Obnova praznih kuća a ne radnih mjesta i JALOVO SAŽALJENJE nad obiteljima koje dvadeset godina traže svoje mrtve, bez stvaranja budućnosti za njihovu djecu, neće vratiti život u Vukovar. Vratiti ga mogu mladi neopterećeni mržnjom i ujedinjeni u različitosti

Jednoga dana kada političari konačno prestanu lešinariti nad Vukovarom, taj će grad dobiti šansu za novi život. Sve do tada Vukovar životari od 18. studenog do 18. studenog, pretvoren u grobnicu kojoj prigodničarski hodočaste svi oni koji su na vlasti i oko nje ili bi je se željeli domoći. O Crkvi i njenim pastirima koji su i ovogodišnju Kolonu sjećanja iskoristili za neprimjerene političke poruke s oltara, hvaleći predsjednicu i nogomet, a kudeći Vladu, suvišno je i govoriti. Briga za Vukovar danas i njegovu budućnost u drugom je planu, ako je uopće.

Jer Vukovar kao grad heroj, žrtvovan za slobodnu i neovisnu Hrvatsku, tragični simbol svih stradanja u Domovinskom ratu, svima njima baš zgodno dođe da se natječu u domoljublju i naricanju nad sudbinama poginulih, nestalih, mučenih i prognanih. I dok za mrtve ova država u posljednjih dvadeset i kusur godina nije učinila bogznašto, zahvaljujući tragično sporom i neučinkovitom pravosuđu, za žive je učinila još manje. A mogla je. Mogao je i Haaški sud koji se dvadeset godina poigravao s izjednačavanjem krivnje divljih naroda s Balkana i u više presuda dokazao kako je pravda ne samo slijepa, već često i nedostižna.

DOKAZ TOME JE PUŠTANJE NA SLOBODU savršeno zdravog i pretilog zločinačkog ideologa, četničkog vojvode Vojislava Šešelja, dvije godine prije pravomoćne presude, zbog navodno smrtne bolesti. Onog istog Šešelja koji je u međuvremenu postao zastupnik u srpskoj Narodnoj skupštini, dok u slobodno vrijeme pali hrvatske zastave i kliberi se u TV emisijama. O monstrumu Slobodanu Miloševiću koji je uz malu pomoć prijatelja mirno umro u udobnoj zatvorskoj ćeliji, ne dočekavši presudu, suvišno je i govoriti. I Veselin Šljivančanin koji je za mučenja i likvidaciju ranjenih na Ovčari odrobijao pišljivih deset godina, kao politička zvijezda u Srbiji sudjeluje u izbornim kampanjama SNS-a, HDZ-ove sestrinske stranke, a sin Ratka Mladića, krvnika Škabrnje i Srebrenice, na Hepi TV-u neobvezno se šegači u telefonskom razgovoru s ocem iz navodno dobro čuvanog Scheveningena. “Ljubi vas deda Ratko!” uskliknuo je raspoloženi egzekutor koji se u Haagu očito odlično provodi. Nema, dakle, sumnje da golemu odgovornost za nikada zacijeljene ratne rane snosi i međunarodna zajednica, koja kada je trebala nije reagirala, a onda je masno plaćala suce koji su otezali presude za ratne zločine do beskraja. Za razliku od Nürnberga, gdje su svi dostupni nacistički zločinci osuđeni u godinu dana, Haagu nije bilo dovoljno dvadeset. Sve to samo je bilo isprika za radikale svih vrsta s obje strane granice, da nastave s nacionalističkim ludilom kako rat nikada ne bi završio.

SIMPTOMATIČNO JE DA SU IDEJU tolerancije promovirali upravo oni koji su u krvavom Domovinskom ratu najgore prošli – od Bojana Glavaševića koji je izgubio oca, baku, djeda i djetinjstvo, do Freda Matića koji je kao heroj Trpinjske ceste prošao torturu srpskih logora. Ali njihova patnja kao da se ne računa. Iz jednog jednostavnog razloga – zato što su, za generatore mržnje, šatoraše i radikalne desničare koji žrtvu Vukovara desetljećima zloupotrebljavaju za svoje sitnosopstveničke interese – na pogrešnoj strani političkog spektra. Njihov najveći krimen jest u tome što za ukus profesionalnih huškača nisu dovoljno veliki Hrvatine. Baš kao što to nije bio ni Ivo Josipović, koji se na Ovčari s bivšim srpskim predsjednikom Borisom Tadićem poklonio brutalno pobijenim žrtvama četničke agresije. A s kojom Boris Tadić, baš kao i Milorad Pupovac, nije imao ništa. Za razliku od Aleksandra Vučića, četnika početnika, u mladosti zaluđenog idejom Velike Srbije, a kojeg predsjednica Kolinda prilikom njihovih srdačnih susreta nije ni pokušala barem simbolično dovesti na neko od memorijalnih mjesta. Dok Miloradu Pupovcu, koji je bacivši cvijeće u Dunav uoči Dana sjećanja odao počast svim poginulim civilima, demonstrativno okreću leđa i hrvatski branitelji i određeni pripadnici njegova vlastitog naroda. Iako se kao Srbin u Hrvatskoj imao hrabrosti suprotstaviti Miloševićevoj agresivnoj politici, ali i velikohrvatskoj histeriji koja je zaslijepila mnoge političke aktere, danas, kao i onda, trpi uvrede s obiju strana. Demoniziraju ga i jedni i drugi, baš kao i mračnih devedesetih, kada je najteže bilo biti lojalan hrvatski građanin srpske nacionalnosti.

