Kako se približavaju predsjednički izbori i zahuktava kampanja, tako se iz privremene hibernacije bude nabujale braniteljske udruge i uključuju u predizbornu makljažu, samo s novim trbuhozborcima. Oni koji su naslijedili Josipa Klemma i Đuru Glogoškog zovu se Krešimir Maretić i Zoran Maras. Kao u filmu “Beskrajni dan”, iz izbornog ciklusa u ciklus gledamo isti scenarij i čudimo se kako to da političarima s krajnje desnice i HDZ-ta ništa originalnije ne pada na pamet, nego zloupotrebljavati nedodirljivu braniteljsku populaciju za dizanje tenzija i ucjenjivanje domoljubljem. Uostalom, i demonizacija Milorada Pupovca i SDSS-a kao takvog spada u već viđeni predizborni folklor, do kojeg bi ionako došlo, ma što da je izjavio. Kao da nacija pati od kolektivne amnezije pa svake četiri godine uvijek isti dokoni i dobro zbrinuti doživotni profesionalni branitelji imaju potrebu krojiti političku budućnost zemlje, naravno, uz razumnu cijenu.

Zahvaljujući novom Zakonu o braniteljima, u režiji ministra Tome Medveda, cijena podrške Vladi Andreja Plenkovića je 1687 priznatih novih sudionika Domovinskog rata, od 10.600 zahtjeva koji još nisu do kraja riješeni. Treba li spominjati i Zakon iz 2017. koji je osigurao invalidske penzije pripadnicima HVO-a, bez ograničavajućeg roka za traženje tog statusa kojeg je do sada ostvarilo 1999 sretnika iz redova vojske susjedne zemlje. Tu velikodušnost prema biračima HDZ-ta s dvostrukim državljanstvom, dakako, plaćaju porezni obveznici Republike Hrvatske. Iako se istovremeno nema za povišice plaća liječnika, sestara i profesora, dok javni sektor puca po šavovima i opravdano prijeti štrajkovima.

Zato nikoga nije ni začudio nedavno objavljen podatak da je tek dva posto branitelja vratilo pare dobivene kroz Kreditni program zapošljavanja razvojačenih pripadnika Hrvatske vojske iz 1996. godine. A ostali ni neće jer je odlukom Vlade preko 32 milijuna kuna njihovih dugova jednostavno – otpisano.

I dok je osiromašeni puk vulgaris koji se nije uspio utrpati u registar branitelja, svoje kredite vratio nasilnim deložacijama pokrenutim od beskrupuloznih i bezosjećajnih banaka, dotle su privilegirani pripadnici braniteljske populacije bili pošteđeni takvih glupih formalnosti kao što je otplata glavnica i kamata. Uostalom, a zašto bi oni uopće bili zainteresirani za samozapošljavanje, kad je najisplativije zanimanje u Rvackoj biti branitelj. Po mogućnosti umirovljeni.

Mora se priznati da dio njih to nije želio postati u svojoj najaktivnijoj životnoj dobi, no kako su Tuđmanovi tajkuni uspješno poharali hrvatsko gospodarstvo dok su oni ratovali, a radna mjesta naprasno su ugašena, nisu se imali kamo vratiti. Dakako da među njima postoji veliki broj onih koji su doista pokrenuli vlastite obrte, OPG-ove i biznise i nastojali nastaviti konstruktivan život. No takvi se i nisu imali vremena baviti okretanjem janjaca u šatoru pred Ministarstvom branitelja i igranjem plinskim bocama u centru Zagreba. A kamoli glumatati PTSP gotovo četvrt stoljeća nakon Oluje.

Da naplaćivanje ratnih i revolucionarnih zasluga od voljene domovine nije neki izum, ne treba posebno isticati. Prvoborci koji su nicali kao gljive poslije kiše i 40 godina nakon Drugog svjetskog rata i djeca palih boraca koja su se množila geometrijskom progresijom godinama nakon smrti svojih otaca, bili su opći predmet sprdnje u pokojnoj Jugoslaviji, a osobito osamdesetih godina, kada je alternativna medijska i kulturna scena u mračnom socijalizmu bila daleko raznolikija, slobodnija, hrabrija i kreativnija nego u neovisnoj nam Rvackoj.

Bila je notorna činjenica da su takvi uživali nebrojene privilegije, kao i njihovo potomstvo do trećega koljena. Tako je, na primjer, neumrlom predsjedniku Franji, kao rashodovanom Titovom generalu i političkoj komesarčini Komunističke partije, svojedobno dodijeljen raskošni stan u elitnoj Nazorovoj 59, u vili koju su ustaše oduzele uglednoj židovsko-srpskoj obitelji Wruss-Kostić, a komunističke vlasti je nikada nisu vratile mrskim buržujima. Iz stana, nota bene, nije iseljen ni kada je pao u nemilost režima, jer je Tito rekao znamenitu rečenicu: “Tuđmanu ne pakovati!” A onda su se, u jeku Domovinskog rata, samo dan prije donošenja zakona kojim se zabranjuje otkup rezidencijalnih objekata, Tuđmanovi domogli cijele vile od 1400 kvadrata. I to za ciglih 114 tisuća njemačkih maraka. Od kojih im je država pola vratila 1999. godine.

