Samo da je živ ili da može, nedabojže, uskrsnuti, neumrli predsjednik Franjo bio bi jako ponosan na svog nasljednika Zorana Milanovića. Jer otkad ga je naivno biračko tijelo ljevice i lijevog centra izabralo za predsjednika Republike, čini sve kako bi dokazao da je veći Franjo od Franje, veći zaštitnik rvackih interesa od bilo kojeg HDZ-tovca, veći Rvat od svakog radikalnog rvackog desničara, veći poklonik HVO-a od optuženih ratnih zločinaca iz njihovih redova ili hercegovačkih generala i časnika koje uporno odlikuje. Učinio je to i proteklog vikenda, kada se pojavio na proslavi 30. obljetnice osnutka Hrvatskog vijeća obrane u Mostaru, čemu su se žestoko usprotivile udruge mostarskih logoraša koje su njegov posjet nazvale „civilizacijskom sramotom“.

Je li se arogantni predsjednik svih Rvata, pa i onih u BiH, kako je sam sebe svojedobno okarakterizirao, nekim čudom ipak zapitao zašto je to tako? Možda je, barem krajičkom mozga, svjestan da su njegovi prethodnici Stipe Mesić i Ivo Josipović – koje je, kao i njega, izabrala ista građanska lijeva Rvacka – bili više nego dobrodošli među Bošnjacima i među mostarskim logorašima. Onima koji su mučeni u logorima zločinačke tvorevine Herceg-Bosne, prema presudi Haaškog tribunala. I dok je on u Mostaru govorio o nametnutoj krivnji Hrvatima u BiH kao o nekoj povijesnoj tlapnji koja se nije dogodila, Josipović je prilikom svog nastupnog predsjedničkog posjeta BiH 2010. izjavio sljedeće: „Politike koje su devedesetih – bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti – vjerovale da je rješenje za BiH podjela, posijale su u BiH, ali i u svojim zemljama, zlo sjeme. Duboko žalim što je i Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama tome doprinijela, što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi, podjelama koje nas i danas muče. Došlo je novo doba u kojem odlučno treba prepoznati pogreške prijašnjih vremena i hrabro kročiti novim putem.“ Tako govore državnici.

Za razliku od Mesića i Josipovića koji su se u Parlamentu BiH u Sarajevu ispričali zbog dogovora Franje Tuđmana s velikosrpskim krvnikom Slobodanom Miloševićem o podjeli BiH, kao i zbog zločina koje su Hrvati počinili nad Muslimanima, Zoran Milanović nikada nije bio u Sarajevu. Nikada se nije ispričao Bošnjacima, jer smatra da nema zašto, i nikad se nije susreo s predsjedništvom susjedne BiH, za koju je, uostalom, na intimnom druženju sa šatorašima i Josipom Klemmom svojevremeno izjavio da i nije država, već „big shit“.

Ali je zato Milorada Dodika, separatističkog gazdu Republike Srpske, negatora genocida u Srebrenici i obožavatelja osuđenih ratnih zločinaca Mladića i Karadžića, kojem je zabranjen ulazak u više europskih zemalja i SAD, dva puta pozvao u Zagreb. Na ugodni razgovor tête-à-tête o koječemu. Istovremeno je Bošnjacima poručivao da ne glume žrtve, propitivao definiciju genocida u Srebrenici, a hrvatskog člana Predsjedništva Zorana Komšića, kojem je nekada pružao podršku u predizbornim kampanjama, nazvao je parazitom.

Zbog svega navedenog Zoran Milanović s najvećim je počastima prošloga vikenda dočekan u Mostaru, gdje se srdačno družio s Draganom Čovićem, enormno bogatim predsjednikom HDZ-ta BiH, svojedobno osuđenim zbog gospodarskog kriminala. Zokiju, čini se, ni najmanje ne smeta činjenica da je Čović, baš kao i njegov pajdo i partner Milorad Dodik, povezan sa sumnjivim ruskim kapitalom, zbog čega se obojicu smatra Putinovim ljudima u BiH. Zato je, po uzoru na Dodika, i Čović odbio glasati za BiH sankcije Rusiji. Divan čovjek, nema što! Dapače, po svom stavu prema Putinu bliži je Milanoviću nego Plenkoviću, koji zbog Čovića čupa kosu i crveni se pred Europom. Eto, dotle smo došli.

Da bi doživljaj bio potpun, Milanović pokazuje i veći oprez prema osudi Putinove agresije na Ukrajinu od bilo kojeg europskog šefa države ili vlade, osim notornog Viktora Orbána i spomenutih Čovića i Dodika. Da nema neka tajna veza između njih? U prilog tome ide i činjenica da je Milanović rezolutno odbio potpisati apel za kandidaturu Ukrajine za članstvo u EU-u sve dok to ne postane i BiH. Sjajan izgovor!

