U Novu bez granica s Europom i s eurima u džepu! Gdje ćeš većeg razloga za sreću! Čak i ako zbog očuvanja okoliša i zdravlja kućnih ljubimaca nije bilo službenog vatrometa, svim Rvaticama i Rvatima, kao i ostalim građankama i građanima Lijepe Naše, točno u ponoć 31. prosinca 2022. zacijelo je bio vatromet u srcu jer smo ušli u eurozonu i Schengen! Ili kako je to lijepo sročio veliki vođa Plen Ki-mun u svojoj novogodišnjoj čestitki, u kojoj ponovo nije propustio nahvaliti samog sebe: „Od 1. siječnja 2023. postajemo ravnopravni s 420 milijuna Europljana koji imaju mogućnost slobodnog kretanja preko granica, a uvođenjem eura bit ćemo ekonomski zaštićeniji od budućih kriza. To je, u sadašnjim geopolitičkim okolnostima, važnije nego ikada.“

Nema sumnje da je to važnije nego ikad onim nesretnicima na Baniji koji su dočekali još jednu novu godinu u limenim kontejnerima, u kojima se usprkos osiguranim milijunima eura iz Fonda solidarnosti i dalje smrzavaju u neljudskim uvjetima, bez nade da će obnova ikada započeti. I to zaslugom velikog Andreja i njegovih nadnaravno sposobnih ministara i državnih tajnika, osobito Gordana Hanžeka iz Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, koji je prezadovoljan činjenicom da su u dvije godine uspjeli izgraditi čak šest zamjenskih obiteljskih kuća.

Istovremeno ih je Republika Srpska donacijama izgradila deset i gradi ubrzanim tempom i dalje. Čudo jedno kako može srpski vožd Milorad Dodik, a ne može Plenkijev odabranik, aferama opterećeni ministar graditeljstva Ivan Paladina! Na taj podatak upozorio je, s gorčinom i ovoga puta opravdanom zluradošću, predsjednik svih Rvata Zoran Milanović. I rekao da ga boli ta činjenica. No pravo je pitanje što boli Andreja Plenkovića, koji je za to isključivo odgovoran. Možda duša?

Nije ni čudo da se, samozatajni kakvi već jesu, premijer i njegova svita na drugu godišnjicu katastrofalnog potresa nisu usudili pojaviti u tim krajevima, očito traumatizirani lanjskim grudama kojima su ih gađali stanovnici Petrinje, razočarani nebrigom države i debaklom obnove. Zato su im ove godine aktivisti građanske inicijative Petrinjsko proljeće, na mirnim demonstracijama usred zaboravljenog grada, ironično zahvalili na svim neispunjenim obećanjima i na svemu što je Vlada za njih učinila.

S druge strane, bez ikakve ironije i zadrške, petrinjska gradonačelnica Lidija Komes iz redova HDZ-ta, vjerno služeći svog stranačkog faraona, sugrađanima je poslala otvoreno pismo u kojem ih moli da ne kritiziraju Vladu i prionu samoobnovi. Nema smisla da čekaju državu! Da nije tragično, bilo bi smiješno.

I dok se u pustim i porušenim gradovima i blatnjavim selima Sisačko-moslavačke županije skromno i bez pretjeranog optimizma dočekivala nova 2023., Plenki i njegovi ministri bili su izvan sebe od sreće i ponosa zbog nevjerojatnih dostignuća u „godini isporuke“. Slavilo se na mnogim graničnim prijelazima, a osobito je bilo svečano na onima prema Sloveniji i Mađarskoj. Tko ne bi pozavidio slovenskoj ministrici od nutarnjih stvari Sanji Ajanović Hovnik, koju je zapao nezaboravan novogodišnji doček na Bregani uz nadasve šarmantnog i zabavnog hrvatskog kolegu Božinovića, da bi zajedno „u ponoća“ , kako reče ministar, upalili zeleno svjetlo na otvorenom graničnom prijelazu prema Deželi. “Otvorili smo vrata Europi bez granica!” uzviknuo je ushićeni potpredsjednik Andrejeve vlade Davor Božinović i nazdravio šampanjcem. Oni koji nisu pozaspali od njegove monotone govorancije, s jedne i druge strane sada nepostojeće granice, također su nazdravili, sretni što konačno mogu doma.

Jednako uzbudljivo bilo je i na graničnom prijelazu Goričan-Letenye, gdje je poetski nastrojen vanjskoposlovni ministar Gordan Grlić Radman na suverenom mađarskom slavio s mađarskim izaslanstvom koje je vodio Péter Cseresznye i oduševljeno odbrojavao zadnje sekunde do Nove godine. Koji je to tek tulum bio, i to na granici s Mađarskom, zemljom koja je našem ministru osobito srcu prirasla iako se nestašni Viktor Orbán voli povremeno naslikavati uz „povijesnu kartu velike Mađarske“ i svojatati naše more. Zacijelo su i ministar i njegovi mađarski prijatelji uz šampanjac ispili i pokoji Tokajac, a jesu li zaplesali i čardaš, nije službeno zabilježeno.

