Najviši SDP-ovac ne samo u Rvackoj već i u regionu, Peđa Grbin, ovih je dana iznenađen i uvređen. Ne može sakriti koliko mu je povrijedila taštinu košarica možemovaca, točnije, odluka da sami izađu na parlamentarne izbore. Što, dakako, ne isključuje postizbornu suradnju s SDP-om, prema rezultatima i zaslugama. No Peđi to nije dovoljno! Zato ih optužuje da rade u korist HDZ-ta.

Naime, nakon višemjesečnih spekulacija o tome da će Možemo! sklopiti predbračni ugovor, odnosno, predizbornu koaliciju s SDP-om, prošloga tjedna puče vijest da je Vijeće te stranke jednoglasno odlučilo da neće. Na tu su se temu odmah raskokodakali mediji, dok HDZ i stranke desnice već danima sladostrasno uživaju u raskolu na ljevici. Pitanje je samo gdje tu ima mjesta iznenađenju kad je takva odluka bila očekivana, pa i najavljivana. Nije li, uostalom, tako bilo i u Zagrebu, gdje je Možemo! samostalno pomeo sve ostale stranke i s 40 posto glasova gotovo osvojio natpolovičnu većinu u Gradskoj skupštini, dok je Tomislav Tomašević u drugom krugu izbora za prvog čovjeka rvacke metropole dobio rekordan broj glasova, više no što je to vječnom Miletu Bandiću ikada uspjelo.

Na istim tim izborima SDP je osvojio 8,88 posto glasova, a njihov kandidat za gradonačelnika Joško Klisović, žrtvovan od stranke da časno izgubi izbore, završio je sa 7,82 posto, na četvrtom mjestu, iza Miroslava Škore, Jelene Pavičić-Vukičević i Davora Filipovića. Onog koji nije Damir i kojeg je premijer uporno gurao kao svog osobnog odabranika, a kasnije nagradio ministarskom pozicijom. No to je već druga priča.

I tada su SDP-ovci bili uvrijeđeni i jedva su se nekako obuzdavali od jurišanja na Možemo! i Tomaševića u kampanji, jer znali su da će im nakon izbora trebati ako žele sudjelovati u vlasti. Što se na kraju i dogodilo. A i možemovci su bili dovoljno pragmatični da se suzdrže od napada na račun SDP-a i umjesto toga rigaju žuč na one koji su im stvarno politički neprijatelji – od stranke BM 365 i HDZ-ta nadesno. Čemu trošiti metke na krivu metu? Istim principom Tomašević se vodi i sada i ne pada mu na pamet ulaziti u nepotrebne sukobe sa sličnim političkim opcijama i izazivati zlu krv. A i ne želi dati gušta vladajućima i njihovim satelitima.

Da, prošle su dvije godine i popularnost Možemo! – koji se još uvijek bori s kosturima iz Miletova ormara, kao i vlastitim neiskustvom, smećem, vrtićima, obnovom, nemilim događajima u gradskoj bolnici Sveti Duh – u međuvremenu je pala, no odlučili su sami izmjeriti koliko su teški među biračima. Drsko? Bahato? Pretjerano samouvjereno? Samoubilački? Možda. Ali to je jedina garancija da se u bilo kakvu koaliciju prilikom eventualnog formiranja neke buduće vlasti na nacionalnoj razini, ide na temelju egzaktnih pokazatelja, po sistemu – čist račun, duga ljubav. A ne po sistemu – ti meni, ja tebi, onako odokativno, s obzirom na to da SDP prema trenutnim anketama s nekoliko postotaka i dalje premašuje popularnost takozvanog junior-partnera, kako na Iblerovom vole gledati na Možemo! No je li to doista tako, pokazat će rezultati parlamentarnih izbora za otprilike godinu dana. Ili manje – jer izbori će se održati onda kada neprikosnoveni gazda Vlade i HDZ-ta, poznatiji kao AP, odluči da mu najviše odgovara i ide na ruku.

U slučaju da su SDP-ovci možda zaboravili: njihov najveći zajednički politički neprijatelj, kojeg žele svrgnuti s trona po svaku cijenu, upravo je HDZ i zato se nije pametno javno prepucavati i svađati s potencijalnim koalicijskim partnerima. Stoga optužba da ova odluka možemovaca ide na ruku HDZ-tu, a koja dolazi baš iz redova SDP-a, pokazuje njihovu nesigurnost i nedostatak političke mudrosti, koju bi navodno najjača opozicijska stranka u Rvata iskustveno trebala imati. A očito je nema, i to već dulje vrijeme. Kao što već dulje nije ni stožerna stranka ljevice, s obzirom na krajnje skromnu podršku građana koju uživaju, a koja godinama stagnira.

