Iako je trenutačno opijen stranačkom i institucionalnom pobjedom nad predsjednicom, koja će uoči novih izbora biti krotka i plaćati za stare grijehe u režiji Mate Radeljića, Plenkoviću bi bilo za dušu prisjetiti se kako su mediji i SANADERU I KARAMARKU došli političke glave

Na kraju još jedne neuspješne godine bez reformi, u kojoj je Rvacka obarala rekorde u najlošijoj državnoj upravi, najnižem BDP-u i najslabijoj kupovnoj moći među zemljama članicama EU-a, dok su se gomilale žrtve svih sustava koji ne funkcioniraju, treba slijediti primjer našeg premijera i ostati opušten. Voditi se njegovom mantrom, koja glasi: ne radite od muhe slona.

IZJAVIO JE TO PRILIKOM subotnje kave na „špici“, kamo se sa svojih premijerskih visina prigodno spustio među narod. U ovom konkretnom slučaju muha je Mate Radeljić, povjerljivi savjetnik predsjednice Republike za nutarnje stvari, koji je netom popušio pedalu, a slon je afera nastala nakon što je agenta SOA-e optužio da mu je prijetio da će ga zgaziti autom – ali samo ako bude radio na štetu bivše poslodavke. Pa stvarno, čemu od takve situacije u kojoj se tajne službe uvlače u međusobni obračun najviših državnih dužnosnika, raditi pitanje ili nedajbože neku aferu? I to još pred Božić i Novu godinu, kada su sve normalne i bogobojazne Rvatine pijane od jutra do sutra, osim dok su na misi. A možda i onda. Uostalom, što se predsjednice tiče, ta je priča završena, a što se odmetnutog Radeljića tiče – to ćemo tek vidjeti. Što se premijera tiče, sada Kolindu drži u šaci pa ga istraga o tom slučaju uopće ne zanima.

Razgaljen blagdanskim ozračjem premijer nije stigao primijetiti da je Hrvatsko novinarsko društvo dobilo novogodišnju čestitku s HRT-a, u obliku tužbe kojom potražuju ukupno pola milijuna kuna odštete zbog „grube povrede ugleda, časti i imena“ te inače ugledne i časne javne kuće. Za koju su predstavnici šest međunarodnih medijskih organizacija zaključili da je pod pritiskom i kontrolom vladajuće politike. S čime majka Plenkovićeva glasnogovornika Ana Milić, koja vedri i oblači programima HTV-a, nema, dakako, nikakve veze. No zašto bi se premijer uzrujavao zbog stanja u takozvanom javnom servisu, gdje HDZ-tovi pouzdanici provode strahovladu i dižu tužbe protiv vlastitih zaposlenika? Ili gubio noći zbog činjenice da je poveći broj novinara i urednika sa zavidnim profesionalnim karijerama pobjegao s Prisavlja glavom bez obzira, dok preostali lutaju hodnicima kao ukleti Holandezi jer im nije dopušteno raditi? Sve to njega se savršeno ne tiče kad on tamo ionako ima svoje ljude. Taj zanimljivi podatak objavio je bivši predsjedničin osobni novinar Tihomir Dujmović.

Budući da mu je očito slon pao u oko i prdnuo u uho, Plenković ionako vjerojatno ne vidi i ne čuje što se emitira u programu hrvatske dalekovidnice, osim što sa zanimanjem poprati snimljene intervjue sa samim sobom koje vodi odabrana mladunčad iz informativnog programa, s unaprijed napisanim pitanjima. Kad smo već kod medija, premijera se nije osobito dojmila ni presuda satiričnom News Baru zbog izmišljene vijesti o notornom Velimiru Bujancu, koja je duboko uznemirila i njega i njegovu rodbinu te mu uzrokovala teške duševne boli. A one koštaju 12 tisuća kuna plus sudski troškovi. Iako su sve vijesti na spomenutom portalu izmišljene, što je lijepo navedeno u općim uvjetima tvrtke, o tome što je satira u Hrvata sada odlučuju pravovjerni suci. Kao što na slobodu puštaju siledžije poput Darka Kovačevića Daruvarca, Tome Horvatinčića sa sinkopom ili pedofile recidiviste, ali zato kažnjavaju one koji se usuđuju šegačiti na račun predsjedničine donedavno omiljene televizijske zvijezde koja je kokainom plaćala prostitutke. Zanimljivo kako taj isti Velimir Bujanec, ikona svih ustašofila, nikada nije bio osuđen zbog govora mržnje i diskriminacije svake vrste, koje širi u svojoj emisiji.

