Dogodilo se nekim čudom da je Miletov nasljednik na čelu Zagreba ove godine postao sretni dobitnik novčića iz česnice, tradicionalne blagdanske pogače koja se lomi na pravoslavni Božić. Baš kao što bi i pokojni Bandić godinama uvijek nabasao na taj komad pogače, tako se, eto, slučajno ili ne, i Tomaševiću posrećilo. A zbog toga, vjeruje se, neće imati problema s parama u godini koja je pred njim. Eh, da je bar tako, jer kako stvari stoje, Božja pomoć, osobito financijska, itekako će mu trebati. Naime, nema više tih kredita ni akrobacija kojima bi se mogao premostiti bezdan dugova koje je zatekao.

Znakovito, među uzvanicima koji su se okupili na božićnom domjenku u organizaciji Srpskog narodnog vijeća, nije bilo predsjednika Republike Zorana Milanovića, s obzirom na to da se posvadio više-manje sa svima tamo nazočnima pa ionako ne bi imao s kime razgovarati. Tko zna, da je slučajno zatomio svoj neobuzdani karakter, pregrizao taštinu i pojavio se na prijemu, možda bi se i njemu osmjehnula sreća. Pa bi u blagdanskom ozračju ljubavi i opraštanja zakopao ratne sjekire s predstavnicima srpske manjine u Rvackoj, koji bi mu, kao bivšem socijaldemokratu, trebali biti prirodni partneri. Međutim, odavno se Zoki odmetnuo od socijaldemokracije i ideja koje je promovirao u svojoj predsjedničkoj kampanji. No to je jedna druga priča, koja izaziva previše gorčine i na koju je ionako previše riječi potrošeno.

Ovako su dobar običaj koji je ranih dvijetisućitih u ime HDZ-ta započeo Ćaća Sanader, nastavili stranački šegrti – sve sam demokrat do demokrata – predsjednik Sabora Gordan Jandroković – Njonjo, vanjskopolitički Gordan Grlić Radman alias James Bond i uvijek staloženi premijer Andrej Plenković, uz čestitke: Hristos se rodi! Vaistinu se rodi!

No vratimo se mi onom novčiću iz česnice kojeg se nekako uvijek uspio domoći pokojni zagrebački gazda, iako s parama, a osobito s tuđim, bolje rečeno – našim, nešto i nije znao. Kao što je poznato, ponašao se kao pijani milijarder, a nad nasljeđem koje je ostavio čupaju kosu novi gradski očevi i majke i ne znaju gdje bi više kresali i rezali, kome bi još što oduzeli, budući da se konsolidirani gradski dug popeo do 8,2 milijarde kuna. Nagomilalo se i preko 20 i ohoho tisuća zaposlenih po gradskim institucijama i tvrtkama, dok se u Zagrebačkom holdingu, po babu i po stričevima, po rodijačkim i stranačkim vezama, naguralo njih 7800, od čega je 30 posto u administraciji. Tamo za plaće od bruto 19 tisuća kuna još uvijek figuriraju razni koordinatori projekata, savjetnici, pomoćnici voditelja ili direktora i love zjake na naš račun.

Nakon dugog razmišljanja, vaganja, pregovaranja s predstavnicima sindikata Zg holdinga i konačnog preustroja gradske uprave, koja će sada umjesto 27 imati 16 ureda, Tomislav Tomašević konačno je prelomio. I najavio 544 otkaza, što bi trebalo biti rezultat nove sistematizacije. Pa što su čekali do sada, čemu toliko oklijevanje – pitaju se građani željni promjena, birači zeleno-lijeve platforme Možemo! koji su i glasali za njih da bi razbucali Banditićevu močvaru.

Do kada će se izvlačiti na prethodnike, reći će zlobnici i sve brojniji kritičari nove zagrebačke vlasti koja još uvijek pokušava poloviti konce u gradskoj džungli, među tisućama petokolonaša u svojim redovima – odnosno, poklonika lika i djela Mileta Bandića i njegovih vječnih dužnika. Prošlo je šest mjeseci, a oni bauljaju i ništa se ne događa. Grad stoji, još uvijek nisu raspisani svi natječaji za pročelnike… „Suza mi kane kad u pola deset navečer vidim da im gori svjetlo u Gradskoj upravi. Kud su se ti aktivisti gurali u politiku kad o tome nemaju blage veze – jedno je ležati na cesti, a drugo je voditi grad!“ sprdao se s njima nadmoćno rvacki premijer Andrej Plenković, koji, kao što smo se uvjerili, raspolaže raskošnim državničkim i upravljačkim sposobnostima, kao i patuljci kojima se okružio u Vladi. Što se vidi po sjajnim rezultatima obnove po Baniji i u Zagrebu.

