Nemaju problema s predsjedničkim kandidatom samo demokrati u Americi nakon što je pogubljeni Joe Biden konačno poslušao glas razuma, točnije najistaknutijih stranačkih veterana, donatora, demonstranata ispred Bijele kuće i Georgea Clooneyja, i časno odustao od kandidature za drugi mandat jer je to „u najboljem interesu njegove stranke i cijele zemlje“. U zadnji tren! Jer narančasta pošast Donald Trump koji je, kako reče, Božjom providnošću preživio pokušaj atentata samo s okrznutim uhom, na stranačkoj je konvenciji republikanaca, uz ovacije raspamećenih obožavatelja koji su i na svoja ušesa nalijepili flastere, aklamacijom potvrđen za njihova kandidata i puno parom krenuo u kampanju ne bi li pokorio Ameriku. Zato demokrati hitno moraju izmisliti nekoga tko može pobijediti Trumpa, ne samo za dobrobit SAD-a, već i ostatka planete. Hoće li to biti Kamala Harris koju je stari Joe preporučio ili netko drugi, znat će se u drugoj polovici kolovoza.

Htio to priznati ili ne, i velikog vođu Vlade i HDZ-ta A.P-a, koji je nedavno pobijedio na unutarstranačkim izborima, more slične brige. Ali on mora izmisliti kandidata koji je spreman časno izgubiti od Šake s Pantovčaka, alias Zorana Milanovića, favorita prema svim anketama. I ma koliko ga gadio u javnosti, nazivao kršiteljem Ustava i nenormalnim divljakom za kojeg mogu glasati samo politički slijepci i neinformirani tupani koji ne znaju ili ih ne smeta to što aktualni predsjednik Republike, između ostalog, za ustavne suce tvrdi da su stajske muhe i isluženi kuhinjski elementi, i Plenkiju je jasno da, bez obzira na sve Zokijeve mane i vrludanja, nitko iz HDZ-ta nema šanse u tom okršaju. Osim eventualno njega samoga. No za to bi se morao odreći premijerske funkcije i pretrpjeti žestoka sučeljavanja sa Zoranovim nezgodnim karakterom, što mu, dakako, ne pada na pamet. Toliko tašt ipak nije.

No iako je pred koji dan samouvjereno tvrdio kako HDZ ima nekoliko potencijalnih kandidata koji mogu pobijediti mrskog mu rivala s drugog brda, jer istraživanja navodno govore kako među narodom postoji velika želja za promjenom predsjednika Republike, indikativno je da još nikoga nisu imenovali. A nisu jer očito nitko od famoznih potencijalnih kandidata nije toliki mazohist da se žrtvuje i upusti u unaprijed izgubljenu bitku.

Bit će da HDZ-ejci, koji su inače sjajni trgovci, nisu izašli s dovoljnom uvjerljivom ponudom za takav rizik, čime bi nadoknadili duševnu bol i javno šamaranje koje će potencijalni kandidat/kinja morati preživjeti. A i povijest izbora govori da nije baš pametno prihvatiti ulogu dežurnog luzera jer su svi dosadašnji uglavnom nestali s političke scene.

Svojedobno je tako trust mozgova HDZ-ta nagovorio Jadranku Kosor da ide na Stipu Mesića koji se natjecao za svoj drugi mandat. Kasnije je sama skrušeno priznala kako joj ta avantura nije trebala jer se iz aviona vidjelo da joj vlastita stranka podmeće nogu, smije joj se iza leđa i zlurado koristi kontrolirane medije kako bi joj dodatno zagorčala život. Pritom je svašta morala podnijeti, između ostalog nadimke „Suzana“ i „Majka Tereza“ koje joj je, u žaru borbe, prišio šaljivdžija Mesić. Istina, njemu je danas žao što ju je tako cipelario jer su nedugo nakon toga HDZ-tovci ladno pedalirali Kosoricu iz stranke i izbrisali je iz stranačke povijesti i sa službenog weba, kao da nikada nije postojala. Iako je bila prva žena predsjednica HDZ-a i prva hrvatska premijerka koja je promućurnim dogovorom sa slovenskim premijerom Borutom Pahorom odblokirala pregovore i potpisala pristupni sporazum za ulazak u EU. Ali to najviše govori o HDZ-tu i famoznoj unutarstranačkoj demokraciji na čelu s Europćaninom Plen-Ki-Munom.

