Tko laže – Šaka s Pantovčaka Zoran Milanović koji tvrdi da će hrvatski časnici u okviru NSATU-a, to jest NATO-ove misije potpore Ukrajini, umjesto u njemačkom Wiesbadenu završiti u Ukrajini, ili Veliki vođa Plen Ki-mun koji, pak, uvjerava svekoliku javnost da je to maliciozna obmana plasirana s drugog brda s ciljem blaćenja Vlade i HDZ-ta u prljavoj predsjedničkoj kampanji. Teška je to dvojba, kojom se ostrašćeno bave vlast i opozicija dok je istina zapela negdje između.

Jer kako su pokazali deklasificirani dokumenti NATO-a – koje je AP krio ko zmija noge sve dok nisu iscurili neki nezgodni detalji pa ih je onda, uz blagoslov NATO-a, morao objaviti – činjenica jest da će časnici NSATU-a putovati u Ukrajinu, kao logistička podrška. A na to je pikirao Zoki kada je tražio zatvorenu sjednicu Odbora za obranu kako bi to na svoje uši čuli saborski zastupnici. S druge strane, znači li to da će oni sudjelovati u borbenim akcijama i da će NATO biti izravno uključen u rat na teritoriju zemlje koja nije članica Saveza više nego dosad? Baš i ne.

U cijeloj priči posebno je zanimljiv i tajming koji je odabrala Vlada kako bi predsjedniku Republike poslala odluku o 13 vojnih misija, od kojih je on odbio baš tu jednu. Zašto? Pa zato što ga o tome nisu konzultirali, već su mu samo poslali papir na potpis. A i zato da ispadne veliki zaštitnik nacionalnih interesa i Hrvatske vojske, kojoj se, doduše, nije pridružio kad je bilo vrijeme, kao ni njegov rival iz istog legla Mate Granića u Ministarstvu vanjskih poznatiji kao AP, svojedobno oslobođen služenja vojnog roka zbog čuvene nasljedne bolesti poznatije kao Anemia Mediteranea. Moš si mislit, teškog li genetskog oboljenja! Zato je i izrastao kao gora i jak je kao bik. Sada se ta dvojica junačina koje su vješto izmigoljile iz Domovinskog rata, međusobno prepucavaju o vojsci i preko vojske, koju ionako nitko ništa ne pita.

I tako se, usprkos općepoznatim činjenicama iz bogatih biografija dvojice komunističkih gojenaca koji su dosegli vrh političkih karijera, eto, baš vojska našla u raljama predizborne kampanje, kao da naš narod nema drugih briga u vlastitoj državi i kao da je Volodimir Zelenskij, a ne Dragan Primorac, kandidat HDZ-ta na predsjedničkim izborima.

Nesretni ukrajinski predsjednik valjda ni slutio nije koliko će njegov dolazak uzburkati domaću političku kaljužu, jer cilj mu sigurno nije bio dizanje rejtinga HDZ-tu, već podrška Ukrajini. Da se razumijemo, nema sumnje da Hrvatska, ne samo kao članica EU-a i NATO-a već i kao žrtva velikosrpske agresije koja je relativno nedavno iskusila rat na svom tlu, treba i mora podržati Ukrajinu. Svatko normalan je u toj situaciji na strani žrtve i nada se što skorijem porazu ruskog tiranina Putina Groznog, zbog čije je poremećene agresorske egomanije već sada izginulo gotovo milijun ljudi na obje strane.

O destabilizaciji globalne sigurnosne arhitekture, opasnom jačanju desnice u europskim zemljama i atmosferi straha od totalnog sukoba Istoka i Zapada da i ne govorimo. Većina europskih država svjesna je junačke borbe Ukrajine protiv višestruko snažnijeg ruskog agresora te da krvari za sve nas kao predziđe europske civilizacije i zapadnih vrijednosti. I mora joj na sve načine pomoći.

Treba li se pritom bojati Putinovih prijetnji da će svako miješanje NATO-a u sukob na ukrajinskom tlu značiti početak Trećeg svjetskog rata i nuklearne katastrofe ili na to samo odmahnuti rukom, pitanje je za milijun dolara. Jer silnici razumiju samo silu. Zato članicama NATO-a koje graniče s Ukrajinom i nije baš svejedno. Ali Hrvatska ne graniči s Ukrajinom. Je li to dovoljno dobar razlog da se ne izlaže baš previše ako nije nužno? Hm? Da se pita građane, većina bi ih se složila s takvim stavom iako nije baš velikodušan. No činjenica na koju je AP zaboravio upozoriti jest da je na sudjelovanje u NSATU-u pristalo tek devet od 30 savezničkih zemalja NATO-a. Vjerojatno iz istih razloga.

