Jadna ti je država u kojoj se vojska nalazi između dvije vatre na domaćem terenu i ne zna koga slušati: predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga ili ministra obrane. Koji se međusobno očima ne mogu vidjeti. I to dok traje brutalna ruska agresija na Ukrajinu i prijeti da će se preliti i preko granica susjednih zemalja, a u najcrnjem scenariju možda i doći do nas.

E, baš takva država je Rvacka, koja je ovih dana proslavila Dan hrvatske vojske, Dan Hrvatske kopnene vojske, 31. obljetnicu osnivanja Hrvatske vojske, Dan državnosti i 30. obljetnicu međunarodnog priznanja demokratske nam i neovisne Republike. Puno raznih proslava u malo datuma, a ni na jednoj od njih državni vrh nije bio zajedno. Jer egomanija i sukob taština prevladali su i ovoga puta pa je osjećaj ponosa zbog pobjede u Domovinskom ratu i slobodu izniklu u krvi, bla bla bla, ostao u drugom planu. Umjesto da se zbog građana koji su ih izabrali pristojno ponašaju barem u protokolu, ministar obrane i predsjednik Republike iskoristili su ove obljetnice da prigodno gade jedan drugoga, ne obazirući se na profesionalne vojnike, časnike i dragovoljne ročnike kojima je zbog toga zacijelo bilo neugodno iako ne smiju pokazati. Jer vojska mora ostati izvan politike, ne smije se u nju miješati, ne smije zauzimati strane, samo mora izvršavati zapovijedi. Pitanje je samo čije.

I tako su predstavnici najviše rvacke vlasti, vođeni isključivo osobnom netrpeljivošću, kuda koji mili moji hodočastili po grobljima, svečanim akademijama, dodjelama odlikovanja na Pantovčaku, priznanja i činova u MORH-u, koncertu u HNK-u, kao i taktičko-tehničkim vježbama i smotrama naoružanja na Jarunu. Na njima su, dakako, sudjelovali i najviši vojni dužnosnici i zapovjednici, nezaobilazna klapa Sveti Juraj Hrvatske ratne mornarice i pripadnici Počasno-zaštitne bojne, trčeći u znoju lica svoga s jednog događaja na drugi. Svakako je bilo najteže načelniku glavnog stožera Hrvatske vojske Robertu Hranju, koji cijelo vrijeme mora biti, da prostite, jeben i pošten, jer nalazi se između čekića i nakovnja, to jest između predsjednika Republike i ministra obrane, pa bi se valjda morao duplicirati da se nikome ne zamjeri. Naprimjer, na Mirogoju, gdje su dva izaslanstva – Vladino i predsjednika Republike – polagala vijence svim poginulim braniteljima kod groba neumrlog predsjednika Franje i još kojekuda. Zar da čovjek skače od jednih do drugih i bude na više lokacija u isto vrijeme?

A još je jadnija država čija se vlast ne može dogovoriti ni oko datuma Dana državnosti. Je li to 25. lipnja, datum na koji je Hrvatski sabor 1991. godine donio odluku o pokretanju razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika, koji je sada postao spomendan? Ili pak 30. svibnja, kada su 1990. održani prvi višestranački izbori, na kojima je pobijedio HDZ, a za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske izabran je Franjo Tuđman. Dakle, u doba kad neovisne Rvacke još na vidiku nije bilo. Zašto kao Dan državnosti slavimo prvu pobjedu HDZ-ta na izborima, a ne proglašavanje neovisnosti od pokojne Jugoslavije, onima koji ne glasaju za stranku osuđenu kao zločinačka organizacija niti su njeni članovi, nikako nije jasno. Jedino što je jasno jest da smo imali još jedan produljeni vikend, koji su, kakvog li peha, pokvarili loše vrijeme, kiša, bura, orkanska nevremena i nevere.

Ni oko ta dva datuma ne mogu se dogovoriti Zoran Milanović i Vlada Andreja Plenkovića, koja je vratila 30. svibnja kao Dan državnosti i potpuno zbunila građane Rvacke, od kojih većina nema pojma što se na taj dan dogodilo. Ali, k vragu, ako je Plenkovićeva vlada, koja u parlamentarnoj demokraciji ima izvršnu vlast, zakonski odredila da se Dan državnosti obilježava 30. svibnja, onda bi predsjednik Republike, koji se zakleo na Ustav da će provoditi zakone države kojoj je na čelu, to morao i poštovati, ma što mislio o datumima. Naravno da se to od neobuzdanog Zoran Milanovića ne može očekivati, jer on bi ukinuo i Ustavni sud i blokirao ulazak Finske i Švedske u NATO, pa nikoga ne čudi da već treću godinu ignorira proslave Dana državnosti i na njih demonstrativno ne dolazi. Doduše, ove godine ga vjerojatno nitko nije ni zvao, s obzirom na to da premijer i HDZ-tovi dužnosnici s njim više ne opće. Ni javno ni privatno.

