Ako riba smrdi od glave, onda i promjene, bile one nagore ili nabolje, dolaze od glave. Kada se govori o državama, ta se definicija može odnositi na glavni grad, ali i ostale velike gradove u kojima nije koncentrirana samo ekonomska snaga, već i intelektualni i politički potencijal nacije. I tako su nakon prvog kruga lokalnih izbora vjetrovi promjene zapuhali iz Zagreba, gdje je dvije najveće političke stranke pomela zeleno-lijeva platforma Možemo! na čelu s Tomislavom Tomaševićem, ali i iz Splita gdje je pobijedio astrofizičar Ivica Puljak, ostavivši daleko iza sebe narodnog ridikula Željka Keruma i SDP-ova Antu Franića, uz velike šanse da u drugom krugu potuče HDZ-tova Vicu Mihanovića.

Jasno je to izražen vapaj za promjenama koje žele pokrenuti osviješteni građani ove zemlje, siti populizma, klijentelizma, uhljebljivanja i razbacivanja javnim novcem koji se, barem kada je Zagreb u pitanju, posljednjih 20 godina dijelio šakom i kapom kumovima, rodbini i uvijek istim tvrtkama pod kontrolom lokalne mafije. Usprkos višegodišnjoj rezignaciji i Zagreb i Split konačno su rekli „dosta je!“ i svojim izborom dali do znanja kako Rvacka, koja je po mnogočemu zadnja prćija u EU-u, ipak prati određene europske trendove, gdje zelene i nezavisne opcije jurišaju na vlast ne samo na lokalnoj, već i na nacionalnim razinama, kao i da se klatno zanjihalo od centra nalijevo. Ko što reče Tomašević u svom pobjedničkom govoru, pokazali su da Možemo!

To se, dakako, nikako ne sviđa ljutim desničarima koji su sve glasniji što im lošije ide, pa je tako Miroslav Škoro, domogavši se na guzove drugog kruga u Zagrebu, slavodobitno izjavio: „Zaustavit ću to ekstremno lijevo, tako mi Bog pomogao!“ Moguće da Škoro ima neki problem s Bogom, s obzirom na to da će, po svemu sudeći, maestralno izgubiti i treće izbore na kojima se kandidirao pa nakon što nije postao ni premijer, ni predsjednik države, ni gradonačelnik Zagreba, možda mu Bog ipak pomogne da pobijedi na Dori 2022, što mu je Sandra Benčić od srca poželjela. A Vice Batarelo, osnivač ultrakatoličke udruge Vigilare, iznenađen i uvređen takvim rezultatima, usporedio je pobjedu platforme Možemo! s ulaskom četnika u Zagreb.

Dakako, ništa nije gotovo dok sve nije gotovo, završilo je prvo poluvrijeme i tek će se za dva tjedna vidjeti tko će slaviti među gradonačelnicima i županima, ali već i sazivi gradskih vijeća jasno signaliziraju da je došao kraj banditićevsko-HDZ-tovskoj koruptivnoj hobotnici u Zagrebu i kerumovsko-HDZ-tovskoj trgovini u Splitu. Zanimljivo je i kako su u oba pobjednička stožera – i onom Tomaševićevom i onom Puljkovom – nastojali svladati euforiju, svjesni da borba još traje i da ih čekaju još žešća politička podmetanja, dočim je u Škorinom stožeru organiziran pravi dernek, a i kod Vice Mihanovića skandiralo se kao da je zabio pobjednički gol.

Iako su nakon lokalnih izbora uvijek svi pobjednici – SDP-ovci zato što nisu baš do kocena popušili ono malo što su imali, a HDZ-tovci zato što su tradicionalno osvojili najveći broj županija, gradova i općina – ni bahati Andrej Plenković, a još manje bljedunjavi Peđa Grbin nisu mogli sakriti gorčinu nakon objavljenih rezultata.

Naime, u lokalnoj politici ipak nije važno samo koliko, nego i gdje. I dok HDZ-tov gazda može biti zadovoljan osvojenim, pa i činjenicom da će prvi put osvojiti Osijek, negdje duboko u njegovoj europćanskoj duši ipak ga ždere to što HDZ uglavnom preferiraju u najnerazvijenijim i najzatucanijim dijelovima Rvacke, dok su mu glavni grad, zapad, sjever, sjeverozapad i, naravno, Istra i dalje tek nedostižan san. Dakako, sve je to zanemario u svom pobjedničkom govoru kada je te brutalne činjenice zapakirao u šareni celofan, pa je čak i slabašnih 11,30 posto koliko je osvojio beznadni Davor Filipović u Zagrebu, proglasio sjajnim rezultatom.

