Zanimljivo kako o formiranju vlasti u Rvata gotovo uvijek na kraju odlučuju nacionalne manjine iako to ne bi trebala biti njihova uloga. Barem tako nije zamišljeno Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama, koji je donesen 2002. godine, nakon što je Račanova vlada s Europskom unijom potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Donošenje novog zakona, nakon onog prvog 1991., trebalo je biti civilizacijski iskorak prema europćanskim standardima kojima smo od početka procesa eurointegracije zdušno stremili. Barem deklarativno. Njime je povećan broj manjinskih zastupnika u Hrvatskom saboru s pet na osam, a dobili su i pravo biranja svojih predstavnika u tijela lokalne i regionalne samouprave, osnovan je Savjet za nacionalne manjine…

Bla bla truć. Sve to sjajno zvuči na papiru da bi se na kraju svelo na trgovanje s njihovih osam ruku u Saboru. Poslovično, manjine uvijek idu s pobjednikom. Navodno tako najbolje mogu zaštiti interese naroda koji predstavljaju pa makar u većini bili oni koji svjetonazorski pripadaju suprotnom političkom polu. Ili ih tek licemjerno trebaju kao smokvin list za razne sumnjive posliće, klijentelizam i korupciju, kako bi Europi pokazali svu raskoš svoje tolerancije. Tako, naprimjer, HDZ na čelu s uzoritim Andrejem Plenkovićem. Koji je sada na sto muka.

Kako biti j… i pošten, kako izbaciti SDSS iz vladajuće većine i zadržati njihovu podršku, to pokušava smisliti tehnički faraon AP kroz mukotrpne pregovore s Domovinskim pokretom, na koje je osuđen zbog postizborne matematike. Iako je to scenarij koji je rukama i nogama nastojao izbjeći, jer o Penavi i njegovima misli točno ono što je izgovorio na zatvorenom sastanku s odabranim stranačkim drugarima netom prije izbora. A to je da su DP-ovci pokvareni i zli ljudi s kojima neće imati posla. Teške riječi, nema što! Tim više što se mahom radi o jastrebovima iz radikalno desnog krila HDZ-ta, koji su otperjali iz stranke kada je AP iz Bruxellesa preuzeo kormilo ne bi li vratio kurs prema desnom centru. Zbog čega je bio izložen brutalnim napadima desne opozicije koja ga je optuživala za nacionalnu izdaju.

A sad, želi li još jedan mandat, mora nekako polizati sve te uzajamne gadosti i praviti se da nije ucijenjen zahtjevima domovinaca, zbog kojih bi se trebao odreći onoga na čemu je gradio imidž najvećeg Europćana u regionu. Između ostalog i manjina, čijim se sudjelovanjem u vladajućoj većini hvalisao na sva usta i dokazivao svoju tolerantnost i širinu. Jest da njihovi zastupnici nisu napravili bogznašto u borbi protiv diskriminacije ili u osiguravanju boljih uvjeta života za svoje biračko tijelo – naprimjer, na zapuštenoj i potresom poharanoj Baniji ili u romskim naseljima – ali navodno bi im bilo još i gore da nisu uz vlast. Pa su se zato požurili dati podršku novoj HDZ-tovoj vladi i prije nego što je formirana nova većina, zlu ne trebalo.

Nije ni čudo da je predsjednik Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj Ognjen Kraus, ogorčen takvim postupkom, poručio Veljku Kajtaziju da ga više ne smatraju zajedničkim predstavnikom židovske zajednice jer kao dio vladajućih nije uspio progurati ključne zahtjeve o kriminalizaciji ustaškog pokliča i simbola, kao i promjeni obrazovnog sustava kako bi nove generacije konačno imale pojma o tome što je holokaust i kakva je bila stvarna priroda zločinačke tvorevine NDH. Naravno da to isto zamjeraju i Miloradu Pupovcu, koji je sa svojih troje zastupnika i potpredsjednicom Vlade mogao učiniti daleko više. A nije, samo iz sebi poznatih razloga.

Ostao je slijep i gluh na koketiranje s ustašlukom i reviziju povijesti, kao i na izvikivanje ustaškog pokliča na javnim skupovima, uglavnom, bez sankcija. Je li mu se isplatilo takvo kalkuliranje, uskoro će morati sam zaključiti. Kako stvari stoje, ako DP uđe u vladu, moći će još i manje. U tom slučaju Pupovca neće nitko više ništa pitati jer se zna što domovinci neće. Neće njega.