Zatim je Predsjedništvo HDZ-a odlučilo da se bivši ministar zdravstva Andrija Hebrang blamira na izborima 2009., nakon neslavnog potonuća Ive Sanadera, kada je stranka bila na koljenima. Kao dobar vojnik partije, Andrija je taj zadatak disciplinirano prihvatio, iako je unaprijed bilo jasno da će popušiti već u prvom krugu, u kojem je bilo 12 kandidata. I popušio je – od rahmetli Mileta Bandića i Ive Josipovića koji su se u finalu borili prsa o prsa, dok je biračima HDZ-ta ostalo tek da navijaju ili glasaju po savjesti. Kome su dali glas, ne znamo, ali jedno je sigurno – Hebrangu nisu. Naime, za njega je glasala tek trećina HDZ-tovih birača, dok je Ivo Josipović pobijedio. No Andrija Hebrang bio je stranački veteran, pa je stoički podnio poraz i nakon toga se povukao u političku mirovinu. S nešto gorčine u želucu, doduše.

Normalno da je HDZ sada na sto muka – gdje da nađu još jednog takvog? I uvjere javnost kako su uvjereni da će njihov kandidat pobijediti, iako znaju da neće. Jer iz prethodnog iskustva duboko u sebi slute da će veliki postotak njihovih birača, a možda i članova, glasati za nezajažljivog Zokija. Zlu ne trebalo, već su puštani brojni probni baloni – od Davora Butkovića, preko Mire Gavrana i Gordana Jandrokovića do Ivana Anušića i Davora Ive Stiera, kako bi provjerili koji bi od njih najmanje loše prošao. No niti jedno se ime nije posebno primilo u javnosti, niti su spomenuti potencijalni kandidati baš izrazili ludu želju da se uzaludno izlažu Zokijevoj poganoj jezičini i ugroze svoje postojeće pozicije i sinekure.

Naime, nije isto izgubiti kao nezavisni ili kandidat neke male stranke i kandidat vladajućih. Nakon što je neumrli predsjednik Franjo otišao na vječna lovišta, predsjednički izbori postali su mamac za razne ekshibicioniste gladne medijske pažnje koji žele poraditi na svojoj vidljivosti, biznisu, erotskoj privlačnosti, tko bi ga znao. A takvih se, fala Bogu, uvijek nađe. Sve što trebate je prikupiti 10 tisuća potpisa i ulazite u igru. Nema sumnje da će posrnuli europarlamentarac, antivakser, antiglobalist i antidemokrat Mislav Kolakušić skupiti potpise i svojim eskapadama maltretirati rvacke građane, one iste koje je na nedavnim parlamentarnim izborima nazvao idiotima i tako zaraditi svojih pet minuta slave. Ali to si jedan Mislav Kolakušić može dopustiti jer ionako nema što izgubiti. Ali ne i kandidat HDZ-ta.

Kako da jedan ministar bude vreća za udaranje i onda se vrati na posao i glumi velikog šefa? Teško da bi jedan Ivan Anušić, pritajeni stranački oponent, pristao na takav hazard. Zar bi Olja Butković u ime viših stranačkih interesa prihvatio da ga Zoki brutalno zgazi? Kao da mu nije bilo dosta to što su ga HDZ-tovi magovi PR-a gurnuli da se prepucava s njim na parlamentarnim izborima i naslikava s kravom, za koju se kasnije uspostavilo da je vol.

Od ostalih potencijalnih protukandidata za sada se prijavila tek Marija Selak Raspudić, nekada mostovljanka, sada nezavisna koja bi svojom opakom retorikom mogla dizati Zokiju tlak i učiniti kampanju zabavnom, ako dođe u priliku sučeliti se s njim jedan na jedan. No do toga je dalek put. Eh, što bi dali HDZ-tovci da imaju jednu takvu. Ali nemaju. A ne mogu podržati Mariju jer je protekle četiri godine bila jedna od žešćih kritičarki vladajuće korupcije i porobljavanja institucija. Kakav peh!

S druge strane, iako se Zoki čini nepobjedivim kao kandidat SDP-a, prava je šteta da oni u posljednje četiri godine nisu uspjeli iznjedriti nikoga drugoga. Suvišno je trošiti energiju na sve što je već rečeno o Zokijevu koketiranju s krajnjom desnicom, populizmu, dijeljenju ordenja optuženim ratnim zločincima iz susjednog Vilajeta, vraćanju odličja Branimiru Glavašu, vrijeđanju saborskih zastupnica, novinara, GONG-a i Europske unije. Upitne stavove o Ukrajini da i ne spominjem. Ali kakav je da je, čak ako se i dio birača ljevice zbog navedenih razloga suzdrži od glasanja i radije ostane doma, gotovo je sigurno da ćemo Milanovića gledati na Pantovčaku sljedećih pet godina. Koga god da HDZ natjera da se kandidira, ostvarit će se ona davna rečenica aktualnog predsjednika Republike, citiram: „Dobro došao u boj, jebi ga, poginut ćeš tako blesav kakav jesi!“. Pa tko je toliko blesav?