Lele! Što je taj Aleksandar Vučić velemajstor PR-a, manipulacije i populizma! Skoro da mu nema ravna s one strane Drinu, ali zato s ove naše ima ozbiljnu konkurenciju. Jer sve što je radio Vučko u proteklih nekoliko mjeseci predizborne kampanje, radi i uzoriti Europćanin na čelu rvacke vlade i HDZ-ta Andrej Plenković, koji, normalno, računa na sličan ili čak bolji rezultat. Pa nisu njih dvojica uzalud članovi iste političke obitelji europskih pučana, koji drmaju europćanskim institucijama i znaju znanje.

Iako su im puna usta demokracije, vladavine prava, borbe protiv korupcije i slobode medija, europski demokršćani desnog centra, kojima pripada i Plenkijeva prijateljica Ursula von der Leyen, aktualna predsjednica Europske komisije, spremni su zažmiriti na oba oka kada su vojnici iz njihovih redova na vlasti u nekoj od zemalja članica ili kandidatkinja. Ili kada se bore za vlast. Jer, Bože moj, u ljubavi, ratu i politici sve je dopušteno, politika je kurva, a cilj opravdava sredstvo.

A sredstva kojima se služio Vučko bila su više nego brutalna i očito su urodila plodom. Usprkos anketama koje su pokazivale drugačije, lista njegove Srpske narodne stranke – kojoj, doduše, više nije predsjednik, ali joj je za kampanju posudio svoje ime – „Aleksandar Vučić – Srbija ne sme da stane“ pomela je opoziciju na republičkim izborima. Osvojila je preko 47 posto glasova dok je najjači konkurent, proeuropska koalicija Srbija protiv nasilja uspjela nekako navući upola manje – to jest, 23 posto. Tako da će Vučkova stranka imati apsolutnu većinu u Skupštini Srbije, a ni u Beogradu ne stoji loše. Iako su nakon strašnog masakra nad djecom u školi Vladislava Ribnikara i svirepih ubojstava mladih ljudi u Mladenovcu, mjesecima trajale masovne demonstracije protiv aktualne vlasti i iako se činilo kako je nemoguće da SNS osvoji srpsku prestolnicu – i tamo su zgrabili 38 posto glasova dok je koalicija Srbija protiv nasilja osvojila 35 posto.

Pa kako onda Vučko ne bi bio zadovoljan kad se ostvarilo ono što je najavljivao, apsolutna pobjeda na svim razinama: i republičkoj, i regionalnoj, i nacionalnoj. Osim Beograda, gdje se opozicija tamo nešto buni i želi poništiti izbore jer tvrdi da su pokradeni. Svašta! Tko im je kriv što ne kontroliraju medije i nisu u stanju dovući autobuse s desecima tisuća Srba s dvostrukim državljanstvom iz komšiluka – točnije, iz BiH, Kosova i Crne Gore – kako bi glasali u beogradskoj Areni, kao i što nisu dijelili pare ciljanim skupinama u pravom trenutku. Ej, luzeri! Tko gubi, ima se pravo ljutiti, zar ne? ‘Ko vas šiša. Zato Vučko svom srpskom narodu staloženo obećava mir i sigurnost. A to je, priznat ćete, najvažnije. Osim obitelji i čvaraka.

Normalno da za upozorenja međunarodnih promatrača iz OESS-a na brojne neregularnosti prilikom glasanja i za zabrinutost Europske komisije nad izbornim procesom, koji treba poboljšati i reformirati, Vučka zabole uvo. Još ga više zabole što su iz CRTA-e (Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost) zaključili da rezultati izbora u Beogradu ne odražavaju slobodnu volju birača koji u njemu žive, zbog niza izbornih zloupotreba na više biračkih mjesta, ili što su njihovi članovi napadnuti tijekom izbornog dana, kada im je demolirano vozilo. Pih! Kao da je to bitno kada povijest ionako pišu pobjednici, zar ne? Nek’ se opozicija samo dere, baca trula jaja i ruši ograde pred Republičkim izbornim povjerenstvom. Badava im, kada su ovi zaključili da je sve bilo u redu.

A i napaćenom srpskom narodu dosta je više, brate, prosvjeda i politike. Izbori su održani baš uoči svetog Nikole iliti Nikoljdana, koji je kod braće u komšiluku najveći praznik i najveća slava. Pa tko bi se na takav dan zamarao izbornim rezultatima. A uskoro će Božić i Nova godina, kad se sav normalan svet veseli, loče brlju, krka mesinu i sitno veze uz dugmetaru. I normalno – ispaljuje rafale iz kućnog arsenala. Normalno da ih nije briga što tamo neki opozicijski vođe Miroslav Aleksić i Marinka Tepić štrajkaju glađu do poništenja izbora u Beogradu. ‘Ajte, molim vas!