Zamislite tek da je Rvacka, nedajbože, napadnuta kao Ukrajina i da se moraju donositi sudbonosne odluke za opstojnost države. Dok bi se oni natezali i svađali oko ovlasti i tko je kome gazda, trebamo li kupiti Rafale ili F16, dok bi Zoki šumom, a Mali Bane drumom, dotle bi nas agresori pregazili, bili to Rusi, Srbi ili vanzemaljci i koliko god neorganizirani, pijani, drogirani ili nesposobni bili.

Pa kako bi se Zoki – koji blage veze o vojsci nema osim što se svojevremeno strmopizdio s oklopnog vozila Patria i što opsesivno dolazi na sve ratne obljetnice – snašao u situaciji u kakvoj je sada Volodimir Zelenskij? Koji je, doduše, u prethodnom životu bio glumac i komičar, ali osim što ima velika muda, ima i dovoljno mozga da ne ulazi u konflikt s ministrima vlastite države i Vladom dok mu je zemlja ugrožena. Radije se okomljuje na Ruse.

Ili možda Mario Banožić, bivši pročelnik Ureda za kulturu i turizam Grada Vinkovaca i bivši ministar državne imovine, s osobitim smislom za netransparentnu dodjelu državnih nekretnina samome sebi, kao i članovima HDZ-ta i njihovoj rodbini? Zbog čega ga je, by the way, simboličnom svotom kaznilo i Povjerenstvo za sukob interesa. Možete li Malog Baneta, nakon sramote sa sovjetskim dronom koji se zabio u zemlju nedaleko od Studentskog doma u Zagrebu, a o kojem je nalupao hrpu urnebesnih gluposti, zamisliti u nekoj ratnoj ulozi? Ma dajte, molim vas!

Jadna ti je država u kojoj takvi zapovijedaju Oružanim snagama i brinu se o sigurnosti građana. Sva sreća, bez obzira na ludosti političkog vodstva, u vojsci postoje školovani profesionalci koji uglavnom znaju što rade dok ih neki pametnjaković s jednog ili drugog brda u tome ne omete. A takvi profesionalci bili su ključni za pobjedu u Domovinskom ratu – od generala Tusa, preko Špegelja i Agotića do Luke Džanka i Petra Stipetića. Da je ratne operacije tada vodio bivši Pizza Man iz Mississauge u Kanadi Gojko Šušak, loše bi se proveli.

Kad čovjek malo bolje promisli tko su nam sve bili ministri obrane, još smo dobro i prošli. Jer usprkos raznim stranačkim podobnicima na čelu MORH-a, Hrvatske oružane snage uskladile su se u posljednjih 30 godina s NATO-ovim standardima – koji, između ostalog, ne predviđaju da se čelni ljudi države prepucavaju preko njihovih leđa. A osobito ne drčni predsjednik Milanović i anemični Andrej Plenković, koji su uspješno izbjegli sudjelovanje u obrani domovine. A sada se kao dva pijetla bore za naklonost branitelja, umirovljenih generala i vojske kao takve.

Trideset godina nakon međunarodnog priznanja, svjedoci vremena sa suzama u očima prisjetili su se trnovitog puta Rvacke do članstva u NATO-u i Europskoj uniji. Uz nekritično veličanje uloge autokratskog vrhovnika, neumrlog predsjednika Franje, vječni consigliere Vladimir Šeks, poznat kao Udbin doušnik kodnih imena Sova i Kolega, rekao je jednu istinu – a to je da od svega toga ne bi bilo ništa da nismo pobijedili u Domovinskom ratu. A pobijedila je Hrvatska vojska u kojoj su bili građani raznih političkih i vjerskih uvjerenja, pa i nacionalnosti, složniji nego ikad zato što su branili svoje.

Naravno da HDZ oduvijek svojata i pobjedu, i branitelje, i vojsku, i pravo na domoljublje. Naravno da Banožić nije dorastao funkciji, ali bogami nije ni Zoran Milanović. Možda se baš zato 30 godina kasnije, u državi čiji građani od svih u EU-u najmanje vjeruju u svoje institucije, i dalje vjeruje u vojsku. Iako je cijelo vrijeme između dvije vatre usijanih glava s vrha vlasti koje se vole kititi njenim uspjesima.