Zato se sada, također nadnaravno sposobni, HDZ-tov kandidat za gradonačelnika Davor Filipović iz komotne pozicije opozicije, kao da nikada nije držao lojtre pokojnom Banderasu i bio mu koalicijski partner u Zagrebu, sa svojim najbližim suradnicima naslađuje Tomaševićevim mukama i moralizira nad najavljenim otkazima u Zagrebačkom holdingu.

Isto kao i Slavko Kojić, vječni Miletov ministar financija, koji je ekipu iz Možemo! već u startu nazvao dezorijentiranim diletantima. Iako su kroz Kojićeve prste prošle milijarde javnog novca i iako je navodno dokazani profesionalac, novi predsjednik Banditićeve stranke BM 365, dakako, nema pojma o tome gdje su pare i kako su zapošljavani svi ti silni dokoni birokrati koji na račun poreznih obveznika godinama čačkaju nos od dosade i primaju ministarske plaće.

I dok HDZ-tovci, kao i predstavnici sindikata, nariču nad najavljenim otkazima i nepravdom prema zaposlenicima u Zagrebačkom holdingu, braneći njihovo ljudsko pravo na rad i zadržavanje masno plaćenih sinekura, nikome nije jasno kako bi se oni izvukli iz govana u kojima je grad ostavljen osim dodatnim zaduživanjem ili pljačkom vlastitih građana. Ili bi im možda Vlada na čelu sa suosjećajnim Andrejem progledala kroz prste, odriješila kesu i zaboravila na onih 867,8 milijuna koliko im Zagreb duguje. Zar bi da su se nekim čudom domogli vlasti, HDZ-tovci ostavili sve te Banditićeve uhljebe da se i dalje baškare po gradskim uredima, radi mira u kući i dobivanja sljedećih izbora?

Treba napomenuti i da svakoga tko dobije otkaz, čekaju zlatni padobran i izdašna otpremnina o kakvoj radnici u privatnom sektoru, oni koji svojim prirezom pune gradski proračun, mogu samo sanjati.

Sličnu sućut kao birokrati u Zagrebačkom holdingu izaziva i Miletova udovica Vesna Bandić, zbog svoje tužne sudbine i teške financijske situacije. A čujte, nakon svega, žena ima jedva za režije koje za stan od 200 kvadrata iznose 6800 kuna i od svih pustih nekretnina, pokretnina i bankovnih računa koje je Mile za sobom ostavio, tvrdi da nema od čega živjeti. Suza suzu stiže svakome tko pročita njenu ispovijest, a osobito Miletovim dužnicima i paravanskim vlasnicima koji čuvaju njegove nekretnine.

U hajku protiv Tomaševića i nove gradske vlasti uključila se, dakako, i smjerna Željka Markić, šefica lukrativne udruge U ime obitelji kojoj je pokojni gradonačelnik, dok je bio živ, isplaćivao velikodušne svote iz gradskog proračuna. Odlučila je Željka uhvatiti svoj trenutak slave pa je s Hrvatskom udrugom roditelja odgojitelja i Inicijativom „U djeci je budućnost“ najavila tri tužbe Visokom upravnom sudu zbog odluke Skupštine Grada Zagreba o ukidanju mjere roditelj-odgojitelj, koja bi Zagrepčane ove godine koštala milijardu kuna. Prava sitnica!

I tu su se HDZ-tovci, na čelu s Mislavom Hermanom, lukavo izmaknuli – s jedne strane, kao veliki pobornici razmnožavanja vade crijeva novoj gradskoj vlasti, a s druge strane im ne pada na pamet na nacionalnoj razini plaćati roditeljima troje i više potomaka da sjede doma do petnaeste godine najmlađeg djeteta za pare poreznih obveznika.

Ako je Tomislav Tomašević u Novu godinu ušao s novom odlučnošću, to svakako treba pozdraviti. Najavljeni otkazi u Zagrebačkom holdingu prvi su hrabar potez nove gradske vlasti, na tragu onoga što su obećavali. Bilo je i vrijeme, a za sljedeće korake ima ga sve manje. Nadajmo se da ih neće pokolebati halabuka i jeftino politiziranje opozicije koja licemjerno suze lije nad pravima radnika i djece. No najveći problem za Možemo! u gradu Zagrebu moglo bi biti njihovo dosljedno političko poštenje – što znači da zaista nemaju svoje ljude za vodeća mjesta u Gradu i gradskim institucijama, već čekaju da im se na natječaje jave najbolji. Loša vijest je da se to neće dogoditi. No bilo kako bilo, neka konačno izaberu pročelnike, riješe zbrinjavanje otpada i aktivnije se uključe u obnovu grada. Jer dok traje prepucavanje između Fonda za obnovu i Ministarstva graditeljstva, a saborska opozicija traži smjenu Darka Horvata, nakon četiri godine ruševina Tomašević će biti kriv. A nad njime tada nitko neće suze liti.