Ajoj! Da nema Darija Juričana alias Milana Bandića koji nas zabavlja svojim sve luđim performansima i predsjedničina živopisnog izbornog autobusa koji krši sve pred sobom, ovo bi bila jedna od najbezličnijih kampanja.

Gdje su nestala ona uzbudljiva vremena kada je svakim danom napetost rasla, atmosferu pumpao entuzijazam birača, a kandidati prštali od pobjedničke energije. Čini se kao da je letargija zavladala Rvackom koja zapravo ni ne zna što bi s pustom demokracijom. Samo trideset godina nakon proglašenja višestranačja, a već je puku vulgaris pun ku… izlazaka na birališta. Sudeći po anketama, osobito među mladima, Rvati opet priželjkuju autoritarnog vođu koji će imati apsolutne ovlasti, birati ministre, mijenjati Ustav, raspisivati referendume i slati vojsku na granice. Po mogućnosti doživotno. Ukratko, treba im Ćaća koji bi bio neka mješavina druga Tita i neumrlog Franje, s elementima Ive Sanadera. Ipak, većina birača ne pokazuje neki poseban interes za teško stečena demokratska prava jer misle da ionako ne mogu ništa promijeniti. Pa će radije ostati doma i po starom rvackom običaju biti generali nakon bitke.

To je, naravno, plodno tlo za ultradesničarske jurišnike, čija vojska poslušnika uvijek izlazi na izbore i glasa po naređenju, čak i bez nekog posebnog stimulansa, kojeg je svojim simpatizerima, osobito u ruralnim krajevima, velikodušno znao ponuditi HDZ. Ovoga puta vladajući su u gadnom problemu, što se može iščitati i iz posljednjih javnih nastupa Gordana Jandrokovića Njonje, koji inače u stranci služi kao svizac Phil za prognozu vremena. No HDZ-tov svizac umjesto dolaska proljeća obično prognozira političku sječu glava ili pak prijevremene izbore, koji se očito spremaju. Ne samo zbog bračnih problema s koalicijskim partnerima, već i zbog neposluha u vlastitim redovima, kojeg je Plenković itekako svjestan.

I zato je Njonjo dobio zadatak da gadi Škoru i Milanovića i uvjerava birače u pobjedu HDZ-tove kandidatkinje. A koju je ne tako davno, kao ministar vanjskih poslova, žarko želio izbaciti iz MVP-a kada je u javnost iscurio skandal s korištenjem službenog auta u privatne svrhe i druge pikanterije tijekom njenog veleposlaničkog mandata u Washingtonu. No kako na tom svijetu, osim vječnog Jandrokovića, stalna samo mijena jest, tako je upravo on sada vatreno brani.

A Jakov, koji je bio glavni akter spomenute epizode, postao je najpopularnija figura ove kampanje. Čak ga i Kolinda ističe na svojim skupovima iako ga je svojedobno izrezala iz fotografije posjeta britanskoj kraljici Elizabeti. Valjda je bio malo preširoko u kadru. Jakove, izdrži! Čovjeku vjerojatno nije lako slušati sve te besmislice koje njegova zakonita opet trabunja pa je, kao uzoriti otac koji se brine o obitelji, umjesto na njenom predizbornom cirkusu, radije na hokejaškoj utakmici u Sisku.

Jer naša je estradna predsjednica doista ispala iz tračnica, drobeći o svemu i svačemu – od nogometa do lipicanaca, u nadi da će privući naivne i neuke koji vjeruju da se zbog njih, a ne zbog sebe, na summitima NATO-a laktarila i gurala u prve redove do Donalda Trumpa. Kao i da će baš njihovu djetetu svojim spektakularnim međunarodnim vezama osigurati posao preko interneta za osam tisuća eura. Svašta! Bit će zanimljivo vidjeti gdje će za pet godina biti ti stručnjaci koje je predsjednica zaposlila ako nekim nesretnim slučajem opet dobije izbore. Vjerojatno u Irskoj.

I ma koliko se Čokolinda prenemagala, mahala rukama i obraćala fotografiji Franje Tuđmana, bauljajući od nemila do nedraga, od selendri do gradova, pozivala na jedinstvo hrvatskih ljudi i naricala nad Lukom Modrićem i svojom ljubavlju prema domovini, podrška na terenu prilično je tanašna, a brojni njeni dojučerašnji obožavatelji okrenuli su se Škori.

A on, što se sitnije broji do prvog kruga izbora, to više pokazuje svoje pravo lice Hitlera iz našeg sokaka, opsjednutog udbaško-mafijaškom urotom svuda oko nas. I zato ne krije da bi prekopavao Jasenovac, propitivao fašističku prirodu NDH, tolerirao ustaški pozdrav „za dom spremni“ i sudjelovao u Hodu za život jer je protiv pobačaja. A i raspustio bi Sabor i Vladu – ako zatreba. Ukratko, iz maloga Mire tri vraga vire. Onako umiven i umiljat, s doskočicama dostojnim stand-up komičara, ubojica demokracije dječjeg lica sve je opasniji.

