Da nacija ima kratko pamćenje, uvjerili smo se prošloga tjedna kada je počeo mandat novog predsjednika Republike Zorana Milanovića. Kao da su zaboravili tko je Zoki, eksplodirala su velika očekivanja svih onih koji su zasićeni toksičnim okruženjem željni promjena u zemlji koja bi konačno trebala postati normalna, a što je novoizabrani državni poglavar u svojoj kampanji na sva usta obećavao. 

No on je već na prvom koraku iz nekog čudnog razloga pomislio da je pobjeda na predsjedničkim izborima samo njegova, a ne i građanske Hrvatske koja mu je svojim inatom pomogla da se domogne Pantovčaka. I umjesto da je dopustio da se s njim vesele svi oni koji su u toj pobjedi sudjelovali i rekli „dosta je!“ te  svojom jasno izraženom voljom uzburkali učmalu rvacku političku močvaru, on je na Pantovčaku organizirao karmine za visoke dužnosnike HDZ-ta i tu i tamo pokojeg SDP-ovca. I tako je iz jednog javnog događaja isključio javnost, koja je u tome imala pravo sudjelovati. Naravno, bez „crvenih mundira“, bez lente, bez operetnog cirkusa s kandidatima za Remetinec u prvim redovima i bez kiča u patetičnoj ceremoniji kakvu nam je priredila njegova estradna prethodnica Kolinda Grabar-Kitarović. No Zoki je htio izbjeći pozivanje likova kao što su Milan Bandić i Aleksandar Vučić i biti različit pod svaku cijenu, pa makar to bio i simbolični šamar onima koji su ga izabrali. 

I tako je zapravo jedina istinska promjena u skladu s očekivanjima bila neponovljiva Josipa Lisac, koja je danima trpjela primitivne kritike, pa čak i  zaradila kaznenu prijavu zbog osebujne izvedbe „Lijepe naše“, posve u skladu sa svojom umjetničkom osobnošću. Da je sve to isto, uz pokoji žestoki punk band, Milanović organizirao u javnom prostoru, onda bi mu na tulum došle tisuće običnih građana ponosnih na svoj doprinos demokraciji. Došli bi i Sinj, i Rijeka, i Zagorje, i Istra, i Split, a naravno i Zagrepčani koji su svojim masovnim izlaskom na izbore najviše pridonijeli njegovu trijumfu. Ovako je taj događaj prošao otužno, uz kišu i promrzli Jazz orkestar Hrvatske vojske koji je svirao sam sebi na praznoj terasi. Iako je sve bilo pristojno i po zakonu, mnogi su bili razočarani potpunim izostankom radosti koja je trebala pratiti taj praznik demokracije. Proslavu pobjede neposredno izabranog šefa države za kojeg su glasali i oni koji ga vole i oni koji ga ne vole, kako bi konačno prekinuli jednoumlje HDZ-ta s oba brda. 

Komentirajući rasprave o pravom značenju tog naglašenog minimalizma – je li to skromnost ili elitizam – njegov bivši suradnik objasnio je to jednostavno kao – zoranizam. Koji je bliže autizmu nego elitizmu. Teško je to definirati, ali je tom tmurnom svečanošću predsjednik očito zacrtao način na koji misli vladati. 

Sada kada su inauguracija i imenovanje savjetničkog tima – s kojim su osobito zadovoljni Generalski zbor, ministar Medved i Željka Markić – iza nas, počinje prvih sto dana vladavine novog Zoke, na novoj funkciji, na kojoj bi trebao pokazati da je sazrio, promijenio se i postao netko sasvim drugi od onog Zorana Milanovića kojeg pamtimo kao arogantnog i tvrdoglavog premijera, s velikom boli u preponama za sva područja koja ga osobno baš i ne zanimaju. U tih prvih sto dana mediji su ga, prema demokratskim uzusima, trebali pustiti na miru, da si nije nekim postupcima već pucao u nogu i uzbudio civilno društvo. 

A očekivanja su doista velika. Jer iako predsjednik Republike nema veliku moć, ne može donositi zakone niti utjecati na ekonomsku politiku i gospodarstvo,  njegova dvojica prethodnika Stipe Mesić i Ivo Josipović pokazala su kako se može promijeniti atmosfera u društvu i najviše napraviti upravo u područjima koja nisu obuhvaćena njihovim ustavnim ovlastima. A to su ljudska prava, suradnja s civilnim udrugama, osuda nasilja nad ženama i promoviranje njihove ravnopravnosti, poticanje procesa pomirenja, borba protiv govora mržnje, inzistiranje na slobodi medija, osobito onog javnog, i vraćanje antifašizma tamo gdje mu je mjesto. U temelje hrvatske državnosti, i to ne samo deklarativno, već i stvarno. To se postiže jasnim postupcima i gestama, kao i javnim ukazivanjem na povijesni revizionizam koji je zatrovao hrvatsko društvo i na mala vrata legalizirao ustašluk. 

