Iako je prije gotovo dvije godine premijer Plenković bombastično najavio da će država otkupiti Inu od MOL-a i tako spasiti domaću NAFTNU INDUSTRIJU iz pandži zlih Mađara, ništa se ni tu nije pomaklo. Ina je u istim govnima u kojima je i bila

Vladu u govnima napadaju govnima – tako bi se dao sažeti prošli tjedan u kojem se preplanula momčad Andreja Plenkovića odmorena vratila na posao. Ali, avaj, čim su stigli sručila se na njih kanta govana s kojima se nisu na vrijeme pozabavili. Od tragičnih posljedica nefunkcioniranja hrvatskog zdravstva, preko novih dokaza o mutnim poslićima članova Vlade u aferi Agrokor do Uljanika i Trećeg maja, čiji su radnici na rubu gladi odlučili ići do kraja. Odnosno – do Markova trga.

Dok duplerice novina preplavljuju fotografije bogatih turista na jahtama koji ostavljaju hrpetine para od Dubrovnika do Umaga, a predsjednik Uprave Uljanika Gianni Rossanda završava luksuznu vilu s bazenom u elitnom dijelu Pule, radnici brodogradilišta koji u znoju lica svoga na neljudskim temperaturama i uvjetima iz pakla zarađuju za život, nisu plaćeni mjesecima. A Vlada rješenja nema. Da budemo sasvim iskreni, za govna u kojima se našla nekada profitabilna industrija koja je zapošljavala desetke tisuća radnika, sasvim sigurno nisu krivi Andrej Plenković i njegovi ministri jer su ih u njih uvalile sve prethodne vlade, no isto tako evidentno je da snage, političke volje i pameti za konačan izlaz iz ove kompleksne situacije nemaju. S Europskom unijom ili bez nje.

NIJE IH IMAO NI ZOKA MILANOVIĆ, koji je svojedobno dao golema jamstva Uljaniku zbog kojih bi država mogla popušiti više stotina milijuna kuna, kao ni Sanaderovi momci i oni prije njega. Svi u velikom strahu od socijalnih nemira i pada rejtinga, uspješno su izbjegavali poslušati stručnjake i provesti nužno restrukturiranje. Pa su radije upumpavali milijarde proračunskih kuna, njih preko trideset, u škverove kojima u ovom obliku spasa nema. Uostalom, nije li formula ista kao u slučaju Gazde Todorića – i njemu se zbog panike od domino efekta i urušavanja megalomanskog sustava, kao i gubitka prevelikog broja radnih mjesta, gledalo kroz prste desetljećima, iako su i maloumni znali da je mnogo toga trulo u Agrokorovu carstvu. Pa i nakon što je Gazda zapalio u London, a Plenkijeva vlada preuzela odgovornost za rješavanje zatečenog svinjca, u kojem je svojedobno sudjelovao i mag porezne reforme, Zdravko Marić.

KADA JE SLOBODNA NOVINARKA Iva Anzulović u bijesu zbog gubitka arbitraže s Gavrilovićem izlila kantu govana pred zgradu Vlade, omiljeni Plenkijev ministar financija izrazio je svoje najdublje zgražanje nad takvim ponašanjem. Jer čovjek je prije svega umjeren i pristojan i nikada ne laže. Doduše, iako s Gavrilovićem nema blage veze i iako je kaznena prijava protiv njega odbačena, upravo objavljena svjedočanstva u DORH-u dokazala su da se slučajem Agrokor, u kojem je zamračeno 60 milijardi kuna, bavio puno intenzivnije no što je svojedobno želio priznati. Kao i da je sastanaka s bivšim šefom, Gazdom Todorićem, bilo mnogo više no što je naveo pred Povjerenstvom za sprečavanje sukoba interesa. Sve se to u očima Andreja Plenkovića čini nebitnim recikliranjem završene priče od pokvarenih medija i klaunskih strančica. Dok ministar financija, koji je, prema procjeni javnosti, iz moralnih razloga i evidentnog sukoba interesa trebao sam dati ostavku čim je eksplodirala afera Agrokor, nema odgovor na pitanje zašto nije govorio istinu.

Budući da pojam političke odgovornosti, kao što smo više puta konstatirali, ne postoji u svijesti nositelja vlasti u Rvata, logično je da se Zdravko čudom čudio motivima novinarke Anzulović za pomalo degutantan čin, dok ostali članovi Vlade, uključujući premijera, nisu imali primjedbi. Pa kakve veze oni imaju s kriminalnom privatizacijom Gavrilovića u ratno doba, Todorićevim dugovima, kolapsom zdravstva i ostalim problemima s kojima se kronično suočava rvacko društvo, osim što ih ne rješavaju. Ili ih rješavaju na krivi i netransparentan način, gomilajući novu hrpu govana.

