Prošloga tjedna je usred Zagreba pao balkon s trećeg kata, a par koji je na njemu stajao samo je čudom spasio živu glavu. Dogodilo se to na drugu godišnjicu potresa u Zagrebu, nakon kojeg do dana današnjeg još uvijek nije sagrađena nijedna zgrada ili obiteljska kuća niti je započeta obnova privatnih objekata.

U nekim drugim vremenima bila bi to vijest, opozicija bi se digla na noge, članovi udruge SOS Zagreb možda bi i organizirali demonstracije protiv nesposobne Vlade Andreja Plenkovića i njegovih beznadno potkapacitiranih ministara. Osobito onih zaduženih za obnovu, koji su se mijenjali ko na traci. Ali događa se krvavi rat u Ukrajini, svakodnevno svjedočimo divljačkim razaranjima gradova, bolnica, škola, kazališta… Pa kad pogledamo slike iz Mariupolja i usporedimo ih sa Zagrebom dvije godine naakon potresa, svatko je od nas vjerojatno pomislio – može i gore!

Iako stanovnici centra metropole s pravom kipte od bijesa i padaju u beznađe, jedino što smo čuli, osim komentara u medijima, bio je vapaj zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, kojem su ruke vezane. Grad je odradio svoje, pripremio pare za pomoć privatnim vlasnicima, započeo ili dovršio konstrukcijsku obnovu na javnim objektima u gradskom vlasništvu, ali Fond za obnovu i Ministarstvo graditeljstva nikako da se pokrenu. A ni neće tako skoro, s obzirom na to da se novi ministar Ivan Paladina tek upoznaje sa situacijom. O stotinama milijuna eura iz europskog Fonda solidarnosti, koji se kisele na računu Republike Rvacke i od kojih smo uspjeli potrošiti ni pet posto, da ne govorimo.

Ništa bolje nije ni na Baniji premda je Tomo Medved rekao da se, časna riječ, upravo počinje graditi 29 obiteljskih kuća i 10 stambenih zgrada, od preko četiri tisuće koje trebaju obnovu. Iako nesretnici iz Gline, Petrinje, Siska i okolnih sela i dalje čmrlje u kontejnerima, što je to u usporedbi s podrumima i skloništima u Ukrajini, u kojima se danima skrivaju ljudi u smrtnom strahu, bez hrane, vode i struje. Ovima na Baniji barem rakete ne padaju na glavu iako im je zimi hladno, ljeti vruće i nemaju sanitarne čvorove. Jer, naravno, od lošega uvijek može gore.

Kada je došla korona, bili smo prestravljeni nepoznatom pandemijom i s užasom smo gledali slike prepunih bolnica od Italije do Indije. Tisuće mrtvih, zatvoreni kafići i restorani, zabrane okupljanja, otkazivanje koncerata i proslava novih godina činilo nam se najvećim zlom koje nas može snaći. A onda se dogodila Ukrajina i strah od biološkog, kemijskog i nuklearnog oružja kojim ruski vožd pomračenog uma prijeti cijelom svijetu. U usporedbi s Putinom, čak nam se i Andrej Plenković i Davor Božinović, a osobito Vili Beroš koji se u posljednje vrijeme znakovito ne pojavljuje u javnosti, čine simpatičnima. Jer od loših uvijek ima i gorih, zar ne?

Slična je situacija vjerojatno i u Poljskoj, Mađarskoj, Srbiji, pa i susjednoj Deželi, zemljama u kojima je zatrta demokracija, ugrožena su ljudska prava, opozicija i slobodno novinarstvo, a autokratski vođe kontroliraju sve institucije – od pravosuđa do javnih medija. Rat u Ukrajini došao im je svima ko suza na oko – iz različitih razloga.

Poljska, koja se pretvorila u katolibansku utvrdu usred Europe, širom je otvorila svoja vrata i velikodušno primila više od dva milijuna ukrajinskih izbjeglica. Pružila im je sigurnost i smještaj, utjehu i prijateljstvo. Ta tko bi sad u EU-u inzistirao na primjeni mehanizma proračunskog uvjetovanja poštivanjem vladavine prava, nakon što je Europski sud odbio žalbu Poljske i Mađarske koje su se pobunile zbog mogućeg gubitka europskih para. A i Poljaci, među kojima postoji veliki postotak nezadovoljnih konzervativnom diktaturom stranke Pravo i pravda Jarosława Kaczyńskog, posljednjih mjesec dana sigurno sami sebi priznaju da može biti i teže. Na primjer, ruska čizma i surovi komunistički režim, pod kojom su grcali gotovo 50 godina.