Kao što se dobro sjećamo, sve je počelo u doba uspona Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a, s dvije kolone u Vukovaru, braniteljskim šatorom i prijetnjom plinskim bocama u Savskoj. Ustašofilne lokalne televizije i portali uzeli su zamah, takozvani povjesničari koji negiraju stvarnu prirodu Jasenovca, logora smrti, i ostalih stratišta na kojima je NDH brutalno ubijao djecu i odrasle pogrešne vjere, uvjerenja i nacionalnosti, dobili su javni prostor, a oko sankcioniranja izvođenja pjesme „Čavoglave“ Marka Perkovića Thompsona nikako se ne mogu usuglasiti hrvatski sudovi, pa čak ni onaj Visoki prekršajni  koji već mjesecima vijeća o tome je li „za dom spremni“ umjetnički stih ili ustaški poklič. 

Takvom stanju svijesti nacije veliki doprinos dala je Kolinda Nacionale, ideološki vrludajući od nemila do nedraga tijekom cijelog svog mandata. U Yad Vashemu u Izraelu ridala je nad žrtvama Holokausta, dok je u domovini okretala ploču tvrdeći da je „za dom spremni“ drevni rvacki pozdrav i urlajući  Thompsonove uspješnice u svakoj prilici. Dodamo li tome famozno Povjerenstvo za prošlost, koje je u nedostatku muda osnovao Andrej Plenković kako ne bi morao ekspresno ukloniti spomen-ploču poginulim HOS-ovcima na ulazu u Jasenovac s uklesanim ustaškim pokličem, odluku o podizanju spomenika ustaši Frani Tenti u Splitu ili pak ustaški kutić koji se svako malo nađe u „TV kalendaru“ HTV-a, Zoran Milanović ima puno materijala o kojem bi, kao vrhovni autoritet u državi, trebao govoriti. J

er svaka njegova gesta, svaka njegova izjava i svako njegovo prisustvo na nekom događaju, konferenciji, koncertu, skupu ili proslavi, poruka je naciji. Ako će joj se obraćati Twitterom, onda smo na Pantovčak mogli poslati i Donalda Trumpa. 

I ženske udruge od njega puno očekuju, s obzirom na to da se bivša predsjednica dugo premišljala prije negoli je sramežljivo dala podršku ratifikaciji Istanbulske konvencije, primajući u svom uredu udrugu U ime obitelji koja je namjeravala održati referendum protiv iste, dočim organizatorice inicijative #Spasi me nije primila. I za razliku od Andreja Plenkovića, nije imala vremena pojaviti se ni na jednom njihovu skupu. Iz svog premijerskog mandata Milanović tu ima puno putra na glavi jer njegova vlada – iako je imala komotnu većinu u Saboru –  Istanbulsku nikada nije ni poslala na ratifikaciju.  

Na sve to novoizabrani predsjednik do sada nije potrošio previše riječi, što mu nitko nije pretjerano zamjerio, uzimajući zdravo za gotovo da je on deklarirani antifašist koji ne namjerava čačkati po prošlosti i želi gledati u budućnost. Uz dužno poštovanje činjenice da je Milanović predsjednik svih građanki i građana Hrvatske, koja treba postati „kuća za sve nas“, što je jasno naznačio u svom inauguralnom govoru, već je izborom nekih od svojih savjetnika napravio korak u smjeru dodvoravanja biračima krajnje desnice, baš kao što je to onomad pokušao učiniti razgovorom s Josipom Klemmom i njegovim šatorašima, što mu mnogi nisu oprostili. I nije se nikada ispričao zbog gadosti koje je tada izgovorio na račun Bošnjaka, Srba i njihovih matičnih država. 

Iako je zbog viših ciljeva sve to zaboravljeno, rečenica koja glasi „Bit ću konstruktivni partner, a ne korektiv Vladi“ ne ulijeva previše nade. Ako to znači da će se njegova uloga svesti na to da s Plenkovićem bez previše trzavica dogovara imenovanja, poput onog Roberta Hranja za načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske, izbor ravnatelja SOA-e ili slanje trupa u Afganistan, nacija od toga neće imati bogznašto. Jer to ni na koji način neće promijeniti atmosferu u društvu, zbog čega smo ga i birali. A očekivanja su doista velika, možda i veća nego kada je 2011. postao premijer, jer je sustav vrijednosti tada bio zdravije postavljen. Bilo bi šteta da nas razočara svojim nečinjenjem, što mu je bio i najveći grijeh u prethodnom političkom životu.