Staloženi AP, čovjek na pravoj strani povijesti koji je upravo rješavao sudbinu svijeta na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, odlučio je konačno stati na kraj netemama kojima ga maltretiraju pokvareni mediji u Rvackoj objavljujući nezgodne transkripte s ciljem stvaranja kaosa. Kako? Jednostavno, proglasit će ih kaznenim djelom. A sve koji se tom rabotom bave, valjda strpati u bajbok. Kao da je to neki problem – pa ipak je on, kako ga je više puta znao podsjetiti Zoki Milanović, svoga ćaće sin, komunistički gojenac odrastao sa srebrnom žlicom u ustima, uzoriti omladinac u pokojnoj državi koji od malih nogu zna znanje kako podjarmiti takozvana sredstva masovne komunikacije.

To je AP još kao osamnaestogodišnjak objasnio u svom maturalnom radu, na što nas je u svom slobodnom govoru na temu „Zaustavite Reuters“ protekloga tjedna podsjetio zluradi Bračanin iz redova SDP-a Arsen Bauk. S obzirom na činjenicu da je gazda HDZ-ta Hvaranin, dočim se Bračani i Hvarani mrze ko psi i mačke, logično je da je baš Bauk citirao taj famozni uradak. A u njemu je mlađahni AP svojedobno napisao: „Izvor informacija je u svim klasnim društvima vladajuća klasa. Ona putem sredstava masovnog komuniciranja upravo želi da masama priopćava samo one informacije koje su s njene točke gledišta poželjne (radi lakšeg pokoravanja, eksploatiranja itd.) jer će mase pod tim utjecajem pružiti najmanji otpor.“ Citat završen.

Naime, ni AP-u, kao ni sličnim autokratima, nije problem sramotan sadržaj razgovora između njegovih najbližih odabranika koji razotkrivaju svu raskoš partijskog uhljebljivanja i razgranatu mrežu političke korupcije, već ispaljuje na mozak zbog onih koji te transkripte objavljuju. I zato, prema uobičajenoj metodi drevnih tiranina, treba ubiti glasnika! Budući da su glasnici u moderna vremena mediji, logično je da se obruši na njih i začepi im gubicu. Za takve je pokušaje u Jugoslaviji, kako nas je podsjetio spomenuti Arsen Bauk, postojala uzrečica koja je glasila: Zaustavite Reuters! Upravo to AP, razjaren netemama i spominjanjem svojih inicijala u korespondenciji stranačkih miljenica optuženih za mažnjavanje europskih para, već dulje pokušava. I to u zemlji rekorderki u tzv. SLAPP tužbama protiv novinara i izdavača, kojima ih se nastoji financijski uništiti, cenzurirati i onemogućiti da objavljuju istinu.

No za najdugovječnijeg rvackog premijera mora se priznati da je dosljedan. Što je mislio kao maturant, misli i danas, dapače, provodi u praksi. To jest, pokorava i eksploatira. A budući da je bio perspektivan još u mrskoj Jugoslaviji, vrlo brzo prilagodio se novim okolnostima. Nije ni primijetio da je uspostavljen novi režim i da smo ostvarili tisućljetni rvacki san o neovisnoj nam državi, dapače, sasvim je bezbolno prešao iz komunizma u tuđmanizam jer se za njega i njemu slične ionako ništa promijenilo nije.

Osim što je svoga ćaće sin, AP je i dostojni nasljednik neumrlog predsjednika Franje, naširoko poznatog po manjku smisla za demokraciju, kojem su se svojedobno priviđali crni, zeleni i žuti vragovi, kao i jalnuški diletanti prodani za Judine škude. Sve to se, dakako, odnosilo na ono malo nezavisnih i kritičnih medija koji su se mračnih devedesetih usudili usprotiviti njegovoj autokraciji i kriminalnoj privatizaciji države. Devedesetih možda, a sada majci više neće! Zašto? Zato što će AP razotkrivanje dokumenata u medijima staviti u Kazneni zakon. Prekipjelo mu je, brate!

Zanimljivo kako se nečeg sličnog nije dosjetio i Tuđman, koji se u svojoj eri morao bakćati s Feralom, Stojedinicom i istim onim političkim tjednikom zbog kojeg je, nakon posljednje serije objavljenih transkripata, AP izgubio apetit. Taj politički tjednik, čije mu se ime gadi izgovoriti, zove se, naime, Nacional. I predsjedniku Franji isti je taj tjednik užasno dizao živac, ali ipak, koliko se sjećamo, nije dao uhapsiti njegova vlasnika i glavnog urednika. Ne kažem da mu to nije padalo na pamet, ali nekako nije bilo oportuno u vrijeme dok se iz petnih žila trudio dokazati kako Rvacka pripada Europi, a ne tamo nekom komunističkom i zaostalom Balkanu. Jest da su se tada Kaznenim zakonom posebno štitili čast i ugled predsjednika države, Vlade, Sabora i Ustavnog suda, da se prisluškivalo i maltretiralo novinare, da su se ukidale dozvole za emitiranje neposlušnim radiopostajama i čeličnom pesnicom s Pantovčaka kontrolirala hrvatska katedrala duha iliti javna dalekovidnica. Uostalom, kao i danas. Ali da se objavljivanje nepoćudnih transkripata stavi u Kazneni zakon, crno na bijelo, eh, to se ni neumrli nije usudio.