Bivši predsjednik SDP-a u ulozi rvackog Donalda Trumpa pokazuje i veći prezir prema rvackim medijima čak i od autokrata Aleksandra Vučića, kojem je nedavno čestitao na još jednoj uvjerljivoj pobjedi u Srbiji. Doduše, nakon što je brutalno izvrijeđao Borisa Dežulovića i Vedranu Rudan, Zoran me više ne može iznenaditi. Jedini novi moment jest da je hrvatske medije popljuvao na međunarodnim skupovima, što je čak i za njega previše.

Taj veliki erudit i intelektualac, koji se godinama služi kočijaškim rječnikom i zagađuje javni prostor nesuvislom logorejom, dvaput je u posljednjih tjedan dana izjavio da su hrvatski mediji vrlo loši, dok su novinari nepismeni. Prvo je to, ničim izazvan, izvalio pred Amerikancima, na Forumu SAD-Hrvatska, a onda ponovio u Švicarskoj pred svojim kolegom Ignaziom Cassisom, koji ga je u čudu gledao. „Mediji su slobodni, pa makar bili i grozni kao u Hrvatskoj, ne valjaju ništa… Novinarstvo tek treba postati posao u koji će ići najbolji učenici…“ lupetao je Milanović mrtav ladan i ostao živ. Kad čovjek malo bolje razmisli, tako nešto ne bi se usudio blebnuti ni bahati Andrej Plenković, čiji je izaslanik u Splitu uoči godišnjice 10. travnja ponovo veličao NDH, pa čak ni nesuvisli Goran Grlić Radman, čuven po recitiranju Jesenjinovih stihova Putinovom ministru Sergeju Lavrovu. Nitko osim neumrlog diktatora Franje, koji je Milanoviću očito odavno uzor. Nije bez vraga nazvao aerodrom po njemu.

Možda se ništa drugo i nije moglo očekivati od komunističkog gojenca kojeg je ćaća, baš kao i Andreja Plenkovića, početkom devedesetih za ruku odveo u Ministarstvo vanjskih poslova da uči zanat kod Mate Granića, maga diplomacije iz redova HDZ-ta. No ako je Zoki već bio sjajan student i dobitnik rektorove nagrade, a što se onda tako mlad uvalio u državne institucije i nakon promjene režima učlanio u Socijaldemokratsku partiju? Kad već nije sudjelovao u Domovinskom ratu, zašto se tako drčan i inteligentan nije priključio građanskoj i političkoj opoziciji koja se borila protiv Tuđmanove autokracije, privatizacijske pljačke ili tlačenja medija, onda kada to nije bilo oportuno? I zašto, ako je tako marljiv i vrijedan, njegov privatni biznis, nakon premijerskog mandata, i nije baš procvao?

Umjesto da pljuje po svim medijima, zašto se, na primjer, kao predsjednik Republike ne bori za neovisnost HRT-a, javnog servisa koji to nije jer grca pod čizmom HDZ-ta? Zašto nije digao svoj glas zbog preko tisuću tužbi koje su razni politički i ini moćnici podignuli protiv novinara i izdavača, po čemu Rvacka drži sramotni rekord u Europi? Zašto se nije zauzeo za depolitizaciju Agencije za elektroničke medije i ustao protiv dodjele frekvencije kultne Stojedinice paravanskom vlasniku niza radiopostaja, iza kojeg se, prema dokazima koje je objavio Nacional, skriva kriminalno podzemlje? Mogao se tako nadnaravno obrazovan i rječit, u dvije godine svog uzaludnog mandata baviti daleko pametnijim stvarima od nadjebavanja s Plenkovićem i cipelarenja inferiornog ministra obrane, koji će ionako uskoro dobiti pedalu. I to ne zbog njegovih uvreda, već zbog pisanja medija i svega što su otkrili o Banožićevoj prošlosti.

E, pa ima još živih novinara koji se sjećaju Milanovića dok je bio nitko i ništa i koji su radili sve što on nije. Onih koji su bili najbolji đaci, onih koji su magistrirali i doktorirali i nisu se željeli prodati ni uhljebiti, već su se posvetili poslu u interesu javnosti, ma koliko loše bili plaćeni. Zar predsjednik Republike ne zna da je Inoslav Bešker sveučilišni profesor ili da su Jurica Pavičić i Ante Tomić priznati hrvatski pisci i vrhunski intelektualci, baš kao i Augustin Palokaj ili Slavica Lukić, da spomenem tek neke? I neugodno im je svaki put kad zine jer unaprijed znaju da će nas osramotiti. Kao što svojim posljednjim izjavama o Ukrajini ne samo da pokazuje nedostatak empatije, već nanosi i direktnu štetu Hrvatskoj na međunarodnom planu. Baš kao i neumrli Franjo, koji je u liku Zorana Milanovića uskrsnuo na Pantovčaku. Sva sreća, Ukrajina ima Zelenskog. Slava Ukrajini!