Ukratko, vruće krumpire – od reforme obrazovanja preko spašavanja mirovinskog sustava do registra branitelja i konačnog podvlačenja crte pod njihove privilegije, kao i traženja strateškog partnera za spas Croatia Airlinesa – vlade prebacuju jedna drugoj, svjesne da bi ih svaki ozbiljniji rez stajao sljedećih izbora. I zato, poput Andreja Plenkovića, prodaju mantru kako nam je zapravo super iako toga nismo svjesni. Osobito u zdravstvu, koje je na visokoj razini, kako nas staloženo uvjerava ministar Kujundžić dok pacijenti umiru zbog nedolaska hitne, a operacije se u bolnicama odgađaju zbog puknuća cijevi. Kao, na primjer, u Vinogradskoj prošloga tjedna.

IAKO JE PRIJE GOTOVO DVIJE GODINE premijer Plenković bombastično najavio da će država otkupiti Inu od MOL-a i tako spasiti domaću naftnu industriju iz pandži zlih Mađara, ništa se ni tu nije pomaklo. Ina je u istim govnima u kojima je i bila, ako nije potonula i malo dublje s gašenjem rafinerije u Sisku. Ohrabrena ležernošću i benevolentnošću hrvatskih vlasti, Mađarska ne namjerava poslušati presudu suda u Luxemburgu i provesti europski uhidbeni nalog u slučaju Zsolta Hernadyja pa Ćaća Sanader može i dalje slobodan ka ‘tica šetati Lijepom Našom i putovati svijetom. Zahvaljujući, između ostalog, odluci Ustavnog suda kojom je proces protiv korupcije na najvišoj razini vraćen na početak, ne bi li trajao do beskraja. I tako nam je, umjesto MOL-ova bivšeg kapitalca, kći mađarskog premijera Orbána izručila vrećicu s pelenama punim govana, na cesti, 20 metara od kontejnera. Možda da simbolički pokaže Hrvatskoj gdje joj je mjesto, dok se Andrej Plenković srdačno družio s njenim ocem na ljetovanju u Opatiji. ‘Ko nas, bre, zavadi s Mađarima?

NIJE LI, UOSTALOM, JEDNOSTAVNIJE PALAMUDITI o europskoj politici s Angelom Merkel u Berlinu ili prodavati recept za mirnu reintegraciju u Afganistanu, nego uloviti se ukoštac s nagomilanim govnima koji ozbiljno guše hrvatsko gospodarstvo i potapaju standard građana. Htio – ne htio, morao je to učiniti i grčki premijer Aleksis Cipras, koji je odlaskom na Odisejevu Itaku simbolički proslavio izlazak Grčke iz desetljetne dužničke krize. Uz uvjete i pare Europske unije, dakako. Usprkos populizmu i kurčenju pred Europćanima, Cipras je kao uvjereni ljevičar na kraju proveo sve ono što su od njega tražili – od fiskalne konsolidacije, reforme poreznog i mirovinskog sustava, povećanja efikasnosti i smanjenja državne uprave, liberalizacije tržišta usluga, reforme rada i pravosuđa, do kvalitetnijeg nadzora financijskog sustava i banaka. Dakle, sve što mi nismo, a netko će morati jer ćemo vrlo skoro završiti kao Grčka. Osobito dok se i dalje kupuje socijalni mir i bilda biračko tijelo nerealnim povlasticama pojedinim skupinama, prije svega braniteljima koji su se namnožili i u susjednoj Hercegovini. A to su podjednako činile i SDP-ove i HDZ-tove vlade, kojih je ipak bilo daleko više.

Iako su nemili događaji u hrvatskom zdravstvu i iskaz Martine Dalić DORH-u, prema kojem je jasno da je anemični premijer itekako bio upućen u sve netransparentne posliće u aferi Borg, uspalili uspavanu opoziciju koja se ovih ljetnih mjeseci uglavnom bavila sama sobom, za razliku od grčke, spas se na hrvatskoj ljevici ne nazire. Jer podrška radnicima Uljanika i pozivi na raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora zvuče prilično isprazno iz usta posrnulog predsjednika SDP-Davora Bernardića, koji nije u stanju srediti govna u vlastitoj stranci, pa kako bi onda u državi. A očito nisu ni njegovi stranački drugari.

I ZATO, ČEMU DA SE PLENKOVIĆ NERVIRA kada je lakše gurati glavu u pijesak i živjeti u europskom balonu od sapunice, dok ide. Jer osim sporadičnih štrajkova i osim kada se radi o njihovoj vlastitoj koži, Hrvati su narod koji se tradicionalno neće buniti i izlaziti na ulice zbog općeg dobra i viših ciljeva. Posljednji put učinio je to zbog kurikularne reforme pa vidimo kamo smo stigli. Do obrušavanja popova na ideju stvaranja kompetentnih učenika, koji po riječima nadbiskupa Đure Hranića „neće biti sposobni sve svoje povjerenje staviti u Boga”. Kao što to, na primjer, čine Andrej Plenković i njegova družina. I zato, vratimo se u 12. stoljeće, prestanimo se zamarati tehnološkim i svekolikim napretkom i nadajmo se da će Bog posebnom metodom ispumpati govna koja svako malo isplivaju u maloj zemlji za veliki odmor. Dok na kraju ne povuče vodu i potopi nas.