Konačno je gotovo! Da je potrajalo koji dan dulje, vjerojatno bi svi zaboravili da se radilo o lokalnim izborima, a ne natjecanju u gađanju blatom i izmišljanju kleveta i laži. Sva sreća da sljedeće tri godine nema više predizbornih kampanja jer je koncentracija saturacije u javnom prostoru takva da će proces detoksikacije trajati jako dugo. Ipak, u svakom zlu nešto dobro, pa je tako kolektivni intelektualac – odnosno biračko tijelo, barem ono koje je izašlo na birališta – poslao poruku da negativna kampanja kod nas ne prolazi, ma s čije strane dolazila.

No kako Rvacka kaska za trendovima, Miroslavu Škori očito nitko nije javio da je Donald Trump, šampion zlorabljenja lažnih vijesti u političke svrhe, početkom godine popušio predsjedničke izbore. Da su Škorini PR magovi na vrijeme otkrili tu senzacionalnu novost iz Amerike, u koju je baš početkom Domovinskog rata Škoro kao pravi domoljub junački zapalio, možda bi razmislio o nekoj drugoj taktici. Ovako je gazda Domovinskog pokreta, usprkos nadnaravnim naporima opskurnih portala i marketinških agencija, pa i usprkos kreativnom tumačenju izbornih rezultata kojima se u nedjelju navečer opravdavao pred svojim napaljenim navijačima, i treći put maestralno omanuo.

Zapravo, predstavnici platforme Možemo! junački su se oduprli napasti da odgovore istom mjerom. Shvatili su da je bilo dovoljno pustiti Škoru i njegovog osebujnog trbuhozborca Zlatka Hasanbegovića da se iz dana u dan sve više zakopavaju u svoj vlastiti gnoj, jer će na taj način najbolje odraditi kampanju za njih.

A škoristi su, shvaćajući da gube i da nemaju blage veze o zagrebačkim komunalnim problemima, plasirali sve luđe izmišljotine o parama koje su navodno opljačkali Tomašević i civilne udruge, pa je ta svota u samo pet dana s 80 milijuna narasla na više od pola milijarde kuna. Jedino ih još nisu optužili da su pedofili i ljudožderi, a žene eskort dame lakog morala.

Očito Škori nitko nije objasnio da je takvom retorikom samo još žešće motivirao sve protivnike banditićevsko-HDZ-tovsko-Hasanbegovićeve koalicije da izađu na izbore i zatru svaku mogućnost njegovog preuzimanja Zagreba. Za čiji je dan, by the way, 31. svibnja 2019. godine, ispred osvijetljenih Banditićevih fontana, odsvirao koncert s tisuću tamburaša. Dakako – za naše pare. Koliko mu je Mile tom prilikom iskeširao, ostaje poslovna tajna.

Toliko o tome kako se doktor ekonomskih znanosti i nadareni autor u narodu omiljene umjetničke glazbene kreacije „Otvor ženo kapiju, man’ se očenaša“ oduvijek protivio pokojnom gradonačelniku i njegovom koruptivnom načinu vođenja grada i kako je svoj pozamašni imetak zaradio zahvaljujući vlastitom poduzetničkom geniju.

Dodatnu kampanju za Možemo! odradila je svakako i uvijek elegantna i dobronamjerna Željka Markić, koja je, prema već odavno prokušanom receptu, šesti po redu Hod za život organizirala u centru Zagreba, na sam dan predizborne šutnje. Čemu se ni policija, ni Vlada, ni Nacionalni stožer civilne zaštite nisu usprotivili. Naprotiv!

Treba li posebno isticati da su se na tom masovnom političkom skupu pod krinkom zaštite prava na život od začeća do prirodne smrti, uz vijorenje trobojnica i molitve, orili i ultimativni hitovi Marka Perkovića Thompsona, ikone ustašofilne desnice, koji je u ljutoj borbi protiv ekstremne zelene ljevice nedavno javno podržao svog kuma Miroslava Škoru i njegov Domovinski pokret? Pokret opasne ideologije koja nije ni demokršćanska ni moderna konzervativna stranka, kao što se prikazuje, nego je u svojoj suštini upravo ono što za većinu radikalnih jastrebova simbolizira veliki rvacki humanitarac, divan čovjek, veliki vjernik i autor uspješnice „Jasenovac i Gradiška stara“ Marko Perković Thompson. A čiji stihovi, podsjećamo, glase ovako: „Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara. U Čapljini klaonica bila, mnogo Srba Neretva nosila…“ No nju na Hodu za život ovaj put slučajno nisu puštali.

