Dok čekamo izbore za Kim il Tomu, naravno da ne očekujem da će Zoka SPALITI SJEDIŠTE Primorsko-goranske županije, odrubiti glavu Bernardiću ili silovati Rajka Ostojića

‘Vaso, otvaraj šampanjac, Zoka je pobijedio!” tako je vjerojatno u prostorijama HDZ-a proslavljena objava prvih neslužbenih rezultata unutarstranačkih izbora Socijaldemokratske partije Hrvatske. Raspamećeni od sreće, grlili su se, možda i valjali po zastavama Veliki Toma i najbliži suradnici, oduševljeni izbornim ishodom iz protivničkog tabora. “A najbolje je što Milanović drugovima i drugaricama tvrdi da su oni stijena! Jesu, jesu, kamen spoticanja jedni drugima! Samo neka tako i ostane”, hihotali su dobro raspoloženi HDZ-ejci kojima je u subotu predvečer pao kamen sa srca.

DRUGOVI I DRUGARICE, kada sam vidjela Facebook fotografiju nacerenih Tomislava Sauche i Zorana Milanovića s podignutim palčevima u znak pobjede, bilo mi je jasno da je socijaldemokracija u Hrvata u ozbiljnoj banani. Odnosno – da Toma Karamarko može odahnuti. Što se tiče koalicijskog potencijala, a i zbijanja redova najtvrđe desnice, uspjeh mu je zagarantiran barem sljedeće četiri godine. Ako je možda i bio nervozan te subote, nestrpljivo iščekujući rezultate izbora za prvog čovjeka mrskog mu SDP-a, dok su Tim i Kolinda složno žvakali delicije iz konobe Didov san na Kajzerici (i svojim zakulisnim dogovorima dizali mu tlak), kako je dan odmicao, tako se Velikom Tomi raspoloženje popravljalo, u skladu s podacima koje je nesumnjivo prvi dobivao od svojih špijunskih izvora s izbornih mjesta SDP-a. I već u devet navečer bio je toliko razgaljen da je, onako aktivan i sklon modernim oblicima komunikacija kakav jest, odmah objavio drugarsku čestitku Zoki Milanoviću na svom Facebook profilu, uz zajedljivi dodatak: “Predsjedniku SDP-a i njegovoj stranci iskreno želim da dugo i kvalitetno obnašaju svoju ulogu konstruktivne oporbe!”

TOMA, MAJSTORE! Tako se dodaje sol na ranu svima koji su se ponadali da će se ovim izborima na ljevici nešto bitno promijeniti. Onima koji su se usudili povjerovati da ćemo možda, osim pubertetskih prepucavanja u Saboru i izvan njega, ubuduće slušati nešto konstruktivno i smireno, da će klimu elitizma i bahatosti zamijeniti empatija sa socijalno ugroženim građanima, dijalog s odbačenim stranačkim veteranima, da će nakon puno godina u prve redove SDP-a ponovo doći ljudi koji uživaju povjerenje javnosti zbog svog iskustva i rezultata na terenu, oni koji umjesto razdora i sukoba nude rješenja kriza u koje smo zapali. Naravno da je to bila iluzija u trenutku kada je najveća opozicijska, baš kao i pozicijska, stranka premrežena interesima neprepoznatljivih pojedinaca koji su se domogli ministarskih i stranačkih funkcija po principu negativne selekcije. Što manje ugrožavaš Šefa i što se više mažeš vazelinom, to si mu draži. Još ako pritom nemaš ama baš nikakvu profesionalnu karijeru i ovisiš o njegovoj dobroj volji – tim su ti veće šanse za visoko mjesto na izbornoj listi! Osobito ako nisi žensko. Toliko o unutarstranačkoj demokraciji i vizionarstvu članstva SDP-a, onih koji ne shvaćaju da su takvim izborom propustili povijesnu priliku da možda stvarno spase Hrvatsku od stoglave Domoljubne aždaje i koalicijskih suradnika koji se već preko tri mjeseca opasno poigravaju našom budućnošću, dok je duh fašizma pušten iz boce. U slučaju drugačijeg rezultata, Veliki Toma imao bi razloga za ozbiljnu zabrinutost. Jer razmetni Božo Petrov sigurno bi rado prihvatio pregovore s Komadinom o mogućem preslagivanju snaga u Saboru i Vladi. Nekako mi se čini da to ne bi bilo mrsko ni Milanu Bandiću, koji je u tom smislu već otvoreno počeo slati šifrirane poruke s rođendanskog slavlja svoje istoimene stranke. A i HSS, na čelu s Krešom Beljakom, vjerojatno bi već na lokalnim izborima poželio ući u neki pošteniji dogovor od onog neispunjenog koji je Hrg sklepao s Karamarkom ne bi li sebi osigurao mjesto u Saboru. Neki optimistični već su snatrili o povratku Mirele Holy u stranačke redove i aktiviranju odbačenih – poput Željke Antunović, Davorka Vidovića ili Aleksandre Kolarić.

