A čujte, opozicija se našla na skliskom terenu. Nakon što je imenovanjem Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika zabijen novi čavao u lijes pravosuđa i nakon što je, kako rekoše, prijeđen Rubikon, morali su nekako reagirati. Pa su pozvali narod na prosvjede.

Tim više što je Šaka s Pantovčaka, predsjednik Republike Zoran Milanović, dobrano opandrčivši po premijeru i vladajućoj većini, pozvao građane na otpor. Prije toga je u svom poznatom stilu nazvao Plenkovića teroristom i diktatorom, Turudića zadnjom vucibatinom, a HDZ-tove satelite koji su pomogli premijeru da provede svoju samovolju običnom klateži. Što je preostalo Peđi i vođama ostalih stranaka od centra nalijevo nego da najave veliki prosvjed na Markovu trgu 17. veljače, kud puklo da puklo.

Iako je to, samo po sebi, vrlo riskantan potez i iako je samo prije nekoliko dana noćno bdjenje možemovaca na Markovu trgu završilo pravim debaklom. Naime, nekog pretjeranog odaziva nije bilo. Točnije, uopće ga nije bilo. Nisu im se pridružili ni saborski zastupnici sličnog ideološkog opredjeljenja, a kamoli narodne mase. Istina, tu i tamo došli bi im građani s krafnama, čajem, kavom i dekama, iskazati svoju solidarnost. Lijepo od njih, ali daleko od očekivanog.

Naravno da je zbog Turudićeva imenovanja bilo burno i u Hrvatskom saboru i izvan njega, no na kraju je izglasan s više nego dovoljnom većinom što je dodatno napumpalo pregolemi premijerov ego. Ne samo što su ga, na svoju sramotu, podržali svi koalicijski partneri HDZ-a, uključujući i nacionalne manjine, već su im se pridružile i perjanice krajnje desnice – Ante Prkačin i Stipo Mlinarić, na čije usluge AP očito može računati i u budućnosti. Kakvo slavodobitno silovanje demokracije!

Indikativno je i da je ujedinjena lijevo-centristička opozicija i ovoga puta odabrala Markov trg, najbolje čuvani parking u Rvata namijenjen voznom parku Vlade i Sabora. Budući da na prostor do željeznih ograda kojima se AP štiti od vlastitog naroda maksimalno stane 1500 ljudi, već u samom startu je jasno da prosvjedi i ne mogu biti pretjerano spektakularni. Dakle, ako dođe 2000 ljudi, izgledat će kao da se radi o masovnoj pobuni građana protiv vlasti. Na to vjerojatno i računaju inicijatori cijele priče, kojima, normalno, nije palo na pamet pozvati ljude, naprimjer, na Trg Josipa bana. Tek tamo bi se izblamirali do kraja. U svakom slučaju, opasan je to eksperiment budući da do sada političke stranke nisu bile organizatori demonstracija, barem ne na papiru, već su se najčešće skrivale iza raznih udruga. Što je HDZ-tu uvijek bolje polazilo za rukom nego SDP-u.

Naime, kao što je poznato, hrvatski narod može jako dugo trpjeti sve i svašta. Zbog čuvene rvacke šutnje i nesklonosti masovnim prosvjedima, mnoge su, mahom HDZ-tove vlade desetljećima radile što im padne na pamet – štitile korupciju i pljačku u vlastitim redovima, žmirile na kriminalnu privatizaciju pola rvackog gospodarstva, gazile slobodu medija i neovisnost pravosuđa, uništavale obrazovni i zdravstveni sustav – i nikome ništa. Osim hodanja za život i svinjogojaca koji su se pobunili zbog eutanazije desetaka tisuća svinja čije su lešine otišle na spaljivanje u Agroproteinku uzoritog Gordana Grlića Radmana, jedini prosvjedi koji se tu i tamo događaju su oni sindikalni, i to uglavnom zbog natezanja oko povišenja koeficijenata i crkavica, s većim ili manjim uspjehom. Ali sindikate se uvijek može međusobno posvađati, a na kraju se s njima uvijek i da nekako dogovoriti.

No kada se radi o pobuni protiv ugrožavanja vladavine prava i demokracije u režiji Vlade, na to se građani Lijepe im Njihove teško odlučuju. Em se ne bi šteli mešati, em smatraju da od demonstracija ionako nema nikakve vajde. Za razliku od, naprimjer, Srba koji su mjesecima masovno izlazili na ulice Beograda buneći se protiv nasilja i Vučićeve autokracije, Izraelaca koji su zbog pravosudne reforme i ograničavanja ovlasti Vrhovnog suda mjesecima demonstrirali protiv Benjamina Netanyahua ili Slovaka koji su se digli na zadnje noge također zbog pokušaja pravosudne reforme u režiji populističkog premijera Roberta Fica, koji želi ukinuti slovački USKOK kako bi sam sebe zaštitio od progona zbog korupcije.

