Ma kakav rat u Ukrajini, ma kakvi prosvjedi medicinskih radnika, ma kave poplave, ma kakva inflacija! Ma kakva masovna ubojstva djece po Srbiji, koja bi se, s obzirom na stanje u društvu, političku retoriku i opremljenost kućnih arsenala, lako mogla dogoditi i u Rvackoj! Nacija je zabrinuta jer je AP nedavno izjavio da je, da prostite, ugrožen. Ne, ne onako kako bi možda pomislili neki pokvareni mozgovi. Ma jok, ne budite bezobrazni! AP je sigurnosno ugrožen.

Premda je SOA u svom prošlotjednom izvješću navela da je Republika Hrvatska i dalje sigurna i stabilna zemlja i premda naznaka neke stvarne opasnosti od terorističkih napada nema, AP je osjetio potrebu obavijestiti nas kako njemu i njegovim ministrima prijete. I to ne prvi put.

Zanimljivo kako se te prijetnje događaju baš u trenutku kada se u javnosti sve više propituje odgovornost premijera za razne korupcijske marifetluke zbog kojih je Ured europskog javnog tužitelja optužio neke njegove bivše suradnike i nekako baš kada je krenuo u predizbornu kampanju. Sjećate li se i kako je turski predsjednik Erdoğan bio ugrožen pokušajem vojnog puča 2016. godine? Nakon toga dao je pohapsiti svu intelektualnu elitu, novinare, opozicijske vođe, političke oponente, zabraniti nepoćudne medije i – što je najvažnije – promijenio je Ustav kako bi dobio sultanske ovlasti. Ukratko, sigurnosne ugroze često baš dobro dođu svakom autokratu da učvrsti vlast i postane istinski diktator. Svaka paralela s Plen Ki-munom, dakako, sasvim je slučajna.

Slučajno ili ne, aman taman dok je glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoj-Šipek pred saborskim Odborom za pravosuđe neuvjerljivo objašnjavala iznenadnu ostavku bivše ravnateljice USKOK-a Vanje Marušić, koja je možebitno uzrokovana političkim pritiskom iz vrha Vlade, ko grom iz vedra neba AP je svekolikoj javnosti otkrio da je ugrožen.

Ugrožen je skoro ko njegov kolega iz komšiluka Aleksandar Vučić Vučko, koji, ne biste vjerovali, pripada istoj političkoj obitelji europskih pučana i koristi slične tehnike odvraćanja pažnje od stvarnih problema u kojima grca država, a koje je proizvela njegova vlast.

I on je, nakon masovnih ubojstava nesretne srpske djece i mladih, ipak ispao najveća žrtva. Jest da je obiteljima, prijateljima i kolegama ubijenih teško, ali zamislite tek kako je njemu?! Ceo svet urotio se protiv Srbije i nastoji uništiti sve što je srpsko. A osobito njega. Zato treba opet uvesti smrtnu kaznu, bre! Nema veze što režimske televizije i notorni tabloidi promoviraju ratne zločince, kriminalce, narkodilere i kurve, slaveći nasilje i oružje, nema veze što političari truju javni prostor govorom mržnje, nema veze što su dokazane veze Velje Nevolje i srpske mafije s vrhom vlasti to jest s Vučkom osobno, za sve što se dogodilo krive su, naravno, zapadne vrijednosti i videoigrice. I, normalno, Hollywood!

I dok na ulicama Beograda i gradova diljem Srbije prosvjeduju stotine tisuća bijesnih i prestravljenih građana, kojima je dosta takve bolesne i opasne atmosfere u društvu – čime, dakako, manipulira zla opozicija – Vučka sotoniziraju i prokleti zapadni mediji, pri čemu su oni ustaški iz Rvacke najgori. A osim toga, i njemu stalno prijete i zato on najbolje razumije kako je našem AP-u.

A Plenković, iako je inače neobično samozatajan, poručio je da njegovu ugroženost ovoga puta treba shvatiti ozbiljno. Toliko ozbiljno da su se, zbog najnovijih telefonskih prijetnji, ispred zgrade Vlade odmah pojavili interventni policajci s dugim cijevima. Što znači da će vjerojatno do daljnjega ostati željezna ograda na Markovu trgu, zlu ne trebalo! Tako da bi se članovi Vlade i njihovi vozači i ubuduće imali gdje besplatno parkirati. Je… glupe turiste na Gornjem gradu i njihovo fotografiranje! J… slobodu kretanja u javnom prostoru! Neka su službeni auti sigurni!