U razdraganoj masi koja je, u skladu sa sličnim katolibanskim pokretima u svijetu i po uzoru na Poljsku, promovirala zabranu pobačaja i ukidanje davno stečenog ženskog prava na izbor, našlo se i podosta pravovjernih desnih i još desnijih političara, koji su taj dan prema izbornom zakonu trebali ostati doma, pospremati stan i kuhati ručak, daleko od kamera i medija. A što se poštovanja zakona i propisa tiče, dakako da se, radi plemenitog cilja i zbog ljubavi prema ljudskom rodu kao takvom, na skupu koji se valjao zagrebačkim ulicama nije pretjerano marilo niti za epidemiološke mjere, a još manje za dopušteni broj sudionika.

Sve je to jako iznerviralo civilizirane stanovnike rvacke metropole pa im je jedina misao u nedjelju, kada su zaokruživali broj 1 na glasačkom listiću, bila: E nećete! To je pomislilo gotovo 200 tisuća birača, rekordan broj glasova koji pokojni Mile Bandić u svojih šest razornih mandata nije osvojio nijednom. Šteta da to nije dočekao živ i zdrav te što u političku mirovinu nije otišao poražen. Ovako se valjda okreće u grobu od muke.

Badava im klevete i laži, badava im prljavštine i opasno huškanje, prozivanja da su predstavnici zeleno-lijeve političke platforme Možemo! strani plaćenici i izdajnici Rvacke, da parazitiraju na javnom novcu i trpaju ga u privatne džepove, kad su na kraju građani Zagreba ogromnom većinom pokazali da nisu kmetovi bez mozga i da se njima ipak ne može manipulirati do besvijesti. I zato je Tomislav Tomašević očekivano pomeo estradnog „Hitlera iz našeg Sokaka“ Miroslava Škoru, koji je svojim zagađivanjem javnog prostora samo potaknuo inače poslovično nezainteresirane birače da izađu na izbore i jasno iskažu svoju volju.

Slično se dogodilo i u Splitu, u kojem je Ivica Puljak iz novonastale stranke Centar više nego uvjerljivo pobijedio HDZ-tovog Vicu Mihanovića, usprkos trudu prekaljenih PR-ovaca da Puljku i njegovim zamjenicima iskopaju što više prljavog veša i grijeha iz prošlosti te ih uvale u sve medije do kojih su mogli doprijeti.

Baš zato probudio se čuveni splitski dišpet pa je fizičar koji istražuje crne rupe i Higgsov bozon i bez stranačke mašinerije iza sebe potaracao narodskog doktora znanosti, ravnatelja Lučke uprave, inače stručnjaka za teorijske paradigme i disekonomiju razvoja tko zna čega, kojeg su svim silama podupirali bahati šef HDZ-ta i vladajuća svita. No badava su neumorno obilazili Dalmaciju busajući se u prsa nadnaravnim državnim dostignućima i europskim projektima te obećavajući brda i doline. Badava im čak i optužbe zbog pjevanja ustaških pjesama ili Facebook-antisemitizam Puljkovog zamjenika Bojana Ivoševića, što su inače karakteristike njihovih kandidata. Ovaj put nije im prošlo. Nisu im pomogla ni dječica u plavim dresovima koja su ih dočekala na Prokurativama spontano skandirajući: „HDZ! HDZ!“ Toga se čak ni neumrli predsjednik Franjo ne bi sjetio.

Ni prisutnost slovenskog Orbána Janeza Janše, Plenkovićevog pajde iz Europskih pučana, na HDZ-tovoj proslavi Dan državnosti nije promijenilo mišljenje birača u glavnom gradu Dalmacije, koji je HDZ-tu posebno važan. I posebno ih boli što su ga toliko uvjerljivo popušili. Kao što ih boli i Vukovar, u kojem ih je pregazio otpadnik iz vlastitih redova, Ivan Penava. I ma koliko Andrej virtuozno tumačio rezultate izbora i proglašavao apsolutnu pobjedu HDZ-ta, duboko u sebi zna da je to samo prodavanje magle, dok mu novi stranački jastrebovi pušu za vrat. Jedina stvarna velika pobjeda HDZ-ta je ostvarena u Osijeku, gdje je pozitivnom kampanjom i sasvim novom, inkluzivnom retorikom zasluženo pobijedio mlađahni Ivan Radić. S čime Plenki ima malo veze.

Dakle, što je bilo više kleveta i laži, to su biračima oni drugi kandidati bili miliji i draži. Zato je u najvećim urbanim sredinama pobijedila građanska Hrvatska, a to su u svojim pobjedničkim govorima gotovo na identičan način potvrdili i novi gradonačelnici – Tomislav Tomašević, Ivica Puljak, Marko Filipović i Ivan Radić – zahvalivši svima koji su izašli na izbore, uz obećanje da će se truditi opravdati povjerenje i onih koji nisu glasali za njih. Nakon tri desetljeća državnosti čini se da su na pomolu političari novog doba i da je napokon došlo do smjene generacija, ne samo unutar političkih stranaka nego izvan njih. Ako je to rezultat neviđeno prljave kampanje, vridilo je!