Nažalost, i na veliku radost HDZ-ta, protiv lex AP prema kojem će curenje informacija iz istraga u medije postati kazneno djelo, pobunilo se tek Hrvatsko novinarsko društvo i njegovi članovi, dok je masovna podrška građana struci i slobodi govora izostala.

Na taj rvacki defetizam, naravno, računa i Veliki vođa Vlade i HDZ-ta Plen Ki-mun, koji se unaprijed naslađuje neuspjehom opozicijskih prosvjeda. Ha, ha! A što mu mogu kad su ionako jalovi i razjedinjeni i još uvijek se nisu u stanju dogovoriti oko zajedničkog izlaska na izbore jer jedni u druge nemaju povjerenja. Pa zašto bi im narod onda povjerovao? Normalno da HDZ-tovci i njihova klika mogu samo odmahnuti rukom i uživati u svojoj nedodirljivosti.

Zato AP usprkos svemu i svima, usprkos sumnjivim vezama s optuženicima u sudskim procesima i kriminalnim miljeom, usprkos sočnim porukama Lipoj alias Josipi Pleslić ex Rimac ex Čulina, kao i upozorenjima predsjednika Republike da postoje sigurnosni razlozi zbog kojih to ne smije učiniti, nije odustao od imenovanja višestruko kompromitiranog Ivana Turudića na funkciju glavnog državnog odvjetnika i time je pokazao svu raskoš svoje arogancije i bahatosti. Što bi se reklo – može mu se!

U svojim prvim televizijskim nastupima nakon što ga je Sabor izglasao, sličnu količinu bahatosti pokazao je i sam Turudić, koji valjda zna zašto je postavljen. Prvo je samouvjereno izvalio da ne poštuje instituciju Predsjednika Republike, koji i dalje inzistira na njegovoj sigurnosnoj provjeri. Koju Plenković nije zatražio iako je tvrdio da jest. A onda je konstatirao kako Hrvatskoj nikada nije ni trebao Ured europskog javnog tužitelja, čija se moć prenaglašava i koji, kako reče, mnoge zemlje nemaju i bolje im je nego nama. Hm? Zar mu smeta činjenica da je upravo Ured europskog javnog tužitelja razotkrio kriminal na najvišim razinama i dao pohapsiti neke od miljenika iz dviju Plenkovićevih vlada? Pa ako je i od Turudića, previše je, brate!

No je li to dovoljno da potakne narod na pobunu? I znaju li uopće ljevičari i centristi kako se to radi? Naime, HDZ je maestralno svladao tu disciplinu u ono malo vremena dok nije bio na vlasti. Sjetimo se samo splitske rive 2001. i masovnog prosvjeda protiv izručenja rvackih generala Haagu pod nazivom „Svi smo mi Mirko Norac“, na kojima je vatreni govor održao Ćaća Sanader, a onda iste te generale koju godinu kasnije ‘ladno poslao avionom u Scheveningen, ne na plažu već na Haški tribunal. Ista stvar ponovila se 2013. u Vukovaru, kada su stvorene dvije kolone vukovarske i „nevukovarske“ Rvacke, kao i prilikom žestoke pobune braniteljskih udruga 2014. kada se prijetilo plinskim bocama po Savskoj, podiglo šator ispred Ministarstva branitelja i tamo 555 dana roštiljalo. I tada je HDZ „svojim braniteljima“, koje je sada pacificirao raznim privilegijama, velikodušno osiguravao janjetinu, ogrjev, prijevoz i svaku drugu podršku. Jer su „oba trebala pasti“. I kao što se sjećamo, pala su. I Josipović i Milanović. A Karamarko je preuzeo vlast.

No ljevica nema te moći i nema tih para. Upitno je i ima li dovoljno članstva koje se spremno aktivirati i iz uvjerenja popuniti Markov trg kako bi stalo u obranu demokracije. A što se tiče puka vulgaris… E, to je najveća enigma. Postoji li u Rvackoj osviještena javnost kakva je postojala kada je 1996. 120 tisuća ljudi na Trgu Josipa bana obranilo Stojedinicu od gašenja? Teško. A i tada se opozicija samo šlepala dok su mediji i nevladine udruge radili njihov posao. Sada su nezavisni mediji uglavnom poharani, razvlači ih se po sudovima i svedeni su na margine. Zato su političari na potezu. Pitanje je samo kako će i uz čiju pomoć poručiti: „Svi marš na prosvjed!“ I tko će ih točno čuti.