Tako vjerojatno misli većina Vučkovih zadriglih sljedbenika i vjernih birača iz ruralnih dijelova Srbije koje je uspio uvjeriti da je njihov dobrotvor i zaštitnik, dok zemlja suludo napreduje i ulaže u neviđene infrastrukturne projekte, a i postala je važan globalni igrač. Zvuči poznato, zar ne? Kao da slušamo našeg AP-a dok monotonim glasom, pod parolom „usta moja, hvalite me!“ nabraja sve senzacionalne uspjehe svoje vlade, ponavljajući brojke i slova kojima ispire mozak prosječnih građana iako nemaju veze sa stvarnošću koju žive. Kao ni one koje izbacuje njegov pajdo iz europskih pučana Aleksandar Vučić. Al’ kakve sad to ima veze kada mu većina Srba slijepo vjeruje.

Vučko je, baš kao i Trump, Orbán, Putin ili Plenković, računao na glupost osiromašenog naroda i nije omanuo. Jer narod je u prosjeku glup i lako ga je kupiti helikopterskim novcem. Odnosno, nekom jednokratnom predizbornom crkavicom koja dokazuje kako država brine za svoje najugroženije građane – od penzionera, preko javnih službenika do osoba s invaliditetom, a u Srbiji čak i srednjoškolaca i studenata. Nije bitno što će većina njih ostatak godine jedva spajati kraj s krajem i životinjariti na rubu gladi – važno je u pravom trenutku zašuškati parama iz proračuna, zarobiti medije, kako državne tako i privatne, ovladati institucijama i uvjeriti mase da im je bolje nego što jest. Odnosno, da bi im moglo biti i gore ako izaberu nekog drugog.

Srpski vožd Vučko svladao je tu vještinu odavno budući da svako malo raspisuje izbore i tako ostaje na vlasti unedogled. Do sada mu je isti trik upalio preko nekoliko puta, jer ovo su deveti izvanredni izbori u Srbiji, a već drugi u dvije godine. Čovjek je pravi majstor svog zanata, a takve bogami ima i u PR timu koji mu radi kampanje. I iako on sam uopće nije sudjelovao na izborima, njegovi lik i djelo dominirali su javnim prostorom. Nema gdje ga nije bilo – od seoskih domaćinstava na svinjokolji gdje je miješao čvarke, preko show programa na petparačkim televizijama poput TV Pinka, gdje je trijumfirao u emisiji „Ami G Show“ i skupio milijun gledatelja, do domova običnih građana koje bi spontano posjetio, poput obitelj Stanković koja živi u Leskovcu i kojoj je pokucao na vrata. Kuc, kuc, dobar dan! Pekao je Vučko i palačinke i radio sendviče od pola hleba s majonezom i parizerom, što je postalo viralni hit. A onda je, na izborni dan, krotko stajao u redu s ostalim građanima ne tražeći za sebe privilegije. Tako se to radi. Uči, Andreju, uči!

Doduše, naš AP već je odlično svladao ovo s helikopterskim novcem pa je, ničim izazvan, odlučio podijeliti jednokratnu pomoć za 830 tisuća penzića. ‘Nako, da im se nađe – od 50 eura do 160 eura po glavi. Kaže – to im je za Božić, iako će pare sjesti dva tjedna nakon tog velikog katoličkog blagdana. Al’ ‘ko mari, bitno je da je narod zahvalan. A svladao je Andrej i dovlačenje birača iz Vilajeta – čitaj, Hercegovine – koji imaju masovna prebivališta u Rvackoj. O nesređenim biračkim popisima, na kojima je oko pola milijuna birača više od stanovnika, da i ne govorimo. Zato će mudro raspisati izbore negdje oko Uskrsa, kada se gastarbajteri vraćaju na šunku, mladi luk i jaja u domaju. Oni drugi, koji su ga prozreli, ionako su zgađeni nad politikom kao takvom i ne bi se šteli mešat. Andreju, kao i Vučku, dodatno na ruku ide rasuta i nedovoljno organizirana opozicija, bez dovoljno odlučnog i karizmatičnog vođe koji bi mogao uvjeriti rezignirani narod da masovno izađe na izbore i glasa za promjene. Zato je i izlaznost u Srbiji bila manja nego što je opozicija priželjkivala i zato nije ostvarila rezultat kojem se nadala. Što bi se i nama moglo dogoditi. A to je Vučkov poučak: Ubijte ih u pojam i vladajte vječno!