju još otkad je 2020. vuk samotnjak opranog mozga Danijel Bezuk pucao na zgradu Vlade u kojoj u tom trenutku nije bilo ni premijera ni njegovih jataka. Otada se turisti i građani Zagreba ne smiju šetati po javnoj površini i mogu gledati crkvu svetog Marka samo preko željezne ograde, kako bi se Andrej osjećao sigurnim. A Ustavni sud je takvim odricanjem odgovornosti izbjegao navući na sebe srdžbu Velikog vođe, koji im kroji karijere.

S druge strane, što se događa Vladi kada ne sluša Ustavni sud? Ništa. Sjetimo se samo da je isti još 2017. naložio Saboru da donese novi zakon o pobačaju do veljače 2019. godine. Budući da Plen Ki-munu ne pada na pamet zamjeriti se radikalno desnim i konzervativnim biračima, na čiju podršku duboko u sebi ipak računa, do kraja ovog saziva Sabora novog zakona o pobačaju neće biti. Jer je to politički osjetljiva tema. I izio vuk magare.

Jedini koji se uspio oteti kontroli vladajućih je Vrhovni sud budući da se tu nešto pita i predsjednika Republike, pa je na čelu sa Radovanom Dobronićem postao remetilački faktor u pravosudnoj HDZ-tovoj idili. No i tamo su suci u građanskom odjelu podijeljeni na one koji rade za banke i one koji štite prava građana prema presudi Suda EU-a, pa zato ni nakon ohoho godina nema odluke o obeštećenju potrošača s kreditima u švicarskim francima. E sad, je li pravda u Rvata samo slijepa ili pod utjecajem interesnih skupina?

Pa što da narod onda uopće očekuje od države u kojoj politika na vlasti radi što joj padne na pamet, imenuje suce prema podobnosti i kroji pravdu prema vlastitim mjerilima? Od zemlje u kojoj su takozvani poduzetnici, omastivši brk u kriminalnoj privatizaciji svega i svačega, postali uvaženi stupovi društva, a političari, koji su spretno iskoristili svoje pozicije za čudesno bogaćenje u nevjerojatno kratkom roku, slobodno šeću i prodaju maglu o demokraciji i vladavini prava. A neki su otišli u vječna lovišta neosuđeni, poput rahmetli Mileta Fontane, bivšeg gradonačelnika Zagreba, čija se imovina ne može ni izbrojiti.

Primjer Grada Zagreba, u kojem i dalje caruju Miletovi kadrovi na različitim razinama, dokaz je da čak i da nekim čudom HDZ izgubi izbore, rvackom pravosuđu tako skoro spasa nema. Možda bi biologija mogla riješiti tu situaciju kada bi mladi i sposobni preuzeli stvar u svoje ruke. Ali, avaj, oni mahom ne žele raditi u tako poharanom sustavu i bježe od njega ko vrag od tamjana. Tome sasvim sigurno najvažniji razlog nisu male plaće i velika odgovornost. Već duh HDZ-ta koji je trajno zarobio institucije, čak i kad nije na vlasti.