U tjednu u kojem je USKOK podigao optužnicu zbog korupcije i nepotizma protiv četvorice bivših ministara iz Plenkovićeve vlade, na čemu bi svaki politički oponent s nešto soli u glavi mogao itekako poentirati i utemeljenom argumentacijom zakucati premijera u crnu zemlju, gazda s Pantovčaka opet je skrenuo svjetla reflektora na samoga sebe. I nastavio vrijeđati potkapacitiranog ministra obrane Marija Banožića i braniteljske udruge koje kontrolira HDZ i koje ga bojkotiraju.

Na primjer, „Vukovi“ iz Gospića s njim su odbili sudjelovati na proslavi 30. obljetnice ustrojavanja 9. gardijske brigade i Motorizirane bojne „zbog nemogućnosti komunikacije s Uredom predsjednika te ogromne količine arogancije i ega koja dolazi od strane predsjednika koja se pokazala nepremostivom“. Naime, Milanović je zahtijevao da na proslavi ne budu ni Medved ni Banožić, pa je otkazana i dodjela odličja. Priredivši još jedan politički šou u rangu Zdravka Mamića, odbjeglog optuženika rvackog pravosuđa, osim ogromne egomanije, na koju smo se već navikli, ponovo je pokazao politički autizam i pubertetsku neodgovornost.

Doduše, Zoran Milanović odavno je prešao sve granice političke korektnosti u javnoj komunikaciji i prekršio većinu svojih izbornih obećanja, prometnuvši se u rvacku verziju Orbána i Trumpa u jednoj osobi, koju obožavaju glasači Domovinskog pokreta, Suverenista i HDZ-ta u Hercegovini.

I tako su se prošlog vikenda umjesto skandaloznom izjavom staloženog Andreja da mu optužnice protiv njegovih bivših odabranika Darka Horvata, Josipa Aladrovića, Tomislava Tolušića i Borisa Miloševića nisu teret, jer više nisu u Vladi, mediji po tko zna koji put bavili nadjebavanjem nositelja najviše vlasti u državi. Što je započelo eskapadama predsjednika Republike, koje nemaju veze sa životnim brigama građana ove zemlje ni s ukazivanjem na devijacije Vlade, kako tvrdi, jer su devijacije pale u drugi plan zbog njegova uličarskog diskursa i problematičnih stavova. Oni uključuju i divljenje Miloradu Dodiku, voždu Republike Srpske, negatoru genocida u Srebrenici umočenom u razne kriminalne radnje, za kojeg Zoki reče da je pravi patriot i da takvog Srbina želi sa susjeda. Jesu li to stvarno najvažnije teme kojima se vrhovni zapovjednik i predsjednik Republike treba baviti, ma koliko mu sužene ovlasti bile, dok korupcija hara na svim razinama, a narod je sve siromašniji usprkos senzacionalnim mjerama Vlade za prevladavanje nadolazeće ekonomske i energetske krize?

Što bi se reklo – omanuo je Milanović opet ceo fudbal i odvukao pažnju javnosti s bitnih rak-rana ove države i ove vlasti na trivijalnosti kojima je opsjednut u nedostatku pametnijeg posla. Na primjer, raznim obljetnicama koje manijakalno obilazi iako ga braniteljske udruge ne pozivaju i iako s Domovinskim ratom, u kojem je spretno izbjegao sudjelovati, blage veze nema. Jednako kao ni ljutiti protivnik s drugog brda, inače njegov nekadašnji pajdo iz Granićeva legla u Ministarstvu vanjskih poslova Andrej Plenković, kojeg očima ne može vidjeti – i obrnuto.

Nakon svega, iz Milanovićevih usta izišla je i poneka usputna psovka u obračunu s ličko-senjskim županom Ernestom Petryjem kojeg je nazvao slatkim žapcem, a on njega ugojenim prascem. Stvar se nastavila u Dubrovniku, gdje ga je okorjeli župan iz redova HDZ-ta Nikola Dobroslavić namjerno zaboravio pozvati na proslavu 30. obljetnice oslobađanja hrvatskog juga, pa je Milanović u društvu dubrovačkog gradonačelnika Mata Frankovića položio vijenac na groblju Boninovo i odao počast žrtvama. Zbog čega će Mato, kojeg je Zoki pohvalio da nije „politička biomasa“, zacijelo imati problema sa šefom svoje stranke, neumoljivim Plenkovićem, koji ne trpi neposluh.

A i on si je također dao oduška i s Dana eura u Zagrebu poručio da je predsjednik Republike „divlji nekulturni primitivac koji vrijeđa sve oko sebe“. Sad neka si još kažu da im smrde noge i da imaju maloga i sve smo čuli. Ima li niže? Pa koga, pobogu, u situaciji u kojoj svijet strepi od Putinova ludila i mogućeg nuklearnog rata, dok cijene energenata luduju, baš kao i inflacija, zanima što jedan o drugome privatno misle čelni ljudi države?

