Čudo jedno kako se svi nesposobni ministri – a osobito oni osumnjičeni za korupciju i umiješanost u razne netransparentne posliće kojih bi se opozicija, rvacki građani, a možda čak i sam premijer rado riješili – zubima drže za svoje funkcije, dok je jedini koji je znao svoj posao i punih šest i po’ godina rijetko bio umočen u neke značajnije afere, otišao sam.

Ošo Zdravko Marić, po mnogima do sada najbolji financ-ministar kojeg smo imali, i to bez nekog opipljivog razloga. Ni povezanost s Agrokorom ni plovidbe na skupocjenim jahtama raznih prijatelja poduzetnika visoke platežne moći nisu uspjeli uzdrmati njegovu poziciju, pa je do zadnjega dana sačuvao najbolji rejting među građanima. Usprkos tome, najdugovječniji ministar, koji je preživio tri vlade i dva pokušaja opoziva, eto, baš sad odlučio je dići sidro.

Ko grom iz vedra neba stigla je vijest o Marićevoj neopozivoj ostavci, i to baš kada je Rvacka, na čelu sa samozadovoljnim premijerom Plenkovićem i zahvaljujući njegovim vještinama, dostigla sve svoje europćanske ciljeve – ulazak u Schengen i eurozonu, uz podizanje kreditnog rejtinga iz smeća u investicijsku kategoriju. Tome svakako treba dodati smanjenje poreza, prigodno povećanje crkavica od penzije, zamrzavanje cijena goriva, bla bla bla. Šlag na tortu bit će usvajanje triju pravnih akata o pridruživanju Hrvatske eurozoni od 1. siječnja 2023. na ECOFIN-u, Vijeću za ekonomske i financijske poslove, koje će se održati na dan izlaska ovog broja Nacionala, 12. srpnja, ujedno posljednjem europskom sastanku na kojem će se Zdravko pojaviti kao ministar. A onda bye bye, baby, bye, ovo je kraj. Po sistemu – treba otići kada je najbolje i kada si najjači. To je, naravno, odlično za njegov CV, ali nije i za Rvacku, koja ostaje u raljama ostatka bezlične Plenkovićeve vlade.

Ni ostavka osebujnog britanskog premijera Borisa Johnsona koju su iznudili njegovi pajde konzervativci, ni tragično ubojstvo bivšeg japanskog premijera, pa čak ni hapšenje nekadašnjeg ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića, poznatijeg kao Špic-papak, kojeg Ured Europskog tužitelja sumnjiči za mažnjavanje para iz europske Vinske omotnice, nisu izazvali takav šok i nevjericu i tako burne reakcije u rvackoj javnosti kao Zdravkov odlazak. Teško je racionalno objasniti zašto je vižlasti ministar sve do sada bio tako omiljen, jer čovjek je bio i u omraženoj Karamarkovoj vladi, nosio je skupocjena odijela i satove i vozio bijesne aute, ali bit će da je pružao iluziju kakve-takve ekonomske sigurnosti osiromašenim i pokradenim rvackim građanima, koji su uz njega valjda znali da im neće biti puno bolje, ali su vjerovali i da nećemo baš sasvim propasti.

Za razliku od jednako tako neočekivane ostavke Ćaće Sanadera – kada je izrekao legendarnu rečenicu „Moja dionica je završena, hvala i doviđenja!“ – za kojim nitko u tom trenutku nije pretjerano žalio, suze za Zdravkom počele su teći sa svih strana. Čak je i neobuzdani gazda s Pantovčaka, predsjednik Milanović, izjavio kako mu želi sve najbolje u životu i kako mu nije bio antipatičan. E, to je tek uspjeh za jednog ministra u HDZ-tovoj vladi, koju Zoki inače ne može smisliti niti očima vidjeti. Osobito neke od njih, poput potkapacitiranog mešetara državnim nekretninama u ulozi ministra obrane Marija Banožića ili pjesnika od vanjskih stvari Gordana Grlića Radmana. Njonju da i ne spominjemo…

Ni mediji, ni politički oponenti koji su Marića pokušali više puta smijeniti, kao ni puk vulgaris, nisu mogli sakriti koliko ih je pogodila takva neočekivana odluka nestranačkog čuvara državne blagajne, i to u trenutku kada, nakon njegovih nevjerojatnih uspjeha, nastupa povijesni antiklimaks – odnosno, galopirajuća inflacija, divljanje cijena energenata i recesija koja samo što nije. Nije bilo sasvim jasno nariču li svi oni nad ministrom kojeg više neće gledati i slušati kako im smirenim glasom objašnjava da stvari i nisu tako crne kako izgledaju, ili plaču zbog neizvjesne budućnosti. Jer ako je Marić dao petama vjetra, čemu se uopće možemo nadati? No kao u životu, tako i u politici – o mrtvima sve najbolje. Zato je otkad je najavio odlazak, Marićev rejting počeo nekontrolirano rasti i sada je treći u državi po popularnosti, dok su mu čak i kolege iz opozicije priznale da je bio fajter i veliki znalac.