Nekarizmatičnog matematičara koji se u kampanji ponašao kao slon u staklarskoj radnji i kojeg je stranka procijenila da je najmanje šteta potrošiti u izbornoj utrci, proglasio je političarom pravog formata koji se fantastično isprofilirao u ovoj kampanji i predstavlja novu generaciju HDZ-tovih političara u Zagrebu. Da nije bio smrtno ozbiljan, čovjek bi pomislio da je Andrej naglo postao duhovit, pa i samoironičan.

S druge strane, SDP-ov Peđa Grbin doista se nema čime tješiti, jer njegov je Joško Klisović doživio potop. Umjesto da je pustio Gordana Marasa da se konačno osramoti, idiotskim predizbornim inženjeringom u Zagrebu žrtvovao je sjajnog diplomata kojem je mjesto u New Yorku, Bruxellesu ili Londonu i koji se, usprkos grčevitom trudu, ne snalazi na cesti i nije prepoznatljiv nikome osim veleposlanicima.

I premda se brojke mogu tumačiti vako i nako, najveći gubitnik ovih izbora je svakako SDP, koji je na najboljem putu da se strmopizdi u bespuća povijesne zbiljnosti, poput HNS-a, HSS-a, HSLS-a i sličnih nekada velikih stranaka iz devedesetih. Ili da, u najboljem slučaju, postane mlađi partner s ljevice, s obzirom na to da će se Možemo! na krilima pobjede u Zagrebu razmahati kroz Rvacku i po svemu sudeći postati vodeća stranka opozicije. Rezultat je to razorne politike SDP-ovih vođa koja je započela sa Zoranom Milanovićem, nastavila se s tragično nesposobnim Davorom Bernardićem, a ni s Peđom se nisu usrećili. On sigurno neće uvjeriti razočarane socijaldemokrate, sindikate, radnike, slobodnomisleće intelektualce ili nevladine udruge da je baš SDP taj koji štiti njihove interese. No to je već druga priča.

Ono što bi, međutim, trebalo brinuti sve političare, i na vlasti i u opoziciji, jest mizerna izlaznost od četrdesetak posto. Koja je, doduše, nešto viša nego 2017., ali zorno pokazuje da su nakon trideset godina traljave demokracije, rvacki građani izgubili vjeru u politiku kao takvu. Uzalud trud PR-magova, badava plakata, reklama, Facebook objava, poziva lažnih agencija za istraživanje javnog mnijenja, badava i prljave kampanje koja je postajala sve nakaradnija, kad su baš zbog toga birači u većini ostali doma.

Usprkos tome, trojica Granićevih gojenaca iz Ministarstva vanjskih poslova – predsjednik Vlade, Sabora i države – svojski su se potrudila učiniti dozlaboga neinventivno predizborno pripetavanje što sočnijim, vrijeđajući se međusobno kao u birtiji i zagađujući javni prostor diljem Rvacke. A našli bi se, onako spontano, svakoga dana na drugom kraju države, kao putujući cirkus, s ciljem pokazivanja mišića i odvraćanja pažnje medija i javnosti sa stvarnih problema. Premda narod zabole uvo za to tko je od njih klaun, tko je prevarant, tko je nesposoban, tko prodaje bozu, a tko je komitetlija odrastao na komunističkim i socijalističkim postulatima.

Vrhunac pokazivanja mišića ipak je bila bizarna objava Njonje u kupaćim gaćicama, koja je u roku keks postala viralni hit. Jer Njonjo može svašta progutati, pogotovo kad su u pitanju njegovi gazde na čelu HDZ-ta, al’ ne voli da mu diraju u sportsko tijelo. Zanosno, skoro ko Zdravko Marić. No ta činjenica očito nije pomogla Davoru Filipoviću u Zagrebu, koji srećom nigdje nije objavio svoj goli akt.

Nije li, uostalom, indikativno da uslijed međusobnog hračkanja – čiji je povod, izbor za predsjednika Vrhovnog suda, odavno zaboravljen – ni od jednog od njih nismo čuli poziv građanima da izađu na izbore. To, doduše, ne čudi kada je u pitanju Zoran Milanović, jer izlaznost mu je bila bitna jedino na predsjedničkim izborima, u kojima je sam sudjelovao. Pa je zato ovu izbornu nedjelju, umjesto na biralištu za svoju lokalnu samoupravu, proveo kod pajdaša Boruta Pahora u Deželi, dokazujući još jednom bol u preponama za sve što s njime nema direktne veze. A Plenkiju i Njonji pretjerana izlaznost ionako nije u interesu jer njihova disciplinirana vojska izlazi sigurno.

No tko je od njih u izbornoj noći pio bozu, tko krkao gusti sa šlagom, a tko se nalijevao pivom i viskijem, možemo tek pretpostaviti. Ipak, teško da je ijedan nazdravio novim vjetrovima promjene koji su zapuhali Zagrebom i Splitom. A koji bi jednog dana mogli i njih zauvijek otpuhati.