Da se priča braće Mamić našla u nekom Boratovom filmu, bila bi urnebesno smiješna globalnom auditoriju. Iako pomalo neuvjerljiva čak i za njegove uvrnute scenarije.

Dakle, nije bilo dovoljno da kapitalac brat Zdravko još 2018. potraži utočište od rvackog pravosuđa kod Gospe u Međugorju i odande se ukazuje višesatnim performansima na YouTubeu i presicama kojima razotkriva korumpiranost i podmitljivost pokvarenih rvackih sudaca, već je to isto pravosuđe pustilo brata Zorana također da neometano kidne u svoju drugu domovinu. Iako su metodom zdravog razuma mnogi pravosudni laici zaključili da će baš to učiniti nakon što mu presuda postane pravomoćna, ni dobrohotni suci Županijskog suda u Osijeku, kao ni oni s Vrhovnog suda, nisu našli shodnim izreći mjeru opreza do izvršnosti presude. Koja bi, recimo, uključivala zabranu napuštanja Republike Hrvatske.

A što ćete, naivni su to ljudi koji su imali razloga vjerovati da Zoran, koji se do sada disciplinirano odazivao svim sudskim pozivima i uvijek bio blagoglagoljiv s ekrana, neće prekršiti svoje obećanje. A zašto i bi kad je, onako pristojan i dobro odgojen, dao časnu riječ da neće dati petama vjetra kada mu pošalju poziv za odsluženje četiri godine i osam mjeseci zatvora. Pa su ga mirno pustili da putuje od nemila do nedraga, od Dubaija do Međugorja, jer su znali da je Zoran čovjek od riječi.

Za razliku od, na primjer, Miroslava Kutle, Branimira Glavaša, Drage Tadića, Blaža Petrovića, Miljenka Žaje-Krojfa – da se prisjetimo tek nekih koji su, kako reče mlađahni ministar uprave i pravosuđa Ivan Malenica, dio sistemskog problema.

Nije li fascinantno da su se u HDZ-tu toga dosjetili petnaestak godina prekasno, otkada brojni hercegovački tajkuni uživaju u blagodatima dvostrukog državljanstva na balkanski način. Čak ni poštenjačini Andreju Plenkoviću – koji se, eto, nakon dugo godina diplomatske karijere našao u stranci nepravomoćno osuđenoj kao zločinačka organizacija – nije prije padalo na pamet da tu nešto smrdi.

Čujte, valjda je njegovim stranačkim pajdama do sada bilo logično da rijetkim odabranicima koji imaju dvije domovine, prva služi da je neometano pljačkaju, a druga da za to nikada ne budu kažnjeni. Prosto ko pasulj, samo, nisu svi te sreće da imaju rezervnu otadžbinu kada postane gusto. To, dakako, vrijedi i obrnuto, pa je u svojoj drugoj domovini Rvackoj utočište pronašao impozantan broj ratnih zločinaca i kriminalaca – od Ante Jelavića, Ive Bendera, Ivana Andabaka, Joze Leutara, do umirovljenog generala HVO-a Zlatana Mije Jelića, optuženog za ratne zločine protiv Bošnjaka u Mostaru, a kojeg je lani predsjednik Republike Zoran Milanović odlikovao u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Zbog čega je postao posebno popularan među desničarskim odmetnicima.

I Jelić je bezbrižno godinama boravio u Rvackoj, s obzirom na to da se ugovor o izručivanju okrivljenika za organizirani kriminal i korupciju, koji su potpisali bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić i ministar pravde BiH Bariša Čorak, odnosi tek na zlodjela počinjena nakon 2012. Kako su Mamići osuđeni za zloporabe položaja i nestašluke koji su se dogodili prije toga, jasno je ko dan da ih BiH nema namjeru izručiti. Osim toga, nije li divno kada izvlačenje 116 milijuna kuna iz Nogometnog kluba Dinamo u prvoj domovini, uopće nije kazneno djelo u onoj drugoj?

Sve se to događa samo mjesec dana nakon što je brat Zdravko izazvao tektonske poremećaje u pravosuđu iznošenjem dobro potkrijepljenih optužbi za korupciju sudaca Županijskog suda u Osijeku, predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse i niza drugih – čime je, doduše, teretio i sam sebe – i nakon što se iznenađen i uvređen državni vrh navodno ozbiljno odlučio pozabaviti svinjcem u kojem se sustav nalazi. Ali kao i obično s aferama u Rvata, tresla se brda, rodilo se niš.

A Maminjo, lukav ko prerijska lisica, u međuvremenu je Vrhovni sud zbog presude tužio Ustavnom sudu i očekuje ponavljanje postupka.

