Vrag uvijek sere na veliku hrpu. Prvo epidemija pa potres, što je treće? Godzilla, najezda skakavaca, kuga, poplava, vanzemaljci? Jer nesreća nikad ne dolazi sama. Sve te narodne mudrosti dale bi se primijeniti na situaciju u kojoj su se našli Hrvatska i njeni građani, od kojih su se neki sve do prije nekoliko dana šegačili s preporukama ministra Beroša i Kriznog stožera Civilne zaštite. Dapače, hrpa budaletina nikako nije željela shvatiti da sljedećih nekoliko tjedana, a možda i mjeseci, trebaju biti disciplinirani i po mogućnosti ćubiti doma, da nam se ne bi dogodio španjolski ili talijanski scenarij s tisućama mrtvih od koronavirusa. Mnogi su zapalili u svoje vikendice na obali i otocima kako bi uživali u proljetnim radostima i zarazili lokalno stanovništvo, dok su drugi prisilan ostanak kod kuće koristili za roštiljanja, druženja u prirodi i picigin na Bačvicama. Ne’š ti tragedije! Uostalom, još do prije nekoliko dana i Mile Fontana je šeretski savjetovao šetačima na Bundeku i Jarunu da se tu i tamo poljube, bez obzira na virus. Baš je vrckast taj naš gradonačelnik, a osobito kada se stjecajem okolnosti nađe u centru medijske pažnje. Budući da su ga mnogi poslušali i da smo po mnogočemu sličniji Talijanima nego Kinezima, morat će nas urazumiti policija. I rastjerivati iz parkova i s autoputova.

Na sve to i priroda se uzjogunila i dobro uzdrmala metropolu svih Rvata, ugrozila bebe i rodilje u Petrovoj, porušila fasade i zidove i statički načela zgrade u centru grada, da nas valjda upozori kako je uvijek jača od bijedne ljudske vrste i kako su ovo ozbiljna vremena u kojima treba pokazati ne samo zrnce zdrave pameti, već i dozu solidarnosti. I to ne samo prema najugroženijim skupinama, starima i bolesnima, ljudima oslabljena imuniteta, već i prema onima koji su se uslijed najjačeg potresa u Zagrebu u posljednjih 140 godina morali evakuirati iz vlastitih kuća.

Ili je to možda Bog pokazao svoj gnjev poslavši nam prethodnicu jahača Apokalipse, jer smo u ova dekadentna vremena podivljala kapitalizma zaboravili na istinske vrijednosti i postali previše gramzivi, previše sebični, previše okrenuti materijalnom i fizičkom, previše opsjednuti virtualnim, previše obuzeti predatorskim turizmom o kojem kao zemlja ovisimo. Te analize prepustit ćemo vjerskim pastirima, iako ni njih Bog nije poštedio, s obzirom na to da je potres odnio vrh jednog od tornjeva zagrebačke katedrale, a i ozbiljno oštetio Palmotićevu i još sijaset što katoličkih što pravoslavnih crkvi, na veliku žalost ne samo vjernika, već i ljubitelja sakralne umjetnosti i arhitekture. Ukratko, katastrofičar Pavle Kalinić došao je na svoje i dokazao da sva njegova upozorenja o mogućim kataklizmama u Zagrebu nisu bila samo bulažnjenja uslijed dosade i nedostatka adrenalina. Pa je konačno s razlogom mogao obući uniformu s crnom beretkom i dizati šatorska naselja na ledinama usred grada. Tko bi rekao da je samo prije koji tjedan njegov šef Mile Fontana negirao opasnost od koronavirusa i predlagao djeci da se kupaju u lugu iliti pepelu i tako očvrsnu.

No kako su Rvatine najbolji kad je najteže, tako je i Vlada Andreja Plenkovića, sa svim nadležnim službama – od vatrogasaca, preko civilne zaštite do vojske – dokazala da se može nositi s izvanrednim situacijama i pri tome djelovati organizirano i smirujuće. Usprkos često opravdanoj kritici na račun urođene premijerove anemije i temeljnih sustava države, čini se da ih ipak nismo uspjeli sasvim zatući i da funkcioniraju čak i bolje nego u nekim bogatijim državama s tradicijom višestoljetne demokracije. Profunkcionirala je i solidarnost običnih građana koji su spontano počeli donositi deke, pokrivače i čaj za rodilje u Petrovoj, a iskazali su se i Bad Blue Boysi, kao i brojni volonteri Crvenog križa. I tete iz Udruge Kamensko koje šivaju zaštitne maske, i Torcida u Splitu koja je evakuirala bolnicu, i taksisti koji besplatno prevoze bolesne i trudnice dokaz su da solidarnost u Hrvatskoj još nije umrla.