Da to ni sada nije lako, osobito u Vukovaru, malo zanima gradonačelnika Ivana Penavu, kojem su od Plenkovića i njegovih nedavno izrečenih poziva na suživot i izgradnju povjerenja, očito važniji neki drugi nalogodavci. Uostalom, što se može očekivati od organizatora prosvjeda protiv neučinkovitih institucija, na kojima su sudjelovali predstavnici katolibanskih udruga i ekstremnih političkih strančica? Možda mu zato i nije stalo do toga da uspije projekt multikulturne škole Dunav, koju bi nakon petnaest godina uzaludnih pokušaja napokon zajedno pohađala srpska i hrvatska djeca. Umjesto da kao u aparthejdu budu segregirana od treće godine života, kao da ne žive u istom gradu i istoj državi. No ako je politici u interesu da se mržnja i podjela zauvijek hrane, da se umjesto kulture sjećanja na sve nevine žrtve njeguje nesnošljivost prema svemu što je srpsko u Hrvatskoj, onda istinske europske budućnosti – kako za Hrvatsku, tako i za Vukovar – nema.

Svaka vlast od rata naovamo imala je priliku onih ostalih 364 dana u godini upravo u Vukovaru pokazati kako se dovode investicije, kako se braniteljima vraća dostojanstvo kroz zapošljavanje, a ne kupuje ih se mirovinama, kako se doista radi na politici pomirenja, a ne na novim podjelama među novim generacijama koje ne trebaju nositi breme povijesti. No Vukovar kao multinacionalni i multikulturni grad koji živi punim plućima, u kojem se ne zaboravlja prošlost, ali se gleda u budućnost, očito nikome od njih nije bio zanimljiv. Zar nismo ništa naučili od zemalja koje su stoljećima međusobno ratovale, da bi na obljetnicama svjetskih sukoba danas zajedno stajali predstavnici pobjednika i poraženih, ujedinjeni u jednoj jedinoj želji – a to je da se zlo nikada ne ponovi.

U DANIMA SJEĆANJA na žrtvu Vukovara, kao i uvijek, najiskreniji su građani – onih petnaest tisuća koji su tiho koračali u Koloni sjećanja i okupljali se na komemoracijama diljem Hrvatske. Oni koji se ne trpaju u prve redove, ne slikaju pred kamerama, ne drže patetične govore – već samo pale svijeće u spomen na Vukovarce koji su dali život za državu koju imamo. Jesu li svi oni morali biti pobijeni i mučeni ili ih je Franjo Tuđman jednom svojom odlukom o slanju dodatnih vojnih snaga i evakuaciji civila, žena i djece mogao spasiti – to je pitanje koje se predugo postavlja, a odgovor možda i nećemo saznati. Osobito zato što je zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković Jastreb, koji je usred noći preklinjao predsjednika za pomoć, uhićen i divljački premlaćen po dolasku u Zagreb, toliko bolestan i razočaran da je o tome prestao govoriti. A snimka razgovora ponovo pohranjena duboko u bunker HTV-a, dok je Hrvoje Zovko, novinar koji ju je svojedobno emitirao, dobio otkaz. Toliko o povijesnoj istini i brizi neumrlog Franje za patnje vlastitog naroda, kao i stvarnoj želji Plenkovićeve vlade da se atmosfera u društvu promijeni, a u Vukovar vrate život i suživot.

UMJESTO TOGA, TOM NAJISTOČNIJEM DIJELU HRVATSKE događa se smrt nakon smrti. Više je no tragičan podatak da se upravo iz Vukovarsko-srijemske županije u posljednje vrijeme iselilo najviše mladih, koji ne vide perspektivu i ne žele biti zarobljeni u prošlosti. Za koju godinu Kolona sjećanja mogla bi se kretati po sablasno praznom gradu koji je drugi put žrtvovan – ali ne za Hrvatsku, već za opskurne političke interese onih koji se vole kititi tuđim herojstvom i trovati narod do iznemoglosti. Ako Plenković nije taj – neka dokaže konkretnim potezima, a ne pustim obećanjima i samohvalom vlastite vlade. Obnova praznih kuća, a ne radnih mjesta, jalovo sažaljenje nad obiteljima koje dvadeset godina traže svoje mrtve, bez stvaranja budućnosti za njihovu djecu, neće vratiti život u Vukovar. Vratiti ga mogu mladi neopterećeni mržnjom, ujedinjeni u različitosti, na kojoj se temelji Europska unija iz koje je premijer nakratko svratio u Hrvatsku.