Nije čak ni Karamarko, kojeg je isti taj tjednik koštao karijere. Dakako, one političke, što je utrlo put AP-u, dečku koji je obećavao, prepoznatom po govoru pred punim Lisinskim u kojem je izrekao čuvenu rečenicu da stranka ne može biti talac jednog svog člana. I time sam sebe lansirao u političke visine i torpedirao Karamarka u bespuća povijesne zbiljnosti.

I gle u što se pretvorio ohoho godina kasnije, kada je ne samo HDZ, već i sve nas učinio taocima svoje taštine i egomanije. Dok mu je stranka, pravomoćno osuđena kao kriminalna organizacija, do kraja zarobila državu. A kad se čovjek toliko osili, nije čudno da ga posebno iritiraju kritični mediji i novinari, koje konačno treba staviti na njihovo mjesto. A to je da služe vladajućima, zar ne? Ma ne, nije to Veliki vođa tako mislio – nemušto se izmotavao nesretni ministar pravosuđa Ivan Malenica, pokušavajući objasniti da će se kazneno djelo odavanja sadržaja dokaznih radnji odnositi na sudionike postupka, a ne na novinare. Dodao je i da politička šteta koju su vladajući do sada pretrpjeli, nije razlog tih promjena. Jadnog li mladca, kakve gluposti mora metiljati kako bi opravdao svoje postojanje. Ako to nije podcjenjivanje inteligencije naroda, a što onda jest? Doduše, Rvati su naviknuti na čizmu mnogo više nego na demokraciju pa ih više ništa ne može iznenaditi.

Osim toga, ako mogu Erdoğan, Putin, Kim Jong-un, što ne bi europćanin na čelu HDZ-ta, miljenik Ursule von der Leyen i Macronov pajdo, koji je na pravoj strani povijesti? Jer dok su vođe zapadnih demokracija, s kojima se AP osjeća kao svoj među svojima, zaokupljene malo ozbiljnijim problemima za svjetsku sigurnost – zajedničkom nabavom streljiva na razini EU-a, slanjem tenkova i vojnih aviona Ukrajini ili kineskim mirovnim planom – ko mari za domaće nepodopštine poput zatiranja medijskih sloboda, korupcije na svim razinama vlasti, svinjca u pravosuđu, bla bla bla, u tamo nekoj zemljici na Zapadnom Balkanu. Koja je, eto, nekim čudom prije deset godina postala punopravna članica europske obitelji i otada uspješno izigrava brojne zakone koje je harmonizirala s famoznom acquis communautaire, odnosno, pravnom stečevinom EU-a.

I sve dok trpe Orbána u Mađarskoj i Jaroslawa Kaczyńskog na čelu vladajuće stranke Pravo i pravda u Poljskoj, trpjet će oni i Andreja, koji usprkos tome što je napuhan, bahat i arogantan, ipak je sitna riba u odnosu na spomenute manekene iliberalne demokracije. Ali da se AP ne bi uvrijedio, nije on sitna riba zato što nije dovoljno visok, plećat ili markantan, već zato što Rvacka ima jedva nešto više od tri i pol milijuna stanovnika, koji i dalje bježe preko granice glavom bez obzira, a i odbijaju se množiti.

Dok Mađara ima deset milijuna i europćanske glavonje umiru od straha da će se Orbán konačno sasvim slizati s Putinom pa mu sve opraštaju. I ma koliko AP bio dominantan alfa mužjak u odnosu na Kaczyńskog, Poljska ipak ima 40 milijuna stanovnika i na istočnoj je granici NATO-a s Rusijom. A i primila je tri milijuna ukrajinskih izbjeglica pa će joj Bruxelles progledati kroz prste i oko zakona kojim se zabranjuje pobačaj, i oko političkih imenovanja sudaca, i oko ukidanja nezavisnih medija i još štošta.

U takvom društvu AP stvarno jest netema na koju se ne isplati trošiti vremena ni truda. Osobito dok mu je alternativa omiljeni komšija vožda Republike Srpske Milorada Dodika, podivljali gazda Pantovčaka ZM kojeg u EU-u ionako doživljavaju kao Putinova igrača ili da se poslužimo njihovim jezikom: korisnog idiota. I zato ako AP i ubije glasnika, nitko to u Bruxellesu vrlo vjerojatno neće ni primijetiti.