NO NIŠTA OD NAVEDENOG neće se dogoditi. Ono što slijedi vjerojatno će biti slično odmazdi nakon rimskih pobjeda, onih o kojima, izražavajući se nezgrapnim latinskim poslovicama i izrekama u svakoj prilici, najviše voli govoriti Zoka Milanović. U ovom slučaju izreka glasi: VAE VICTIS! Što prevedeno na hrvatski znači: Jao pobijeđenima! To je u doba Rimskog Carstva, tako bliskog Zoranovu karakteru, značilo da sve što nađeš na osvojenom teritoriju spališ, pobiješ i siluješ. No da ne pretjerujemo, naravno da ne očekujem da će Zoka spaliti sjedište Primorsko-goranske županije, odrubiti glavu Bernardiću ili silovati Rajka Ostojića, ali da će pronaći put kako da ih eliminira iz stranačkih struktura, u to nimalo ne dvojim. Pretpostavljam da će mu biti malo teže s Komadinom jer čovjek je višestruki pobjednik na županijskim izborima, gdje redovito osvaja više od 60 posto glasova unatoč slici uspavanog ljenjivca koju su stranački šaljivdžije lansirali na društvene mreže. Ali i zato bi se moglo pronaći lijeka. Na primjer da se ukine Županija ili stranačka organizacija u tom kraju?

UZ DUŽNO POŠTOVANJE volji SDP-ova članstva, bojim se da nisu ništa naučili od britanskih laburista na koje se vole pozivati, a koji su nakon desetljeća neoliberalnog trećeg puta, konačno izabrali autohtonog ljevičara, vegetarijanca u kratkim hlačama Jeremyja Corbyna. Onoga koji se obraća obespravljenima i zaziva socijalnu pravdu. Da bi mu vjerovali, za početak, onaj koji govori mora i sam vjerovati u te vrijednosti, a onda ih i živjeti i graditi. U četiri godine Zokine vladavine nismo imali priliku primijetiti da je doista želio zaštiti radnike, socijalnu državu i prava najslabijih, na primjer čistačica i domara koje je planirao “outsourcati”! Ili da je podržavao civilno društvo i nezavisne medije, da se sastajao sa sindikatima ili poštovao profesore u osnovnim i srednjim školama, kojima je prvima srezao plaće. Naprotiv, samo je dao “šlagvort” našem novom korporativnom premijeru iz dijaspore koji se jako čudi probnim balonima o devetosatnom radnom vremenu, privatizaciji i poskupljenju zdravstvenog osiguranja, odricanju prava na povišicu od šest posto plaće zaposlenima u javnom sektoru i najavama promjena kolektivnih ugovora sa sindikatima. Našem Timu, izgubljenom u prijevodu, baš nekako zgodno dođe da ništa ne razumije kad god ga pitaju o takvim nezgodnim temama.

MOŽE LI ZOKA U POBJEDI biti smjeran i pobijediti sam sebe, hoće li nakon kulturnog rukovanja i čestitke protukandidata SDP ostati jedinstven, ostaje ogroman upitnik. No sudeći po svemu izrečenom u predugom predizbornom unutarstranačkom prepucavanju, čisto sumnjam. Puno je žuči prosuto, a Milanović je poznato zlopamtilo. Otkad je Alex Braun s počastima ispraćen natrag u Ameriku, vratio se Zoka starim navadama i sada ohrabren jedinom pobjedom u posljednjih šest izbora, sigurno ništa neće mijenjati. Osobito ne svoju nadaleko poznatu retoriku i socijalni autizam. O nizu poraza – od europskih preko lokalnih, predsjedničkih do parlamentarnih izbora – više nitko neće raspravljati. Sada s nestrpljenjem očekujemo izbore za Kim il Tomu, koji je protivnike eliminirao već u startu.

STRANAČKI POLTRONI vjerojatno će ga izabrati sa 110 posto podrške, kako bi nastavio svoj destruktivni pohod na hrvatsko duhovno i materijalno osiromašeno društvo, zatrovano podjelama i ideologijom. Čemu je nesumnjivo dodatno pridonijela i sramotna haaška presuda kojom je zločinac i pajac, ćosavi i otromboljeni četnik Vojislav Šešelj oslobođen svih optužbi. I dok narod tone u sve dublju bijedu i mržnju, Zoka i Toma nastavit će se međusobno hraniti svojom bratoubilačkom retorikom, koja koristi samo i jedino pumpanju njihovih ogromnih EGA i održavanju privida stranačke principijelnosti. Nakon svega, ostaje osjećaj da smo pobijeđeni mi – amorfna građanska masa koja upravo zbog takvog stanja unutar političkih stranaka ne želi i nikada neće pristupiti ijednoj. A u velebnoj demokraciji koju smo tako silno željeli, oni odlučuju o našim više nego nesigurnim sudbinama. Što bi rekli Rimljani, dragi sugrađani, VAE VICTIS!