Tako je i Mađarima koji ne vole Orbána, ali k vragu – osigurao im je najjeftiniji plin i naftu u EU-u, kao i visoki životni standard. I ma koliko im je stao na žulj zbog rigidno desne antimigrantske politike i zatiranja prava LGBTQI zajednice, mnogi se vjerojatno pitaju je li ga pametno smijeniti na skorim izborima. Jer – sigurno je sigurno, a uvijek može gore. Recimo, da im Putin zavrne pipu.

S druge strane, rusofilni Srbi koji svako malo demonstriraju u znak podrške Putinu, iako nisu baš sasvim zadovoljni Vučićevom osudom ruske agresije na Ukrajinu, ipak se vesele činjenici da se Srbija, koja sjedi na tri stolca, nije pridružila europskim sankcijama protiv Rusije. Šačica onih koji osuđuju rat u Ukrajini i ne žele ostati dio istočnih diktatura, ipak je samo šačica. I tko bi, molim vas, u ovakvoj situaciji za par tjedana glasao za neku tamo bljedunjavu opoziciju, kad je Vučko nabavio tolike tone soli, krumpira i pasulja da narod ne gladuje, zlu ne trebalo. Jer – uvijek može gore. Što bi bilo da opozicija dođe na vlast, kao što neće? Možda bi Srbi crkli od gladi dok ih Putin više ne bi volio?

A junak Janez Janša, omražen među slobodnomislećim i demokratski nastrojenim Janezima u Deželi, s češkim premijerom Fialom i poljskim Morawieckim posjetio je Kijev usred ratnih razaranja i zračnih uzbuna. Slovenski je Orbán imao muda otputiti se u sigurnosno ugroženo područje i time dokazati svoju solidarnost s Ukrajinom i Zelenskim, od kojeg se razlikuje kao nebo od zemlje i obrnuto. Hoće li ga Slovenci smijeniti na skorim parlamentarnim izborima? Teško. Jer, da, uvijek može gore.

Voda je to na mlin Andreju Plenkoviću, koji je toliko zaokupljen Putinovom mahnitom agresijom i upornim dokazivanjem saveznicima iz EU-a i NATO-a da je sovjetski dron koji se strmopizdio na Jarunu nosio avio-bombu, da se nema vremena baviti bizarnostima kao što su, naprimjer, prijetnje smrću ministrici regionalnog razvoja Nataši Tramišak.

Kad se samo sjetimo koliko se Plenki strastveno angažirao oko obrane lika i djela njene prethodnice Gabrijele Žalac, koja je zbog sumnje na namještanje nabave informatičkog sustava u aferi Softver završila u bajbuku, doduše, tek istražnom, čovjek se zapita – što mu bi? Je li Plenki – i pod koju cijenu – možda spreman smijeniti ministricu Tramišak, koja očito ne pripada krugu njegovih osobnih liblinga ili opasnih stranačkih protivnika? Pa mu je, eto, usred brige za svjetski mir palo na pamet da bi to mogao biti sjajan izgovor za rekonstrukciju Vlade. Onu koju opozicija i mediji već dulje zazivaju, nakon svih skandala koji su snašli njegove odabranike – od Banožića, preko Horvata i Čorića, do Aladrovića i Borisa Miloševića – dok se premijer pravio grbav.

Problem je u tome što iz iskustva znamo da je svaka promjena u režiji HDZ-ta uvijek bila nagore. Jer ako smo mislili da je Damir Krstičević, koji je iz emotivnih razloga dao ostavku, bio najgore što se moglo dogoditi Ministarstvu obrane, gorko smo se prevarili. Mario Banožić, osrednji slavonski ćato umočen u razne afere s nekretninama, koji blage veze nema ni o vojsci ni o ratovanju, dokazao je da je Krstičević, u usporedbi s njim, bio pravi zgoditak.

Ako nam se činilo da je nemoguće pronaći nekoga s poraznijim referencama od Darka Horvata, sada već bivšeg ministra graditeljstva koji je svoj mandat, baš kao i spomenuta Gabrijela Žalac, završio u istražnom zatvoru, premijer je svojim izborom Ivana Paladina dokazao da ga se ne smije podcjenjivati. Jer Paladina je već došao s bremenom kojeg će se teško riješiti. Naprimjer, čudnim vezama s ruskim kapitalom kojim je trebao biti izgrađen nikad dovršeni projekt Kupari.

je li sve nabrojeno možda utjecalo na pad popularnosti HDZ-ta? Naravno da nije. Stoji čvrsto zacementiran na 28 posto. Vjerojatno se mnogi rvacki građani kojima HDZ i nije nešto pretjerano srcu prirastao, ipak duboko u sebi pitaju: a što bi u ovoj situaciji opće katastrofe napravio Peđa Grbin, neuvjerljivi predsjednik raskoljenog SDP-a? Naime, od lošeg uvijek može gore. Slava Ukrajini!