A i sam Marić emotivno je zasuzio na oproštaljki s kolegama i medijima, budući da sigurno bolje od nas zna što nas čeka. Čovjek očito želi ostati zapamćen po dobru prije negoli započnu razorna vremena. Mnogi su njegov čin već protumačili kao bijeg s broda koji tone u trenutku dok za njega još ima spasa. A nas tko šiša. Što Marića čeka, nismo saznali, ali za njegovu se budućnost sigurno ne trebamo brinuti. Pobrinut će se Zdravko za sebe i svoju egzistenciju puno bolje nego što će se ova vlada bez njega pobrinuti za potonuli standard vlastitih građana. Koji ima tendenciju tonuti još i dublje, osobito kad nastupe hladniji dani, bez turista i ruskog plina, s eurom kao valutom koja će brutalno razotkriti našu notornu besparicu na europskoj razini. Jer i nakon fenomenalnog i do sada neviđenog porasta, prosječna plaća u Rvackoj dosegnula je nevjerojatnih 7500 kuna. Što je, brat bratu, tisuću eura, koje je već pojela inflacija. Toliko ne iznosi ni socijalna pomoć u nekoj od razvijenijih zemalja članica EU-a. Pa što ćemo mi s time kad jednom ponosno uđemo u eurozonu? Napraviti kolektivno samoubojstvo ili se kolektivno iseliti u Njemačku, Irsku, Austriju ili neku drugu pristojnu zemlju u kojoj kao konobari i raznosači možemo zarađivati više nego vrhunski liječnici u Rvackoj? A što li će tek penzići s 300 ili 500 eura? Prijaviti se u pučku kuhinju ili laganim korakom krenuti prema grobljima?

Kako će se s time nositi Andrejeva vlada, koja uglavnom baulja od nemila do nedraga, gasi požare u vlastitim redovima, ne provodi reforme, ne obnavlja Baniju i Zagreb i uglavnom ne zna što radi, strah me je i pomisliti. A što će u Marićevim cipelama raditi njegov nasljednik Marko Primorac, bivši savjetnik Kolinde Nacionale, docent na Katedri za financije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, teoretičar bez dana prakse u realnom sektoru, to je tek enigma. Budući da je i on, kao i mnogi Plenkijevi odabranici, ušao u Vladu s teretom pogodovanja i sukoba interesa – konkretno, davanja posla plaćenog javnim novcem neprofitnom institutu na čijem je čelu njegova kolegica s fakulteta Dajana Barbić, i to preko supruge, članice HDZ-ta i ravnateljice REGOS-a – može se pretpostaviti da će se, baš kao i novoimenovani ministar graditeljstva Ivan Paladina, više baviti objašnjavanjem svog prethodnog života nego onime što nas čeka.

Ne treba biti Vidoviti Milan kako bi se proreklo da nas nakon bezbrižnog ljeta čeka surova rvacka stvarnost, za koju Andrejeva vlada, s uzbuđenjem organizirajući otvaranje Pelješkog mosta, ne nudi čak ni maglovita rješenja. Ne nude ih ni zastupnici u Hrvatskom saboru, koji se na ovim visokim temperaturama spremaju na dvomjesečni raspust i dokolicu. I dok Nijemci, Šveđani, Talijani, Švicarci… zbijaju redove za teška vremena i okrutnu zimu, a ruska agresija na Ukrajinu ne jenjava, Andrejeva vlada, opijena uspjehom rekordne turističke sezone na Mediteranu kakav je nekada bio, u zemlji uslužnih djelatnosti, za svoje građane savjeta nema. A jesen, po svemu sudeći, neće biti vruća, kako se to obično najavljuje, nego hladna, kao i radijatori. Osim ako Andrej priprema neko iznenađenje u obliku prijevremenih izbora.

Tko zna gdje će u tom trenutku biti Zdravko Marić, koji vjerojatno može birati svoje buduće radno mjesto u nekim korporacijama gdje su plaće i u kunama i u eurima višestruko veće od one ministarske u Rvackoj. Ko što reče na odlasku – život je lijep! Iliti: La vita e bella! Za njega sigurno. A drugi će suze liti. Ne nad Zdravkom, već nad samima sobom.