Čak se ni neumrli predsjednik Franjo, kojem su se priviđali crveni, žuti i zeleni vragovi, nije usudio tužiti „Zločestu djecu“ ili posve zabraniti Feral Tribune, jer je znao da će to loše odjeknuti na međunarodnoj sceni. Plenkija, međutim, zabole uvo za Europćane kad zna da imaju većih briga od njega. Jedna od njih zove se Viktor Orbán. Prema onome što mađarski premijer radi s pravosuđem, medijima, nevladinim udrugama i sveučilištima, naš je Andrej mala beba. Osim toga, uvijek može gore, zar ne? Kao, na primjer, u Turskoj, gdje su puni zatvori novinara dok Erdoğan brutalno gasi kritički nastrojene medije, ili u Saudijskoj Arabiji gdje nepoćudna piskarala daju raskomadati motornom pilom. Gore je, dakako, i u Srbiji i u Republici Srpskoj, a i u Rusiji, pa čemu onda da Andrej brine brigu. Ima on prečeg posla od takvih gluposti kao što su neovisnost javnog servisa, sloboda javne riječi, funkcioniranje pravosuđa ili zdravstvenog sustava. Treba se pobrinuti za poziciju u vlastitoj stranci i konačno Vasi pokazati tko je gazda, ostati u sedlu i mantrati o stabilnosti. Kamo bi stigao kada bi se ozbiljno zabrinuo zbog afera koje su se gomilale tijekom proteklih dvanaest mjeseci, od Agrokora, Hotmaila i grupe Borg preko INE i brodogradilišta do fijaska Krstičevićeve trgovine s izraelskim letećim kantama, koji će se prometnuti u vrhunski međunarodni skandal.

No iako je trenutačno opijen stranačkom i institucionalnom pobjedom nad predsjednicom, koja će uoči novih izbora biti krotka i plaćati za stare grijehe u režiji spin doktora Mate Radeljića, Plenkoviću bi bilo za dušu prisjetiti se kako su mediji i Sanaderu i Karamarku došli političke glave, a došli bi i neumrlom Franji samo da se priroda prije toga nije pobrinula za kraj njegove predsjedničke karijere. Koštali su pozicija i Martinu Dalić i Vladu Galića i Matu Radeljića, a uskoro bi mogao doći na red i Milijan Brkić, nekada Vaso. I ma koliko odmahivao rukom i pravio se da ne vidi i ne čuje zbog slonova u oku i uhu, da se poštenije i transparentnije ponašao s novinarima, da nije nezainteresirano promatrao kako se od Hrvatske radiotelevizije stvara provincijsko-nacionalističko-ustašofilno-katolibanski servis, da nije dopustio smjenu Nadzornog odbora na čelu s Anjom Šovagović, koji je ukazivao na kriminal i teške financijske malverzacije bivše uprave te kuće, da nije prešutio sve milijunske tužbe kojima se, baš kao i u Mađarskoj, nastoje ušutkati kritički mediji, ne bi morao strahovati za svoju budućnost. Ovako bi ga političke glave mogli doći bivši predsjedničini saveznici iz opskurnih tjednika i televizija i s još opskurnijih portala, koji su upravo okrenuli pilu naopako.

Mišlju da uvijek može gore vodi se i beznadni Davor Bernardić Bero, izgubljen u bespućima stranačke gluposti. Recimo, uvijek se može ići ispod 15 posto, pa i ispod 10 ili čak pet posto podrške birača. No osim što mu do mozga ne dopiru rezultati istraživanja Nove TV prema kojima je Živi zid očekivano postao vodeća stranka opozicije, a Ivan Vilibor Sinčić njezin lider, Beru muči i paranoja. Zato je brojke poražavajuće po svoju stranku pripisao teoriji zavjere na čelu koje stoji tvornica laži HDZ-ta. Težak je to slučaj psihoze, koji se više ne može rješavati na drugarskim sastancima i saborskim klubovima, već bi mu trebalo organizirati tri tjedna izolacije i suočavanja sa surovom stvarnošću. A ona će biti još surovija u 2019. Pitanje je samo koliko loš mora biti rejting da on konačno sjaši s čela SDP-a ili da njegovi podržavatelji prestanu čuvati vlastite guzice.

Usprkos pustim obećanjima inertnih Plenkijevih ministara koji u paketu za novu godinu najavljuju čuda – od novog zakona o sigurnosti u prometu preko kurikularne reforme, izmjene zakona o kaznenom postupku do nove kulturne strategije, izgradnje nacionalne dječje bolnice, bla bla bla – sudeći po dosadašnjim rezultatima nemamo se čemu nadati u 2019. Zato što je predizborna pa će raditi još manje.

Iako su se „žuti prsluci“ nameračili čestitati novu godinu premijeru pod njegovim prozorom, to im nije uspjelo jer ih je spriječio interventni vod. Normalno, kad tako i onako od muhe rade slona. Zato nemojte previše hračkati po 2018. jer nikad ne znate što vam u ovakvoj konstelaciji vlasti, bez suvisle opozicije, donosi nova 2019. A kao što rekosmo – uvijek može gore. E, pa sretno nam bilo!