A sigurni su još od 2020., kada je nesretni momak opranog mozga Danijel Bezuk pucao iz kalašnjikova na zgradu Vlade, ranio policajca i na kraju sebi oduzeo život. I tada je ranjeni policajac bio u drugom planu dok je žrtva, naravno, bio premijer, koji se nalazio kilometrima daleko od mjesta napada.

DORH-u je trebalo više od godinu dana da taj napad okarakterizira kao teroristički čin, što je sam premijer silno priželjkivao, iako je jasno da se radilo o vuku samotnjaku koji nije imao pomagača i kojeg je ćaća branitelj indoktrinirao mržnjom i podučio pucačini iz raznih vrsta oružja iz kućne zbirke. Dakle, nije bio dio nikakve terorističke skupine i organiziranog djelovanja. Usprkos tome, već tri godine, bez ikakva dodatnog obrazloženja, željezna ograda sprječava prolaz pješacima kroz povijesnu gradsku jezgru da bi se naš premijer osjećao zaštićeno. Hm? Od koga? Vlastitog naroda?

A Bezuk je, baš kao i masovni ubojice iz Srbije, bio samo proizvod ovog društva, kojim od početka devedesetih gotovo neprekidno gazduje HDZ, u kojem su govor mržnje, diskriminacija prema manjinama, kako nacionalnim tako i seksualnim, toleriranje ustašluka i ustaških simbola – od stadiona do ulica i trgova te raznih komemoracija – odavno postali opća pojava. Dapače, izraz domoljublja. Nekažnjena divljanja nekih ćaćinih sinova iz redova HDZ-ta da i ne spominjemo.

I što je u posljednje tri godine najveći Europćanin među rvackim političarima učinio da se to promijeni? Kao što se sjećamo, nakon Bezukova napada zadužio je Koordinaciju za sustav domovinske sigurnosti, na čelu s Tomom Medvedom, da predloži „mjere za sveobuhvatan i učinkovit pristup sprječavanja radikalizacije utemeljen na usklađenom djelovanju svih nadležnih tijela“, bla bla bla. Naravno da se u međuvremenu nije dogodilo ništa, a osobito ne u obrazovnom sustavu, koji je u posljednjih trideset i kusur godina stvorio generacije mladih koji su konzervativniji, netolerantniji i ksenofobniji od svojih roditelja. Dok im je sustav vrijednosti opasno izokrenut. A za to nam nisu krivi ni Srbi ni ruski hibridni rat, već mi sami. Što na tom planu čini, naprimjer, takozvana javna televizija? Ili možda Crkva?

Usprkos svemu, premijer i nakon posljednjih prijetnji tvrdi da se ne boji. A zašto bi se i bojao kada na svaku i najmanju prijetnju njegovom liku i djelu rvacka policija hapsi ko luda. Sjetite se samo onog 21-godišnjeg momka iz Austrije koji je nadrljao nešto protiv AP-a na svom profilu na Facebooku pa ga privelo u Remetinec čim je prešao rvacku granicu. Hapsilo i umirovljenika koji je isto tako na Facebooku poručio kako „premijera i njegove poltrone treba dočekati pokvarenim jajima“ te ga je nazvao “narcisoidnim jadnikom”. Ima takvih primjera još, a bit će ih još više kad se, prema izmjenama Kaznenog zakona na kojima premijer inzistira, krene kažnjavati medije zbog curenja informacija. Onih koje za njega nisu povoljne, dakako.

Uostalom, ako se AP ne boji, zašto onda maltretira naciju dramatičnim izjavama o prijetnjama koje dobiva- kao što mu je napisao njegov ljutiti rival s drugog brda, predsjednik Republike? Da probudi empatiju prema samome sebi? Da si podigne rejting? Pa tko od političara na vlasti ili javnih osoba nije primao ili ne prima prijetnje? Brine li se premijer možda za novinare, aktiviste ili predstavnike opozicije kada im prijete? Ili kada ih mlate? Izlaze li možda duge cijevi pred Hrvatsko novinarsko društvo ili sjedišta nevladinih udruga koje desetljećima primaju poruke opasnog sadržaja, a na koje se nitko više i ne obazire?

I zato, da je doista dorastao svojoj funkciji i da mu je u interesu sigurnost hrvatskih građana, premijer bi o prijetnjama koje dobiva šutio. Jer one su mu u opisu radnog mjesta. Odnosno, bilo bi mu najbolje da od toga prestane raditi medijski show i pusti službe da rade svoj posao, kao što mu je putem Facebooka poručio gazda Pantovčaka Zoki Milanović, koji nije bio impresioniran njegovom ugroženošću. Doduše, kao što je poznato, ni Zoki svojom neobuzdanom javnom retorikom nije pomogao širenju mira i tolerancije. Upravo suprotno.