Zbog svega navedenog nitko, bogami, ne bi htio biti u koži Tihomira Kundida, načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske, koji je, ni kriv ni dužan, gurnut u središte političkih igara u Rvata. S jedne strane nateže ga HDZ-tov ministar obrane Ivan Anušić i poziva na sjednice saborskog Odbora za obranu da objasni glupom narodu i nezajažljivoj opoziciji da časnici HV-a neće u Ukrajinu, a s druge strane mu predsjednik Republike Zoran Milanović zabranjuje prismrditi Saboru. Jadnom čovjeku sigurno dođe da poludi i pošalje sve k vragu.

No Ustav je Ustav, a predsjednik Republike je vrhovni zapovjednik Oružanih snaga što znači da ga vojska treba slušati, sviđalo se to njima ili ne. To posebno nervira svemoćnog Plen Ki-muna, koji, doduše, nije u predizbornoj kampanji, ali kao da jest. Navodno nezavisni Dragan Primorac, bivši HDZ-tovac koji je svojedobno demonstrativno napustio stranku da bi ga sada isti ta stranka podržala u utrci za predsjednika, u drugom je planu, kao kolateralna žrtva obračuna dvojice alfa mužjaka s vrha vlasti. Koji nikako da se konačno nađu u direktnom klinču jedan na jedan. I pomlate kao muškarci.

Svjesni da je bivši ministar znanosti i obrazovanja iz ere Ćaće Sanadera prilično slabašan u odnosu na razjarenog Zokija, premijer i njegovi jataci uprli su svim silama dokazivati da na Pantovčaku stoluje putinofil koji nas sramoti i nanosi štetu inače neizmjernom ugledu Republike Hrvatske u svijetu. I zato Zokija treba hitno smijeniti na predstojećim izborima. Pa kad ne ide s Tihomirom Kundidom, odlučili su u svoje prozirne spletke uvući ni manje ni više već zamjenika glavnog tajnika NATO-a Borisa Rugea, kojeg su pozvali na Odbor za vanjsku politiku kako bi pridobio saborske zastupnike na stranu HDZ-ta. Kako inovativno! Naime, na Odboru za obranu, kojim predsjeda SDP-ov Arsen Bauk, ne žele ga primiti. Baš su nepristojni. Taj slučaj bez presedana pokazuje da HDZ ne preže ni od čega, pa ni od manipulacije vojskom, ne bi li se dočepao jedine institucije koju nije zarobio. One Predsjednika Republike. No, ruku na srce, ova tema odlično je došla i Šaki s Pantovčaka kako bi pumpao svoj novopronađeni suverenizam.

Al’ pretjeraše ga, brate! Dosadiše takozvanom malom čovjeku u državi u kojoj, prema premijerovim tlapnjama, teku med i mlijeko, gdje će minimalna bruto plaća uskoro iznositi nevjerojatnih 970 eura, to jest 750 eura neto, dok će mirovina porasti vrtoglavih 7,46 posto. Pa će prosječna crkavica doseći čak 575 eura. Kakva raskoš! Od tih para živiš kao beg, a još ti i ostane. Pa tko se ne bi volio vratiti u Rvacku i razmnožavati do besvijesti! Osobito ako se uzme u obzir da je prvi potez gazde Vlade i HDZ-ta u trećem mandatu bio povišica plaće svim dužnosnicima 80 posto.

No usprkos AP-ovu dokazanom talentu za prodavanje magle, narod ipak više vjeruje iskustvu vlastite kože i borbi za preživljavanje pa mu teza o Zokiju kao ruskom plaćeniku i jahanje na temi Ukrajine baš i ne prolaze. Uostalom, svakome s dva neurona u glavi jasno je da je u toj nategnutoj priči premijeru daleko više stalo do šamaranja Milanovića nego do potpore Ukrajini. Koja svoje bitke, nažalost, mora izboriti sama kao što je to morala i Hrvatska. A koliko će dolazak zamjenika glavnog tajnika NATO-a Borisa Rugea pomoći spašavanju vojnika Dragana, znanstvenika, pedijatra, forenzičara i genetičara koji je zalutao u politiku, najbolje pokazuju ankete koje su ga pokopale. Doduše, medijska prisutnost dugoročno može pomoći njegovoj privatnoj poliklinici, koja i inače sjajno posluje. A ubuduće bi mogla poslovati još i bolje. Uz prigodni slogan „Vrhunska medicinska usluga kod kandidata za predsjednika Republike“. Pa je li zbog toga u predizbornu kampanju uvučena vojska? Koja ni luk jela ni luk mirisala. I koja u svakoj demokraciji, ako nije vojna diktatura ili banana država, nema što odlučivati o politici.