Inače će se obratiti Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, jer se, kao što tvrdi, radi o „montiranom političkom procesu protiv njega i njegove obitelji“ u kojem su oni zapravo žrtve. Čovjek koji je žderao, lokao i dernečio s tolikim sucima i odvjetnicima, a šestoricu profesora prava držao na platnom spisku, očito se odlično razumije u sudsku praksu, čak mnogo bolje od premijera koji se nad njome trenutačno iščuđava.

Dok su se u prvoj domovini braće Mamić predsjednik Republike alias Kennedy s Pantovčaka i premijer alias Hruščov s Markova trga, osim natezanjem oko imenovanja novih veleposlanika, bavili i novom rundom uvreda, ovoga puta uoči, tijekom i nakon komemoracije žrtvama ustaškog logora smrti u Jasenovcu, koja ni ove godine nije mogla proći civilizirano i u zajedničkom protokolu. Dok se uskoro bivši ministar zdravstva Vili Beroš našao u nebranom grožđu zbog totalnog kolapsa famozne višestruko preplaćene platforme CijepiSe, dok brojke zaraženih divljaju, a cipelarenje u kampanji za lokalne izbore se zahuktava, čovjek od riječi Zoran Mamić iskoristio je trenutak nepažnje ostrašćenih političara i sudaca koji se bave sami sobom da promijeni mišljenje i odluči se ipak ne odazvati pozivu suda u svojoj prvoj domovini.

„Pa valjda čovjek ima zakonsko pravo služiti kaznu gdje on to izabere na temelju bilateralnog ugovora između BiH i Hrvatske, odnosno međunarodnih konvencija. Koliko sam siguran da sad gledam u vaše kamere i s vama razgovaram, siguran sam da će ovi suci završiti u zatvoru i, naravno, valjda svatko pametan razumije da će doći do obnove postupka u Hrvatskoj“, rekao je za Novu TV brat Zdravko, reformator rvackog pravosuđa iz Međugorja, gdje je našao duševni mir što i svima nama želi.

„Svatko tko želi potražiti mir s bilo kojeg dijela kugle zemaljske, treba doći u Međugorje. Ovdje je Gospa posijala jedan savršeni mir, a ja imam privilegiju da ovdje živim. Prema tome, mene je Bog odabrao i izabrao da budem sretan čovjek i poslao me u Međugorje”, nadahnuto je zaključio Maminjo, kao da koji dan prije nije jebo majku svima po spisku – od sudaca preko Plenkovića do Malenice. Iako je stoički primio vijest da je i brat Zoran pronašao sreću kod Gospe, možda i zato što njegovoj stranci opasnih namjera, u kojoj je Maminjo dugo bio siva eminencija i krcao je sumnjivim parama, odgovara da su obojica preko granice, Andrej Plenković je ipak uspio primijetiti da se takvim postupcima narušava povjerenje građana u institucije. Ajde? Valjda mu još nitko nije rekao da smo po tome godinama najgori u Europskoj uniji.

Očito ga i dodatno ždere činjenica da je Maminjo fasciniran predsjednikom Milanovićem, jer za razliku od Plenkija, kako reče, ima stav i muda, a svojim temperamentom, karakterom i elokvencijom podsjeća ga na vlastite najslavnije dane. I zato će glasati za Milanovića, koji može ostati doživotni predsjednik jer svakim danom ima sve više fanova(!) Osobito valjda nakon novog napada logoreje u Jasenovcu, kada je u želji da ogadi predsjednika Vlade i Sabora zbog njihova licemjerja, uspio izvrijeđati i predsjednika Saveza antifašista Franju Habulina. Usput je dokazao i da u dokonim noćnim satima osim nogometa gleda i National Geographic pa zna da se miris okota ugroženih životinja sibirske tigrice i vučice s ruba Karpata može osjetiti i u Jasenovcu. Koja elokvencija!

Dakle, Milanović sada ima osiguranu biračku bazu u drugoj domovini, a i zagovaratelja kod Gospe. To je ipak bilo previše za staloženog Andreja pa je u slučaju odbjeglog brata Zorana, pod pritiskom prokletih medija, ipak morao nešto poduzeti. I zato se dosjetio da njegov nedorasli odabranik na čelu Ministarstva uprave i pravosuđa Ivan Malenica napiše pismo DORH-u i Vrhovnom sudu i lijepo ih zamoli da mu objasne treba li mijenjati Zakon o kaznenom postupku ili ne! Dok čekaju odgovor, bilo bi najbolje da Malenica napiše pismo i Zoranu Mamiću i lijepo ga zamoli da se vrati kući: Vrati se, Zorane, Rvacka te zove, zove! U suprotnom, mogu mu staviti soli na rep.