Usporeni i nekarizmatični šef SDP-a Peđa Grbin, čiji je osobni rejting na razini statističke pogreške, bio je toliko ljutit da je nakon održane sjednice predsjedništva svoje stranke na kojoj su morali probaviti odbijenicu, izjavio da je Možemo! stavio svoj interes ispred interesa građana! Ajde?! A kako Peđa zna što je interes građana, osobito lijevih koji su, razočarani unutarstranačkom makljažom i raskolom u SDP-u, kao i nedovoljno jasnim politikama i nedostatkom istinskog vodstva, svoj glas na posljednjim parlamentarnim, a osobito lokalnim izborima dali novoj zeleno-lijevoj platformi? I zašto bi sada Možemo! – koji je nastao i narastao upravo na nezadovoljstvu lijevog biračkog tijela – pristao utopiti svoje glasove i svoje kandidate u zajedničkoj listi i time izgubiti vlastiti identitet u ime nekog navodnog sinergijskog efekta, kojeg, prema provedenim istraživanjima, nema? Argument da Možemo! nema infrastrukturu po cijeloj Hrvatskoj i da su koncentrirani uglavnom na Zagreb, djelomično stoji, no ima li SDP još uvijek tu navodnu infrastrukturu? Što je s njihovim lokalnim organizacijama po Slavoniji, Lici, pa čak i Istri? Postoje li uopće i ako postoje, kakva je njihova komunikacija s centralom? I je li bilo pametno unaprijed odbiti „točkaste“ koalicije u nekim sredinama, tamo gdje je SDP jači?

Ono što očito najviše boli Peđu, koji je samodopadno i nekritički sam sebe ponudio kao budućeg premijera, i to u trenutku kada je, kao loš kompromis, izabran za šefa SDP-a, jest činjenica da Možemo! njega kao takvog ne želi automatski prihvatiti. A ne žele ga ni birači, pa ni članovi SDP-a, s čime se on sam očito još nije spreman suočiti. Naravno, ako rezultati SDP-a budu takvi da su evidentno jača stranka i ako u nekoj eventualnoj široj koaliciji od centra nalijevo uspiju sklepati parlamentarnu većinu, to neće biti u pitanju. Takva su pravila igre i njih će Možemo! bez sumnje poštovati. Ali zašto u startu eliminirati mogućnost da premijerka postane Sandra Benčić, koja se svojim djelovanjem dokazala kao energičnija, konkretnija, elokventnija, borbenija i uvjerljivija od bljedunjavog Peđe? Zbog njegova povrijeđenog ega ili zbog interesa građana?

Svojim izjavama na temu odbijenice možemovaca nije se proslavio ni inače nešto lukaviji Siniša Hajdaš Dončić, bivši ministar prometa i infrastrukture u Milanovićevoj vladi i Peđin protukandidat na unutarstranačkim izborima. Iz njega je provalio neočekivani bijes pa je optužio Možemo! da ne želi preuzeti odgovornost u Hrvatskoj i da gledaju samo svoj interes kako bi postali druga opcija u Hrvatskoj i prva stranka na ljevici. Poručio im je i kako je izborni sustav takav da honorira prvi blok ili stranku, a „ako je nekima matematika teška ko paprika, to je njihov problem“. Usput je dodao kako bi SDP-ovom Jošku Klisoviću bilo pametno da uskoro podnese ostavku na mjesto predsjednika zagrebačke Gradske skupštine.

Zar nije to isto zahtijevao i Viktor Gotovac, smijenjeni predsjednik zagrebačkog SDP-a sa začudno kratkim stažom u toj stranci. I njega je vrijeđala pozicija junior-partnera pa je na svoju ruku raskinuo koalicijski sporazum s Možemo! u Zagrebu i nakon toga dobio pedalu iz SDP-a. A sada isti scenarij predlaže i Siniša Hajdaš Dončić. Hm? Prilično kratkovidno. E pa, Siniša, nije pametno spaljivati mostove unaprijed. A upravo zbog takve reakcije SDP-a, a ne zbog očekivane odluke možemovaca, HDZ zadovoljno trlja ruke i uvjerava svekoliki rvacki puk kako je ljevica previše nesložna i rascjepkana da bi mogla preuzeti vlast. I zato stranka pravomoćno osuđena kao zločinačka organizacija namjerava ostati na vlasti zauvijek, jer to je smisao demokracije, zar ne?

Ukratko, SDP-u bi bilo pametnije da u sljedećoj godini poradi na sebi i postane aktivniji, složniji i uvjerljiviji. A Peđi bi bilo za dušu da odstupi s funkcije za koju nema predispozicije i prepusti je nekome koga će birači SDP-a prepoznati kao vođu i možda budućeg premijera. Ili, još bolje, premijerku! Jer nekoliko artikuliranih zastupnica SDP-a koje su vidljive u javnosti za to ima daleko veći potencijal od Peđe Grbina, stranačkog diva koji se drži kao uvrijeđena mlada.