Budući da je iskrcao dosta vlastitih para na turneju po Rvackoj, izračunao je doktor Škoro da se najviše isplati obraćati prosječnom rvackom biraču, prema profilu Cro Demoskopa. A to je muško, ima pedeset plus godina i srednju školu, živi u naselju s manje od pet tisuća stanovnika i radi u državnoj službi. Ili je u penziji. I želi da ga čvrstom rukom vodi novi diktator koji se neće previše zamarati parlamentarnom demokracijom. Odnosno, ukinut će je ako narod tako poželi.

Inače, od pozivanja na narod, koji je osobito mio predsjednici i svestranom estradnom zabavljaču Miroslavu Škori, svakome tko se ne prepoznaje u profilu Cro Demoskopa spontano se najvjerojatnije povraća ili dobiva zapletaj crijeva. Jer ostali, koji se smatraju građanima, nisu muško i imaju više od mature, očito nisu narod. I ne uklapaju se u sliku seljačke zemlje na brdovitom Balkanu u kojoj dvoje ljutitih protukandidata zaraćene desnice najbolje prolazi i najbolje se snalazi. Toliko o progresivnoj, modernoj, europskoj, demokratskoj članici Europske unije i NATO-a, kako svoje leno opisuje predsjedničin čuvar leđa, uvaženi europćanski birokrat Andrej Plenković.

I zato nije Škoro lud da troši vrijeme i pare na urbane, sebi ravne ili superiorne po obrazovanju i ekonomskoj moći. Od takvih leba nema. Obraća se on onima koji će prvo u svom selu na izbore, pa na misu, pa na ručak. A navečer će pijani arlaukati: „Otvor’ ženo kapiju, man’ se Očenaša, evo mene i mojih pajdaša!“ Što je simpatično čak i popovima jer dobro je da se spominje molitva, makar i u takvom kontekstu.

Iako su Gospa Sinjska i gvardijan fra Ante Čovo uz Kolindu Nacionale, biskup Vlado Košić i njegovi sljedbenici nisu se izjasnili. Tko zna je li se raskol u HDZ-tu prenio i u redove Autokefalne crkve u Rvata, nad kojom papa Franjo gotovo da i nema ovlasti. Na to računa narodni heroj Miroslav Škoro, kojem su HDZ-tovi jastrebovi i otpadnici već oprostili što ’91. nije jurišao na tenkove na Trpinjskoj cesti, već je tamburao po Americi. Za razliku od njega, Čokolinda je tada s gnušanjem odbila američku vizu i odlučila hrabro braniti domovinu u Sanaderovu kabinetu na Zrinjevcu. I ne može prežaliti što nije uzela pušku i osobno tamanila pobunjene Srbe. Ali još stigne.

Kako bi pridobili narod, osjećajna Čokolinda i Škoro odlučili su i spontano zaplakati. Kolinda je prigodno zasuzila na spomen OCEKA koji nikada neće postati Osijek, a Škoro se slomio zbog lajanja medija i napada na svoju suprugu i obitelj. Milanović za sada nije briznuo u plač, ali dijelu publike povremeno dođe da zaplače od muke zbog njegove naklonosti prema Tuđmanu koju prečesto ističe.

Inače, upravo je Škorina supruga najbolje u njegovoj kampanji, a i najbolje u njegovu CV-ju. Ali ne za njegove birače, kojima očito ne smeta što je „Vratimo Hrvatsku narodu“ slogan pokraden iz kampanje u prijateljskoj Republici Srpskoj. Doduše, nije to prvi put da HDZ-tovi službeni ili neslužbeni kandidati posežu za idejama iz komšiluka. I Ćaća Sanader vodio je kampanju pod sloganom „Idemo dalje“, kojim se kočoperio i sljedbenik Mladića i Karadžića, inače HDZ-tov saveznik Milorad Dodik. I Dodiku i Sanaderu se isplatilo. Tko zna hoće li i Škori.

I zato bi građanska Hrvatska, koja usprkos svemu valjda još uvijek postoji, trebala naučiti nešto iz francuskog primjera. I Francuzima se 2017. podjednako gadio i desničarski Francois Fillon, i ljevičarski Jean-Luc Mélenchon, pa čak i aktualni liberalni Emmanuel Macron, ali su ipak odlučili masovno izaći na izbore i glasati za kandidata koji je jedini mogao pobijediti radikalnu desničarsku ikonu Marine Le Pen. I oni su birali najmanje zlo. Začepili su nos i glasali, što i Rvatima od srca preporučujemo. Jer uvijek može gore.