Priznajte, koliko vas je puta zazeblo oko srca pri susretu s nekim poniženim, skutrenim i isprepadanim članom HDZ-ta, koji, doduše, nije imao tetoviran broj na ruci niti žutu zvijezdu na rukavu, ali je samom činjenicom da je hrabro pristupio toj Hrvatskoj diskriminiranoj zajednici unaprijed bio žigosan. Tisuće ugnjetavanih HDZ-tovaca – bez posla, bez nekretnina, bez visokih funkcija i unosnih poslića, bez kumova i rodijaka, bez kučeta i mačeta – već trideset godina neprimijećeno gmiže ulicama i vapi da ih se konačno prepozna kao ljudska bića. A ne kao članove HDZ-ta.

I sada je toj ugroženoj i samozatajnoj vrsti bezobzirni vlasnik čuvenog kafića Tri majmuna u Rijeci, ogorčen nepravednim epidemiološkim mjerama vladajućih, poručio da k njemu nisu dobrodošli. Nije ni čudo da se njihov šef Andrej Plenković, koji se također sav usukao u sebe zbog silnih neugodnosti i nepravdi koje je doživio od 2011., kad se pridružio toj progonjenoj grupaciji građana, raspametio od bijesa.

Doduše, desetak dana prekasno, nakon što su svi zaboravili na aferu i nakon što je riječki gradonačelnik Vojko Obersnel promptno reagirao na navedenu objavu i osudio je kao takvu. I jasno da jasnije ne može poručio da se u Rijeci, otvorenom i tolerantnom gradu, građani ne dijele ni prema nacionalnosti, ni rasi, ni boji kože, ni prema pripadnosti političkim strankama i da su svi dobrodošli. Učinio je to i SDP-ov župan Zlatko Komadina, kao i ostali predstavnici opozicije i mediji, jednoglasno proglasivši tu vrstu komunikacije neprimjerenom.

Ali sve to nije bilo dovoljno razjarenom premijeru pa je zbog ožiljaka na svojoj krhkoj psihi, koje je zaradio otkad je na čelu Hrvatske stranke žrtava političkog genocida, nastavio jahati na Facebook poruci jednog lokalnog birtaša unedogled. Dok su svi njegovi stranački prirepci dobili naređenje da ridaju sami nad sobom i traže da institucije pomno istraže ovaj slučaj te ga, po mogućnosti, kazneno progone.

Oprostite, zar to doista nije eklatantan primjer diskriminacije, čisti rasizam, ma kakav rasizam – fašizam, progon na temelju političkih uvjerenja i orijentacije, kako nam je objasnio premijer? Tko mari za pravne stručnjake ili pučku pravobraniteljicu koji tvrde da ničeg od toga nema ni u tragovima, s obzirom na to da nikome ulaz u navedeni kafić nije bio zabranjen.

Ali HDZ-tovci kao HDZ-tovci, zbog svoje tragične sudbine osjetljivi su na svaku naznaku kršenja svojih ionako pogaženih ljudskih prava. Složit ćete se da prije nije bilo razloga za takvu odlučnu reakciju jer se izražavanje nedobrodošlice na kavu nikako ne može usporediti sa svim onim natpisima i povicima „Ubij Srbina!“ koji krase fasade mnogih rvackih kuća i redovito se čuju na nogometnim utakmicama, s prostačkim uvredama i izrugivanjem pripadnika gej populacije, s prijetnjama smrću novinarima i aktivistima, s premlaćivanjem migranata i Roma ili, na primjer, s fašističkim pozdravom „za dom spremni“ na spomen-ploči poginulim HOS-ovcima osam kilometara od ustaškog logora smrti u Jasenovcu.

Sva sreća, ima divnih ljudi u ovoj zemlji koji su ozbiljno shvatili Plenkovićeve vapaje i prepoznali bol svih njegovih simpatizera koji se neće osjećati dobrodošlima u Tri majmuna. Pa su, vodeći se Starim zavjetom i pravilom „oko za oko, zub za zub“, vratili SDP-ovcima u Imotskom istom mjerom. Odnosno, još i oštrije, da se zna da ugrožene HDZ-tovce ima tko braniti.

Dokazao je to vlasnik hotela Teo Zdilar, inače čisti Rvatina, kao, uostalom, i svi u Imotskom (za razliku od Rijeke gdje su, kako reče, sami Jugoslaveni), zabranivši ulaz SDP-ovcima u svoj objekt. Osobito mrskima Nenadu Staziću i Arsenu Bauku, čije su lutke spalili na lanjskom karnevalu u tom pitomom kraju, predstavljene kao gej par s djetetom koje je imalo petokraku na čelu. Tako su, naime, ti čuvari tradicionalnih rvackih vrijednosti na šaljivi način iskazali svoje neslaganje s istospolnim parovima i njihovim eventualnim pravom na posvajanje djece. I, naravno, s SDP-om. Ako to nije bio poziv na nasilje i diskriminaciju, a što onda jest? Gdje su tada bili tankoćutni premijer i njegovi ministri, koji su cijeli slučaj proglasili neslanim šegačenjem u funkciji fašnika?