I kome je u ovoj državi, osim njima dvojici, bitno kako je trebao izgledati protokol obljetnice osnutka „Vukova“ ili proslave u Dubrovniku, tko je trebao govoriti, tko je pozvan, a tko ne? Preživjelim sudionicima Domovinskog rata, kao i obiteljima poginulih, sigurno se ne slušaju i ne gledaju prepucavanja bahatog premijera, HDZ-tovih glavonja i vuka samotnjaka s Pantovčaka.

Pa kad je Zoki već toliko pametan, načitan, obrazovan i općenito superioran, kako je moguće da ne shvaća da upravo svojim ispadima i nekontroliranom logorejom radi uslugu Plenkoviću i njegovim licemjernim patuljcima u Vladi, koji u usporedbi s njim često djeluju pristojno, civilizirano, pa čak i razumno.

A oni kojima se takvo predsjednikovo ponašanje sviđa i koji mu trenutno aplaudiraju, uglavnom ne pripadaju biračkom tijelu koje ga je izabralo. Doista, teško je shvatiti zašto je, osim statusa Rvata u Hercegovini i nježnih odnosa s Dodikom i Čovićem, jednom bivšem socijaldemokratu koji se kleo da će od Hrvatske napraviti „kuću za sve nas“, vojska postala glavna opsesija i smisao predsjedničkog mandata?

Pa kad ustvrdi „Ako nekome idem na živce – aleluja! To mi je posao. Trebaju me mrziti”, očito mu ne dopire do mozga da ide na živce i pristojnim ljudima zbog pogrešnih stvari. Jer oni od predsjednika Republike očekuju da argumentirano ukazuje na stvarne probleme koji razaraju ovo društvo. Od sistemske korupcije, preko eutanaziranog pravosuđa i razorenog zdravstva, bijednih minimalnih plaća, do sramotnog kašnjenja obnove potresom poharanih područja. Što je sve rezultat tragične neučinkovitost dviju Plenkovićevih vlada, iz kojih je zbog sumnji na razne muljaže pedalirano 15 ministara.

Umjesto da je svakoga tjedna na Baniji i u Čučerju, u napuštenim krajevima Rvacke bez ambulante i škole, umjesto da razgovara sa sindikatima i zdravstvenim djelatnicima ili nedajbože novinarima koje politički moćnici masovno tuže i prijete im, Milanović se već dvije godine uglavnom bavi svojim privatnim ratovima nedostojnim funkcije koju obnaša i institucije koju predstavlja.

A Andrej ko Andrej, opet je spretno okrenuo pilu naopako i ustvrdio kako su podignute optužnice protiv njegovih bivših suradnika dokaz da pravna država funkcionira i da HDZ nema utjecaja ni na pravosuđe, ni na DORH, ni na USKOK, a kamoli na Ured europskog tužitelja. To što se radi o članovima njegove stranke, dakako – osim Borisa Miloševića, odnosno o ljudima koje je on osobno lansirao u političku orbitu i povjerio im da vode ministarstva, e pa to, molit ću lijepo, ne znači da je on odgovoran za njihove potencijalne marifetluke. Iako bi u svakoj drugoj demokratskoj državi premijer možda osjetio trunku stida i barem pokušao ponuditi ostavku, poštenjačini Andreju to ne pada na pamet. Jer svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduje k Bruxellesu.

Kako ga je krenulo u ovih šest godina, ne treba čuditi ako netko od sadašnjih ministara postane interesantan DORH-u zbog sumnji na netransparentne posliće. S čime premijer, dakako, nema nikakve veze. Recimo, Ivan Paladina, koji je ušao u Vladu s pola tone putra na glavi jer se u relativno kratkom vremenu na čudne načine domogao nebrojenih nekretnina i tisuća kvadrata zemljišta, a sve zahvaljujući ruskom kapitalu.

Upravo su zbog tog i takvog ministra, koji ima prečeg posla od obnove i provođenja rvackih zakona, iz Savjeta za prostorni razvoj Ministarstva graditeljstva istupili eminentni arhitekti i urbanisti, zgroženi prostornom devastacijom i divljačkom apartmanizacijom Rvacke. Od Hildegard Auf-Franić do Borislava Doklestića, stručnjaka koje premijer nikako ne može optužiti za politikantstvo.

Prostor je, po njihovim riječima, najvredniji resurs Hrvatske, a mi ga, uz blagoslov i sudjelovanje političkih moćnika, već desetljećima devastiramo i zagađujemo. Kako onaj teritorijalni tako i onaj politički. Sve dok sami sebe ne zagušimo vlastitim govnima koje smo sami izabrali. Možda ćemo opet.