Oni čije bi funkcioniranje trebalo propitati su Prvi program Hrvatske televizije, RTL i Nova TV, za koje se u nedjelju sve do prve Vladine presice oko 11 sati ništa nije dogodilo. Za razliku od Hrvatskog radija koji je već u sedam sati objavio sve relevantne informacije, svi oni koji ne mogu gledati Četvrti program Hrvatske televizije, a takvih ima dosta u pasivnim i brdskim krajevima, mogli su lijepo gledati „Grka Zorbu“, pa „Bibliju“, pa „Pozitivno“, pa „TV Kalendar“, na RTL-u su mogli uživati u TV prodaji i „Pingvinima s Madagaskara“, a na Novoj TV u „Aladinu“, „Timonu i Pumbi“ i seriji „Zauvijek susjedi“. Kako je moguće da su veliki umovi s Prisavlja tek uoči podnevnih vijesti shvatili da je od prve minute trebalo uključivati javljanja s terena i objavljivati ono što se zove „breaking news“ na Prvom programu javne dalekovidnice i kako je moguće da, osim N1, nijedna komercijalna televizija s nacionalnom pokrivenošću nije u stanju dići ekipe na noge i pokrenuti izvanredni program u izvanrednoj situaciji u roku pola sata, to će njihovi urednici morati objasniti svojim vlasnicima, a Katarina Periša Čakarun, šefica Informativnog programa HRT-a, Hrvatskom saboru. Ako je se netko nakon svega sjeti nešto pitati.

Osim ljudske solidarnosti koju su pokazali ne samo hrvatski građani, već i komšije iz zemalja u okruženju, a i Plenkijevi Europćani, jedino pozitivno u ovoj gotovo ratnoj situaciji jest činjenica da je politika napokon počela vjerovati struci i stavljati je u prvi plan. Zvijezde krize postali su tako infektolozi, epidemiolozi i seizmolozi, a Vili Beroš, Alemka Markotić, Krunoslav Capak, pa i ministar nutarnjih stvari Davor Božinović, percipirani su kao autoriteti kojima nacija vjeruje. Dočim su se premijer, a osobito predsjednik Republike, odlučili ponašati samozatajno i pokazivati se samo kad je nužno, pri čemu je Plenković do sada imao bolju izvedbu. Što se Zorana Milanovića tiče, ne bi mu škodilo da je posljednjih dana bio nešto vidljiviji, jer njegova funkcija šefa države uključuje i podizanje morala građanima. Doduše, možda je mudro što nas je poštedio svojih čuvenih dosjetki, poput one kada je poplavljenima u Gunji govorio o cijevi koja mu je puknula u kupaonici ili kada je prilikom imenovanja novog načelnika Glavnog stožera izvalio da patriotizam nije kada padneš s tri metra visokog oklopnog vozila Patrije na beton. Ali pokoja riječ ohrabrenja na terenu, s malo više entuzijazma, dobro bi došla.

Sva je sreća da su narodi na brdovitom Balkanu tijekom mukotrpne povijesti prolazili kroz razne kalvarije pa su se genetski navikli protiv njih boriti humorom. Po mogućnosti crnim. Tako i u najmračnijim vremenima samoizolacije, karantene, blokade javnog prijevoza, zatvaranja kafića, restorana i dućana, dokoni Rvati vježbaju kreativnost na društvenim mrežama, gdje pljušte doskočice na temu koronavirusa. Umjesto Kamasutre izmislili su Koronasutru, to jest seks kojim se prevenira zaraza, pri čemu su nosovi i usta udaljeni 1,5 metar. Dosta je komplicirano, ali valjda vrijedi vježbati. Samoizolacija u kleti s bačvama iz kojih se pije na pumpicu ili zamamni plesač sambe koji prvog dana karantene ima pločice na trbuhu, a 14. se davi u salu, samo su neke od pošalica koje ovih dana kruže internetom. Zafrkanciju na temu šekret-papira koji je postao najtraženija globalna roba da i ne spominjemo. Iako u Hrvatskoj policija još uvijek ne čuva police u dućanima, snimljen je čak i videospot sa sadnjom papira u rolama na uzoranoj njivi, ne bi li što prije izrastao i bogato rodio.

Po onoj staroj „što te ne ubije, to te ojača“, osim zajedništva i solidarnosti nakon ove krize mogla bi ojačati vlastita poljoprivreda i proizvodnja, kako ne bismo toliko ovisili o uvozu svega i svačega. A politički bi najviše bi mogao ojačati Andrej Plenković, koji se u ovoj situaciji nametnuo kao očinska figura koja naciji treba. Davoru Bernardiću, na primjer, to nikako ne bi uspjelo.