Istina je, doduše, da u Rvackoj već desetljećima vrijede dvostruki standardi za članove HDZ-ta i one koji to nisu. No uglavnom na štetu ovih posljednjih, budući da se vojnicima Plenkovićeve partije nekako lakše gleda kroz prste. Možeš, naime, biti primitivan, neobrazovan, netalentiran, lažni branitelj, kvaran, sirov ili tek prosječan – stranka će ti pomoći da se domogneš svega što ti srce poželi, a i pravosuđe će odugovlačiti s procesima ako te baš negdje ulove s prstima u pekmezu. To je valjda jasno i maloumnima, pa nije ni čudo da je teza o ugroženosti HDZ-tovaca izazvala podsmijeh i ogorčenost svih onih koji ne pripadaju toj privilegiranoj kasti.

Shvatili su to valjda i u središnjici stranke pa su se malo opametili i javno osudili potez Tea Zdilara u Imotskom iako je, tvrde, riječ o reakciji na objavu u Rijeci. Dočim je premijer mudro zaključio da takvi incidenti vode dodatnoj podjeli društva. Ajde? Pa što mu je onda trebala ona predstava s Tri majmuna, osim za odvlačenje pažnje s afera koje prate prekoredno cijepljenje, kaos nakon potresa i nedostatak uvjerljivih kandidata HDZ-ta na predstojećim lokalnim izborima.

Iako se trsio iz petnih žila, pitanje je hoće li Plenkovićevo puštanje magle doista mobilizirati njihovo biračko tijelo u velikim urbanim sredinama, gdje im tradicionalno baš i ne ide. Ili je to u Zagrebu, koji im je bolna točka, učinila iznenadna smrt Milana Bandića? Šokantni odlazak dugovječnog zagrebačkog gradonačelnika koji je umro onako kako je i živio – u akciji, na nogama, neporažen i neosuđen – nesumnjivo je povećao šanse i HDZ-tovcima u metropoli svih Rvata. Možda je Plenkiju sada žao što se zaletio s anonimusom Markom Filipovićem koji teško da može privući Bandićevu sljedbu.

Osobito nakon što je izvalio da ne zna pročitati natpis Bećarac u Ilici, napisan na ćirilici u čast preminulog Đorđa Balaševića, što je doista čudno jer je mlađahni HDZ-tov kandidat rođeni Sarajlija. Onako neuk, kao pravi Rvatina, ne zna nijednu Balaševićevu pjesmu, kao što mu nije poznato ni da je ta glazbena legenda i pjesnik duše bio žrtva Miloševićeva režima i desetljećima svojom glazbom povezivao sve normalne ljude u ovoj regiji. Osim toga, bio je prvi glazbenik iz Srbije koji je održao koncert nakon rata u Sarajevu i ispričao se zbog svih zala počinjenih u ime velikosrpske politike. Možda je to doktoru Filipoviću promaklo, između ostalog i zato što mnogi ugroženi HDZ-tovci kad pomahnitaju u birtiji, najviše otkidaju na Arkanovu udovicu Cecu Ražnatović.

Takva glupost s ćirilicom sigurno se ne bi mogla dogoditi Milanu Bandiću. Budući da se o mrtvima uvijek govori sve najbolje, treba podsjetiti na to da je jedna od najpozitivnijih karakteristika pokojnog gradskog gazde svakako bila potpuno odsustvo nacionalizma ili diskriminacije prema bilo kome. Mile je i u onim olovnim vremenima početkom devedesetih, kada je bilo popularno rvatovati, štitio sve svoje kolege srpske, albanske ili bilo koje druge nacionalnosti, dok su ga pripadnici manjina, a osobito zagrebački Romi, obožavali kao boga. O njegovoj ostavštini i njegovim grijesima sudit će povijest jer je pravosuđe to propustilo učiniti, no činjenica jest da je otišao filmski, vjerojatno kako je i sam priželjkivao.

Sada je, kartaškim rječnikom, nastao auzmeš i karte se ponovo miješaju, a time kako će se praznina koja je odjednom nastala na političkoj sceni odraziti na predizborne kampanje i raspoloženje građana, sljedećih mjeseci bavit će se analitičari i kandidati koji pretendiraju na čelnu poziciju u Gradu. A njih se, bogami, u Zagrebu namnožilo i slijeva i zdesna.

Baš kao i u Splitu, Rijeci, Osijeku, Varaždinu, Dubrovniku i ostalim gradovima u kojima bajke o ugroženosti HDZ-tovaca ne prolaze. U Imotskom možda. Pa ako Plenki namjerava voditi kampanju tim smjerom, bolje mu je da se odmah okani ćorava posla. Da je ustvrdio da su HDZ-tovci seksualno ugroženi, vjerojatno bi naišao na više razumijevanja i polučio veći uspjeh kod glasačica koje bi time masovno mobilizirao da ih utješe.