Zahtjevi na kojima su zajunili i od kojih ne odustaju, noćna mora su AP-u. Jer od borbe protiv korupcije i zarobljavanja pravosuđa puno im je važnija borba protiv Istanbulske konvencije, globalizacije i SDSS-a, na čemu su i gradili svoj ideološki džihad posljednje četiri godine, a osobito u predizbornoj kampanji. Očito su pogodili u sridu, jer su s 14 osvojenih mandata postali treća stranka po snazi u Hrvatskom saboru, plašeći ostrašćene pripadnike svoje nacionalističke sljedbe četnicima koji vrebaju iz svakog ugla i idejom o srpskom svetu, koju navodno zastupa, eto, baš Milorad Pupovac. Hrvatski Srbin koji je tijekom Domovinskog rata bio na pravoj strani povijesti i osuđivao Miloševićevu velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. Izložen napadima i jednih i drugih, pokušavao je biti most između lojalnih hrvatskih građana srpske nacionalnosti i rigidne HDZ-tove vlade na čelu s neumrlim predsjednikom Franjom, koji je zbog svoje autoritarne vladavine imao velikih problema s Europom. No od 2000., nakon što je biologija odradila svoje i poslala Franju na vječna lovišta, Pupovac je postao poželjan partner hrvatskim premijerima jer je bilo bolje imati ga uza sebe nego protiv. Svjestan je toga bio i dečko koji je obećavao Andrej Plenković, a brak iz interesa s SDSS-om bio je očito obostrano koristan.

No, po svemu sudeći, ove 2024. godine vraćamo se ravno u mračne devedesete, kada je najveća uvreda koju se nekom u javnom prostoru moglo reći bila da je Srbin. A nakon toga Cigan. Otada do danas, iako su stasale nove generacije, u društvenoj klimi nije se previše toga promijenilo. Nije tajna da u Hrvatskoj, koja se voli predstavljati kao demokratska i pluralistička država, i dalje postoje manjine i manjine. Iako su u izvorišnim osnovama Ustava izrijekom navedene 22 nacionalne manjine kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti u skladu s demokratskim normama UN-a i slobodnih zemalja svijeta, zna se kojih bi se manjina neki voljeli riješiti. Naime, čak ni okorjelim desničarima nikada problem nisu predstavljali, naprimjer, Mađari. Ili Slovenci, pa čak ni Turci ili Crnogorci.

Ali zato su Srbi i dalje glavna meta napada iako ih se u posljednjih 30 godina iz Hrvatske iselilo, brat bratu, oko 400 tisuća, što vlastitom voljom što na poziv ratnog zločinca Slobodana Miloševića. Nekada su predstavljali oko 12 posto stanovništva dok ih je, prema posljednjem popisu stanovništva, 2021. bilo svega oko 4,4 posto. Pa kome su oni opasni? Osim Domovinskom pokretu, koji je na vrijeđanju Pupovca i demoniziranju SDSS-a uspješno zarađivao jeftine političke bodove, prkoseći civilizacijskim standardima koji su zbog bruxelleskih packi u međuvremenu ipak dostignuti.

Zato je i na službenom plakatu obilježavanja Dana sjećanja u Vukovaru pod sloganom “Moj izbor i U dobru i u zlu” istaknuto ustaško U, dok je Pupovcu i njegovima poručeno kako je bolje da ne dolaze. I dok je HDZ, kao član europskih pučana, morao dokazivati da poštuje europćanske vrijednosti, dotle je Domovinski pokret govorio ono što HDZ-tovo autohtono biračko tijelo zapravo misli. Ako se opet spoje, bit će to prava slika onoga što zapravo predstavljaju.

Pitanje je samo kako su jedan liberal kakav je najdugovječniji saborski zastupnik Furio Radin ili jedan socijaldemokrat kakvim se smatra Milorad Pupovac, mogli zbog šačice privilegija gutati takvo licemjerje i glasati, naprimjer, za izbor Ivana Turudića na mjesto glavnog državnog odvjetnika ili za zloglasni lex AP. I kako će se sada postaviti prema najdesnijoj vladi u rvackoj povijesti? Hoće li je podržati?

S druge strane, pitanje je i kako će spomenuti AP objasniti svojoj prijateljici Ursuli von der Leyen da je uslijed političke trgovine pokleknuo pred zahtjevima radikalne desnice i raskolio manjine, koje su se klele da će ići zajedno. I, naravno, pragmatično se odrekao SDSS-a zbog viših ciljeva. A to je vlast pod svaku cijenu. Koja bi u konačnici mogla biti daleko viša nego što sada misli. Neka se sjeti vlastite rečenice iz transkripata koji su objavljeni – srušili su Kolindu, zašto ne bi i nas?