U novogodišnjoj noći bilo je napeto i na bankomatima, a poseban spektakl priredili su guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić i ministar financija Marko Primorac, koji su pred kamerama raznih televizija podignuli prve eure s hrvatskim motivima kako bi dokazali da bankomati rade. Što, naravno, još uvijek nije istina pa je nastao popriličan kolaps u platnom prometu. Usput su obojica priznala da je to za njih emotivan trenutak i poručila da kuna od tog trenutka i službeno odlazi u povijest. Kakva noć!

Da budem iskrena, za kunom pretjerano ne žalim jer se tako zvao novac iz doba ustaške zločinačke tvorevine tzv. NDH, što neumrlom predsjedniku Franji, čija je bila zadnja u imenovanju te monete, nimalo nije smetalo.

No teška srca moram se i opet složiti s riječima neobuzdanog gazde s Pantovčaka Zorana Milanovića, koji je u svojoj božićnoj čestitki poručio:

„Hrvatski uspjesi o kojima slušamo – ulazak u eurozonu i šengenski prostor – ne mogu prekriti probleme i brige hrvatskih ljudi.“

Šteta je samo što on, kao šef države, nije malo glasnije upozoravao na brige hrvatskih građana, već se verbalno nadjebavao sa svojim ljutitim rivalom Andrejem Plenkovićem i njegovim nesposobnim ministrom obrane oko toga tko je kome u čemu nadležan i čiji je veći.

Umjesto na Baniji, prvi dan nove godine Plenki je prigodno proveo u društvu svoje prijateljice Ursule von der Leyen, šefice Europske komisije, i nove slovenske predsjednice Nataše Pirc Musar, također na Bregani, gdje su slavili Europu bez granica.

Nije slučajno da Ursula nije imala vremena posjetiti Petrinju, Sisak, Glinu ili njihovu okolicu, gdje i dalje stoje ruševine bez struje, vode i kanalizacije. Da je skoknula do tamo, možda se i ne bi tako srdačno grlila s Andrejem, cerila od uha do uha i ozareno nam poželjela dobrodošlicu među odabrane članice Europske unije riječima: „Ovo je proslava za cijelu Europu, a ne samo za Hrvatsku. Doista, Andrej, ovo je nevjerojatno postignuće za Hrvatsku. Znam koliko ste naporno radili na tome, hvala vam što ste me pozvali da s vama podijelim ovaj dan!“ Normalno da je Andrej bio sretan kada ga je Ursula zasula salvom komplimenata. Dodatno ga je razgalio i njegov drugi veliki prijatelj, francuski predsjednik Emmanuel Macron, od kojeg je kupio 12 Rafalea, a koji je na tečnom hrvatskom poručio: „Dragi hrvatski prijatelji, dobro došli u euro!“

Eto! Pa tko ne bi bio sretan kad je naš premijer sretan. Nema veze što smo po visini plaća, a osobito penzija, kao i po vladavini prava, učinkovitosti i neovisnosti pravosuđa, slobodi medija i još po mnogočemu daleko od ravnopravnosti s ostalih 420 milijuna Europćana, bitno je da je Plenki ostvario svoje strateške ciljeve po kojima će ga povijest pamtiti. Jer, oprostite, prioriteti su prioriteti. Nije to valjda izgradnja kuća u tamo nekim Majskim poljanama ili u Strašniku, već velika ostvarenja na papiru od kojih će možda jednog dana najopipljiviju korist imati on osobno u svom političkom CV-u. A božemoj, europski izbori su blizu i Plenki, normalno, pikira na neku masno plaćenu funkciju u Bruxellesu. Pa nije valjda uzalud odriješio kesu i u eurima plaćao kavu svojoj prijateljici Ursuli u kavani na Trgu bana Jelačića. I ostavio izdašnu bakšu zahvalnoj konobarici.

Osim premijera, oduševljeno je i onih 200 tisuća Rvata koji idu na skijanje, zbog činjenice da više neće biti gužvi za izlazak iz Hrvatske. Uostalom, oni ionako već godinama plaćaju svoja zadovoljstva u eurima. No što je s ostalih tri i kusur milijuna, koliko nas ima?

Naime, uvođenje eura moglo bi se kao bumerang obiti o glavu Plenkoviću i njegovoj samodopadnosti. Kad stignu prve plaće i penzije u 2023., shvatit ćemo crno na bijelo koliko smo stvarno siromašni. Nekad u kunama, sada u eurima. Isti drek, drugo pakovanje. Pa sretni vam euro i Schengen, draga nacijo!