Osim kako zadovoljiti apetite 200 bogatih obitelji, HDZ je odavno shvatio kako se kupuju socijalni mir i glasovi nezadovoljnika pa je, kao što je poznato, broj branitelja, među kojima su i kuharice i tajnice iz Ministarstva obrane, kao i takozvani borci koji su invalidnost stekli vozeći pijani na derneke s janjetinom daleko od fronta, narastao na preko 500 tisuća imena. Usporedbe radi, na Dan D iskrcalo se 160 tisuća savezničkih vojnika na obale Normandije, što je bilo ključno za pobjedu u Drugom svjetskom ratu. Eh, da je doista pola milijuna naših junaka krenulo braniti Lijepu Našu, došli bi do Niša, a ne bi gonili bandu samo preko čuvene rijeke Čikole u Čavoglavama, opjevane u ustaškoj uspješnici tada još krezubog konobara Marka Perkovića Thompsona. A ni Vukovar ne bi nikada pao. Ono što najviše čudi jest činjenica da se istinski branitelji, oni koji su krvarili za ovu zemlju, nisu pobunili protiv takvih licemjernih lažnjaka.

Osim novih privilegija, u predizbornoj funkciji je i histerija braniteljskih udruga izazvana izjavama Milorada Pupovca koji je atmosferu u današnjem društvu usporedio s onom u NDH i rekao da Hrvatska postaje faktor nestabilnosti u regiji. Iako je s tim posljednjim doista pretjerao – jer pored BiH takve kakva jest, Kosova i Srbije, Hrvatska sigurno nije najgora u regionu – nakon toliko godina revizionizma i toleriranja ustašofilije, svatko tko misli svojom glavom mogao bi se s prvim dijelom njegove tvrdnje složiti. Smirivanju situacije očekivano nije pridonijela ni kraljica skandala Kolinda Nacionale, koja je u svom sramotnom intervjuu HTV-u opet propustila osuditi nasilje nad Srbima u Uzdolju i Đevrskama, u organizaciji policiji poznatih splitskih navijačkih krkana. Umjesto toga Pupovca je nazvala bezobraznim i poručila mu da je njegov glavni grad Zagreb, a ne Beograd. Samo što mu još nije savjetovala da on i njegovi sunarodnjaci lijepo odu u Srbiju. A mogla je i dodati: sami ste si krivi za zločine iz mržnje, pazite što govorite!

Okretanje pile naopačke nije strano ni premijeru Plenkoviću, čija tanka većina osim o ucjenama žetončića iz Kluba Mileta Fontane, ovisi i o rukama manjinaca. I on je, samo malo opreznije, upozorio Pupovca da zaveže jezik, osobito kao njegov koalicijski partner. Što je u toj cijeloj priči zapravo najgadljivije.

U situaciji u kojoj se one koji progovaraju o nacionalnoj nesnošljivosti optužuje za širenje govora mržnje i destabilizaciju Hrvatske, neki su malo promućurniji pripadnici braniteljske populacije nanjušili priliku za dobru zaradu. Tako je izvjesni Stjepan Sertić iz Vinkovaca za 50.000 kuna tužio Pupovca zbog duševnih boli koje mu je izazvao svojim izjavama. Čovjek zbog njih ne spava, osjeća se poniženo i rastreseno, povrijeđena mu je osobnost i upućen je na psihijatrijski tretman. Čudno kako se gospodin Sertić nije uznemirio zbog marširanja Skejinih trbušastih crnokošuljaša po Kninu, izvikivanja pozdrava “za dom spremni” na posljednjem koncertu Marka Perkovića u Skradinu ili zbog ploče s istim pozdravom na ulazu u Jasenovac. Što već dugo destabilizira Hrvatsku i nanosi puno više štete njenom međunarodnom ugledu. No nijedna braniteljska udruga nije se zbog toga obratila DORH-u.

A i predsjednica, koja se na obljetnici početka Drugog svjetskog rata u Varšavi ponovno licemjerno hvalila činjenicom da je Hrvatska po glavi stanovnika dala najveći doprinos antifašističkom pokretu, nikada se nije javno ogradila od takvih pojava i pozvala na Ustav Republike Hrvatske koji je prilično jasan kada su u pitanju fašistička i ustaška obilježja i pozdravi.

Zato je posao hrvatskih vlasti odradio biskup Škvorčević koji je jasno osudio napade na Srbe, izjavivši kako je nedopustivo hrvatstvo pretvoriti u ideologiju za mržnju. Konačno je Papin nauk stigao i u redove Autokefalne Katoličke Crkve u Hrvata. Pitanje je hoće li se toga držati i u finišu predsjedničke kampanje, dok će se Kolinda i Škoro mlatiti za njihovu naklonost. I za podršku braniteljskih udruga. Jer svojatanje Domovinskog rata stara je perverzna navada HDZ-ta.